Ono čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Tako bismo mogli sažeti izvještaj o ‘presudnom glasu’ Hrvatske pri miniranju Direktive o izaslanim radnicima, koju Evropska komisija sada mora doraditi. Radi se o problemu izaslanja ili detašmana, a izaslanog ili upućenog radnika možemo definirati kao onog radnika kojega poslodavac privremeno šalje u drugu zemlju članicu EU-a na rad. U javnosti je problem u vezi Direktive centriran oko pitanja treba li takav radnik biti plaćen prema standardima zemlje iz koje ili one u koju dolazi. No to nije jedina problematika koja se veže uz ovo sada već uhodano novo ‘gastarbajterstvo’.
Već postoji dosta regulative kojom se pokušava zahvatiti stanje migracija radne snage iz manje bogatih u bogatije zemlje EU-a, a na ovom primjeru odlično se vidi kako nacionalna zakonodavstva imaju itekako važnu ulogu – nužne karike u lancu – u stvaranju situacije koju bismo mogli opisati kao deregulaciju radnih prava na području cijele Evropske unije putem njihovog pretjeranog normiranja (‘fleksibilizacije’) i selektivnog nadgledanja, naročito u bogatijim članicama.
Institut upućenog radnika poznaje svih 28 članica EU-a, kojima su se pridružili i Island, Norveška, Lichtenstein i Švicarska. Na papiru, ovaj status trebao bi vam, kao avangardi slobodnog kretanja radne snage, donijeti posebna prava i povlastice, stvarajući uvjete koji će vam olakšati takav rad tokom ograničenog razdoblja. Na primjer, neće vam biti potrebna radna dozvola, nastavit ćete s plaćanjem doprinosa za socijalnu sigurnost tijelima matične države i bit ćete obuhvaćeni njezinim sustavom socijalne sigurnosti. Nećete, osim iznimno, morati tražiti priznavanje svojih stručnih kvalifikacija u zemlji domaćinu. No kad se radi o oporezivanju vašeg dohotka, tu mogu nastati problemi. Bitnim postaje jesu li dvije zemlje potpisale kakav sporazum kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje.
Hrvatska vlada je prelomila tako da je išla na ruku poduzetnicima. Žestoko se protivim odluci. Firme iz Hrvatske se hvale svojim ‘uspjesima’ s izaslanim radnicima, no to su pohvale bez pokrića – kaže Vedran Dragičević
Idete li na ovu novu vrstu gastarbajta trebali biste, ako već ne profitirate od dolaska u novu sredinu, zadržati barem sva prava iz rada kakva vrijede u vašoj matičnoj državi. A to znači da vaša plaća ne smije biti manja od minimalne, da se poslodavac pridržava pravila o radnom vremenu, vremenu dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, pravila o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, posebnih radnih uvjeta za trudnice i mlade koji vrijede u matičnoj zemlji.
Ideja Direktive Evropske komisije je korak dalje u namjeri zaštite radnika, jer ide u smjeru izjednačavanja prava izaslanih i domicilnih radnika, kako putem načela ‘jednake plaće za jednaki rad’ tako i jednačenja ostalih uvjeta na radu za ove dvije kategorije radnika. Direktivu su srušile, tj. poslale na doradu Poljska, Litva, Latvija, Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Slovačka, Rumunjska i ‘presudna’ Hrvatska. Jedina zapadna zemlja koja im se u pridružila bila je Danska, a dobro je primijetiti da ovom taboru nije pristupila Slovenija. Stav Hrvatske još je 6. maja na saborskom Odboru za europske poslove, gdje je jednoglasno srušen prijedlog Direktive, kao ‘povijesni’ obrazložio predsjednik Odbora Gordan Jandroković iz HDZ-a: ‘Dakle ako radnik iz Poljske, Češke ili Hrvatske ode raditi u Njemačku, tada bi plaća tog radnika trebala biti jednaka plaći njemačkog radnika. Naizgled je to jako dobro i bilo bi pravedno, međutim to bi narušilo konkurentnost hrvatskih poduzeća i onih iz jugoistočne i istočne Europe koji grade na zapadnim tržištima i naša poduzeća i radnici više ne bi mogli na taj način raditi u tim zemljama.’ Radi se o, prema Jandrokoviću, 27.000 radnih mjesta ‘u Hrvatskoj’, pa su predstavnici svih političkih stranaka jednoglasno zaključili da je ovakva Direktiva ‘štetna za Hrvatsku’. Tako smo dobili modificiranu i osuvremenjenu verziju velikohrvatske ideje, po kojoj je Hrvatska sada svugdje tamo na Zapadu gdje radi njezin jeftino iznajmljen izaslani radnik.
