Nakon višestrukog devastiranja antifašističkih spomenika u Veljunu i Plaškom te pravoslavne crkve u Veljunu, kakav je komentar svih tih događaja?
Više me nitko ne može uvjeriti da se radi tek o pukoj slučajnosti. Nije samo metal u pitanju, ako je to uopće i bio motiv skidanja ploča. To je sve dobro organizirano i odvija se pod nečijim patronatom, čijim još ne znamo, ali možemo pretpostaviti, a samo kako bi se zatrao svaki trag boravka, života i stradanja Srba na Kordunu, ali i u još nekim dijelovima Hrvatske. Tko je, na primjer, mogao bez dobre logistike skinuti sve inoks ploče sa spomenika na Petrovoj Gori jer je zbog visine spomenika bio potreban kran? Tko je mogao odnijeti 22 tone težak spomenik iz Brezovice. Tko je taj metal i kome prodao, zašto kupac nije provjerio identitet prodavača i pitao ga za porijeklo robe, zašto je policija šutjela o tim događajima, zašto nisu postavili zasjedu u Veljunu jer se lako moglo pretpostaviti da se banditi neće zaustaviti samo na 17 ukradenih ploča već da će se vratiti i po ostale, zašto je trebalo tako mnogo vremena da se nađu počinioci, a sve su potrebne podatke u policiji imali? Policija je u stanju u par dana riješiti najteža moguća krivična djela, ali se još ne znaju lopovi iz Plaškog. Vrijeme je da prestanemo šutjeti i obavijestimo Evropsku uniju što se sve nama Srbima u Hrvatskoj u zadnje vrijeme događa. Naša dosadašnja šutnja očito je krivo protumačena.
Reakcije države gotovo i nije bilo?
Ma nikakvih reakcija nije bilo na devastiranje spomenika u Veljunu ili Plaškom. Onda je na red došla i pravoslavna crkva u Veljunu pa se pitamo što je sljedeće: da li opet miniranje srpskih kuća po gradovima i selima kao što je to bilo početkom devedesetih? Sada vidimo što bi nama značilo da imamo svog predstavnika u Evropskom parlamentu koji bi tamo, ako ništa drugo, onda barem javno rekao šta nam se sve događa. No najveći dio naših ljudi bio je lijen izići na izbore i dati glas Miloradu Pupovcu kome je nedostajalo, samo da podsjetim, oko pola posto preferencijalnih glasova ili u apsolutnom broju oko hiljadu glasova. Pa samo da je u Karlovcu od oko pet hiljada Srba na glasanje izašlo njih dvije hiljade i da su dali glas Pupovcu, on bi sada bio član Evropskog parlamenta. O Karlovačkoj županiji da i ne govorim, a kamoli o Hrvatskoj. Ovako vidimo što nam se događa, mi smo nemoćni, a država šuti. Kada se pojedinac osjeti ugroženim onda odmah traži pomoć SNV-a i Pupovca, ali kada treba dati glas onda se ne izlazi na izbore. I veliki dio Srba griješi, a to ne shvaća.
Kako biste ocijenili ponašanje medija u tim zadnjim događajima?
Uglavnom su korektno prenosili ono što smo mi govorili, no u vrlo skraćenom obliku. Nažalost, bilo je i nekih pomalo čudnih stavova nekih medija i novinara koji nisu, čini nam se, pokazali dovoljno suosjećanja sa onim što se dogodilo u Veljunu. Pitali su nas zašto se i mi Srbi ne očitujemo o krađama pocinčanih, bakrenih limova i oluka s nekih katoličkih crkava i mrtvačnica ili skupltura s nekih katoličkih grobalja. To je, u najmanju ruku, neumjesna i neprimjerena primjedba jer se krovna limarija nikako ne može uspoređivati s ukradenim brončanim pločama s imenima civila žrtava ustaškog. Pa postoji čak i razlika između antifašističkih spomenika: jedni podsjećaju na neki događaj, na primjer u Brezovici, dok drugi podsjećaju na nevine žrtve kao spomenik u Veljunu. Komparirati takve stvari je doista neprimjereno. Pitam se kakva bi reakcija tih medija bila da se kojim slučajem ukrade i oskrnavi spomenik dragovoljcima ispred karlovačkog suda? Sjetimo se samo što se događalo u Krnjaku kada je oštećen takav spomenik ispred općine, za što su odmah bili optuženi domaći Srbi, ali se kasnije ipak ustanovilo da su se djeca doseljenih Hrvata ‘vješala’ po njemu, nakon jedne nogometne utakmice hrvatske reprezentacije. Mi ne prihvaćamo i ne odobravamo takav način izvještavanja jer smo do sada sa svima imali više nego dobru saradnju i nadamo se da će tako biti ubuduće.
