Andrej
Umor, slabost, kratkoća daha, blijeda ili žuta koža, razdražljivost, deformitet kostiju lica, usporen rast, bolne otekline i tamna mokraća… sve to su simptomi talasemije minor, vrste urođene anemije, hit-bolesti među hrvatskim hipohondrima. Na must have listu dospjela je nakon javnog priznanja Andreja Plenkovića, hrvatskog premijera, da je baš zbog nje oslobođen vojnog roka. A Božo Petrov, šef parlamenta, otkrio je da ga je od vojske spasila minus tri dioptrija. Tako su vodeći ljudi državne vlasti, u čijem je mandatu najavljeno redovno služenje vojnog roka, pokazali borbenu gotovost njemačkog vojnika iz 1945. godine, da parafraziramo Ivicu Kostelića, popularnog hrvatskog mislioca.
Božo
Nema tog problema s vidom koji bi Boži Petrovu dokinuo nadu da će ugledati bolju budućnost. A do nje, kao što ga je jamačno poučio i omiljeni dušobrižnik, ide tegoban put preko suočavanja sa zločinima Brozovog jugokomunističkooznaškoudbaškokosovskojnaovskomilicijskogtotalitarizma, sjeme mu se zatrlo. ‘Stručnjaci i povjesničari su ti koji su kompetentni govoriti o temama iz prošlosti, a da bi oni mogli objektivno zaključivati, moramo im omogućiti pristup dokumentima Državnog arhiva te će se ovim zakonom dostupnom učiniti građa nastala prije 22. prosinca 1990. godine. Naše društvo opterećeno je podjelama koje većinom počivaju na iskrivljenim činjenicama i namjernim podjelama zbog stjecanja političkih bodova’, raspričao se Petrov u intervjuu Večernjem listu, najavljujući zakonsko rješenje koje će omogućiti pristup arhivskoj građi nastaloj do spomenutog datuma.
Petrovu se može štošta predbaciti, ali ne i manjak dara za blefiranje. Još samo vrhunski majstori pokera znaju tako varati okolinu, ponašati se kao da u ruci imaju poker asova, a ne par desetki ili kao da ih nije briga s kime će koalirati, a žele isključivo HDZ. Nema tog arhiva koji može dokinuti ‘podjele’, jer su one tipične za sva pluralna društva i službeno su dokinute jedino u Sjevernoj Koreji. Kao pravi sljedbenik hrvatske filijale institucije koja hiljadama godina opstaje na laži, Petrov se samo želi obračunati sa socijalizmom. Zato o zločinima vladavine Franje Tuđmana šuti.
Vladimir
A opet, Most s jedne strane čine tvrdi Hrvati sa slabo navučenom postideološkom maskom, a s druge vjeruju jugoslavenskim arhivima i armijskim kadrovima. U utorak su po parlamentu vodili Slovenca posvećenog razotkrivanju zala komunizma. Ime mu je Roman Leljak i, kako to često biva s gorljivim antikomunistima, ima biografiju s viškom obrata i manjkom dosljednosti. Wikipedija veli, Leljak se 1978. godine, nakon osnovne škole, nastavio školovati u Sarajevu i Beogradu u srednjoj vojnoj školi, završio je za šifranta u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Prošao je i ‘posebnu obuku’ – što god to značilo – o vojnoj sigurnosti u Pančevu. Bivši drug Leljak upućivao je mostovce u tajne otvaranja arhiva, a Nikola Grmoja, vršitelj dužnosti Mostova Aralice – bića zaduženog za idejni rad – najavio je skoro upućivanje u proceduru izmjena Zakona o državnom arhivu.
Otvaranje arhiva podržao je i uvijek trezveni Vladimir Šeks. Naravno, otvaranje komunističkih arhiva. Šteta što će ratni ostati zatvoreni, u ovim stresnim vremenima, kad smo opterećeni viškom informacija, bilo bi korisno saznati kako je Šeks devedesetih godina uspio ostati neinformiran o onome što je po Osijeku radio tadašnji mu osobni i stranački drug Branimir Glavaš.