Svi veći sindikati u Hrvatskoj protive se ovakvoj odluci izvršne vlasti. Predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijskog sindikata (SMH-IS) Vedran Dragičević u izjavi za ‘Novosti’ je rezolutan:
- Rad nije roba. Radom se ne konkurira. Treba biti konkurentan kvalitetom proizvoda, a ne osiromašivanjem radničkih plaća.
Napominje kako zna da se Vlada hvalila kako je u jednom slučaju tako spašen ‘naš’ poduzetnik. Ali kako? Tako da su upropašteni radnici.
- Mi smo iz sindikata reagirali rekavši da to nije pohvalno za Hrvatsku. Hrvatska vlada je u slučaju ove odluke Evropske komisije prelomila tako da je išla na ruku poduzetnicima. Žestoko se protivim odluci. Kvaliteta poduzetnika mora se vidjeti i u kvaliteti plaća. Firme iz Hrvatske se hvale ovakvim svojim ‘uspjesima’ s izaslanim radnicima, no to su pohvale bez pokrića. Vidite koje su zemlje za ovakvu odluku: Slovačka, Češka, baltičke države, Rumunjska, Bugarska. Dakle one koje svoj problem nezaposlenosti ‘rješavaju’ slanjem radnika u inozemstvo - kaže predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske.
- Treba paziti poštuje li se minimalna plaća u zemlji domaćinu, koja je u pravilu veća od naših prosječnih. Da su osigurani troškovi smještaja i prehrane, a ne da oni idu iz plaća - dodaje Dragičević u vezi toga na što treba obratiti pažnju.
U istom tonu, politiziranije ali i rezigniranije, govori i Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS).
- Rasprave o odluci Evropske komisije o izaslanim radnicima dokazuju nam da u EU-u nismo svi jednaki. U pravilu su odluke evropskih tijela obilježene licemjerjem, jer ono što je dozvoljeno velikima nije i malima. Politika Hrvatske spram ovakvih problema je katastrofalna, ‘svepomirujuća’, a sve samo zbog benefita, fotelja i briselskih sinekura pojedinaca - ocjenjuje Matijašević.
- Tri godine članstva u EU-u donijele su nam samo poražavajuće iskustvo. Robni deficit još je više izražen. Ondje gdje imamo potencijala, a to je bogomdano u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, rezultati su katastrofalni. Uvoz voća porastao je pet puta, povrća sedam, a mesa i mesnih prerađevina za 50 posto. Problem viška radne snage stvara se poslušništvom vlasti spram uvoznih lobija, umjesto da se otvaraju nova radna mjesta jer smo sada na tržištu od 500 milijuna ljudi. Dovoljno je pogledati tugu u Osječko-baranjskoj županiji, gdje je izgubljeno 50.000 radnih mjesta - dodaje predsjednik HURS-a.
Na konkretno pitanje o svojim iskustvima s firmama prijavljenima u Hrvatskoj koje šalju svoje radnike na rad u druge zemlje EU-a odgovara:
- Iskustva su vrlo različita. No postoji pravilnost: ako je neka firma uredna u svom poslovanju u Hrvatskoj, ako poštuje propise i svoje obaveze spram radnika, takva će biti i kad je u pitanju rad u inozemstvu. Radnici će biti korektno plaćeni, u skladu s realnim uvjetima života u zemlji u koju su izaslani. Bit će im osigurana solidna prehrana i smještaj. No takvih je korektnih firmi manje, a ono što prevladava su razni mešetari, koji izaslanim radnicima daju gore uvjete i plaće negoli u zemlji, pa sve do prevara i robovlasničkog odnosa.
Kao pozitivne primjere Matijašević nam je naveo Zagreb Montažu, koja uspješno radi u Njemačkoj i Češkoj, te Dalekovod, obje iz Zagreba. Ustvari, Zagreb Montaža Grupa ima svoju njemačku podružnicu, koju sačinjavaju Zagreb-Montaža d.o.o., ZM-Montag d.o.o. i ZM-Vikom d.o.o., a o ovom posljednjem njemački autori pišu kao o lošem primjeru. Oba sindikalna funkcionara, i Dragičević i Matijašević, odbila su nam odgovoriti na upit da navedu neki loš primjer, uz lakonsku opasku da su oni u većini, ali da oni ne bi o imenima.
- Dosta mi je sudskih postupak - rekao nam je Matijašević, koji očito ima iskustvo da njegove kritike poslovanja pojedinih firmi završavaju na sudu. Bilo bi zanimljivo istražiti do kuda u pojedinim slučajevima ide sudska zaštita od kritičara poslovnih politika konkretnih firmi, koje se prečesto proglašavaju poslovnim tajnama.