Bader
O Baderu al-Rašidu ovih se dana nije pisalo, a ni pričalo u hrvatskim medijima. Stoga ćemo podsjetiti da je, prema Reutersovoj informaciji iz ožujka 2013. godine, osuđen na pet godina zatvora zbog toga što je na Twitteru objavio lažne vijesti koje bi mogle ugroziti državnu bezbjednost i doprinijeti rušenju državne vlasti. Prvostupanjski sud odmjerio mu je dvije godine, ali je žalbeni kaznu postrožio za pune tri godine. Dakle na pet. Samo mjesec dana ranije trojica opozicionara osuđena su na tri godine zatvora zbog komentara koji su ocijenjeni kao uvreda čelnog čovjeka države. A njega nije dopušteno kritizirati. Human Rights Watch objavio je podatak o ‘skoro 25 ljudi’ koje je tužiteljstvo optužilo zbog uvrede vladara. I Amnesty International zatražio je od tamošnjih vlasti dosljednije poštovanje slobode izražavanja.
Riječ je o Kuvajtu. Tamo je ovoga tjedna boravila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Mediji su informirali da je otvorila hrvatsko veleposlanstvo i, poslovično skromno, svoj dvodnevni boravak u toj zemlji ocijenila iznimno korisnim. Zapazili smo i da se susrela s tamošnjim državnim poglavarom, emirom Sabahom al-Ahmadom al-Džabirom al-Sabahom, onim kojeg se po tamošnjem ustavu uopće ne smije zafrkavati. Ne vidjesmo da je osudila njegovo totalitarno držanje i prilično rigorozan režim. Kako joj se tuzemni politički život mahom svodi na osuđivanje ‘oba totalitarizma’, pitamo se zašto jednako principijelan, demokratičan i nadasve čovjekoljubiv stav nije zauzela u Kuvajtu. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja, a svako djeluje neuvjerljivo. Zato što je Kuvajt bogat? Nemoguće da bi predsjednica prodavala uvjerenja. Zato što nije znala? Teško, okružena je brojnom savjetničkom svitom i detaljno je informirana o državi u koju putuje. Zato što je nije briga? Okružena filantropima poput Zdravka Mamića ili Velimira Bujanca, ona jednostavno ne može biti neosjetljiva na ljudsku patnju. Nemamo objašnjenje.
Jakša
Kako prijestolničkoj štampi javljaju trbuhozborci iz vlasti, Jakša Barbić bio je u sukobu interesa jer je prije nego što je postao hrvatski član Arbitražnog suda za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi sudjelovao u nekoj arbitraži u kojoj ga je angažirala INA, tvrtka kćer mađarskog MOL-a. Kojem Hrvatska na arbitraži pokušava oduzeti vlasnički udjel u INA-i nekoliko godina nakon što mu ga je prodala i predala. Vlada, istodobno, u očaju najavljuje otkup MOL-ovog udjela. Premda nema nezanemarivih 16 milijardi kuna koje traže Mađari. Hrvati i dalje uporno glasaju za stranku koja je predala pravo upravljanja INA-om. To je jedina bitna činjenica u ovoj priči. Sve drugo je dosadno.
Davor
Pisao je Boži Petrovu i Andreju Plenkoviću, pojavio se u prvom redu zagrebačke katedrale, a sada se, konačno, tom mladom čovjeku ostvario još jedan san – došao je do predsjednice države, razgovarao s njom, čak su se zajedno fotografirali. Davoru Bernardiću, šefu SDP-a, nedostaje još selfie s Miroslavom Šeparovićem kao predstavnikom sudbene vlasti pa da krene u nove izazove. Već za koji mjesec mogli bismo ga vidjeti u Realovoj svlačionici kako pozira uz Modrića, a onda mu ni Ronaldo neće biti nedostižan. Bit će to velik uspjeh hrvatske socijaldemokracije.