Problema sa suzdržavanjem od imenovanja pogubnih pojava u slučajevima izaslanih radnika nemaju autori koji su njemački, a opisani slučajevi zloupotreba ‘istočni’. Tako u iscrpnom kritičkom članku naslovljenom ‘Poslovni model ‘Izrabljivanje’: europski radnici u Njemačkoj prevareni za svoja prava’ Carmen Molitor, novinarka iz Kölna specijalizirana za teme iz svijeta rada i socijale, uvjerljivo opisuje stanje na terenu u Njemačkoj, zemlji u kojoj ‘izrabljivanje radnika iz evropskih zemalja u kojima su plaće niske danas predstavlja dobar poslovni model, koji prerijetko povlači pravne posljedice’. U njezinom viđenju, a na osnovi svjedočanstva Katarine Franković, koja je zaposlena u jednom od šest savjetovališta Poštena mobilnost otvorenih diljem Njemačke u cilju pružanja pravne i druge pomoći radnicima iz Istočne Evrope u radnim sporovima, isti ‘dobar’ primjer ZM-Vikoma izgleda malo drugačije.
Ugovorom o djelu poduzeća prateće automobilske industrije izbjegavaju tarifne plaće, a primjer najvećih zloupotreba događao se u firmi Binder u Böhmenkirchu. Radi se o dobavljaču automobilske industrije koji radi za vrhunske robne marke Daimler, Audi, Volkswagen i Porsche. Tvrtka ZM-Vikom vrbovala je više od stotinu radnika kako bi na osnovu ugovora o djelu za tvrtku Binder brusili, polirali i montirali ukrasne letvice i krovne nosače. Uvjeti rada bili su skandalozni. Na papiru, radnici su bili plaćeni po satu, no sat se smatrao odrađenim kad bi ispolirali 200 aluminijskih letvi. ‘To je dovelo do toga da su dobili mjehuriće od opeklina na prstima jer su aluminijske letve vrele kad iziđu iz stroja. Zbog vremenskog pritiska dijelovi su tokom obrade bili još tako vreli da ni rukavice nisu pomagale’, opisala je Katarina Franković. Uz to, bili su smješteni u blizini tvrtke i po njih su dolazili minibusovi. U ugovorima koje su potpisali u Hrvatskoj bio im je zajamčen besplatan smještaj i prijevoz, no u Njemačkoj su morali potpisati druge hrvatske ugovore o radu u kojima nisu bila sadržana ova dva jamstva. Krevete u višekrevetnim sobama i prijevoz poslodavac im je sada naplaćivao.
Izabrali smo namjerno primjer koji nije najekstremniji, jer se izaslani radnici u drugim slučajevima susreću i s većim prevarama, sve do neisplate ugovorenih plaća, nestajanja njihovih ‘poslodavaca’ koji ih ostavljaju u dugovima ili im na ime akontacija daju minimalne iznose a ne plaće jer, eto, ni njih kao podugovaratelje firma za koju rade nije isplatila. Inventivnost i ciničnost u varanju radnika proizlazi iz svijesti da se ovi neće buniti ni znati braniti svoja prava kad su im ona ugrožena. U razgovoru sa slovenskim sindikalistom Goranom Lukičem saznali smo kako je Slovenija crni rekorder po broju tamo prijavljenih fiktivnih firmi, koje se u osnovi bave dilanjem i na razne načine varanjem radnika iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, najviše Bosanaca i Srba, ali i drugih, koje iznajmljuju na Zapadu. Da tako bude i dalje, ‘povijesnu’ odluku donijeli su i naši političari.
Dualni svijet rada
Struke u kojima se najčešće zapošljava izaslane radnike su građevinarstvo, metalno-prerađivačka i automobilska industrija, poljoprivreda, posebno mesna industrija, te transport i logistika. I na primjeru izaslanih radnika vidi se kako je u sve više struka u ‘razvijenim zemljama’ na djelu stvaranje dualnog svijeta rada. S jedne strane tu su socijalno, pravno i tarifno kvalitetno osigurani, trajno zaposleni radnici, kojih je sve manje. A s druge, raste broj onih za koje više nema nikakvih radničkih prava, socijalne sigurnosti, prava na zdravlje i pravednu zaradu. Sve to događa se u crnoj zoni bezakonja, ali često i u onoj sivoj, na rubovima (ne)poštivanja propisa, koji su sročeni tako da poslodavce mame na zloupotrebu.
‘Obavlja i ostale poslove po nalogu rukovoditelja’
U oglasu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za četiri radna mjesta autolakirera u jednoj maloj firmi iz hrvatske provincije koja radnike šalje u Belgiju ovako primjerice izgleda opis poslova koje će kandidat morati obavljati: ‘Priprema vozila za lakiranje. Oblaganje vozila zaštitnim materijalima prije lakiranja. Izvodi završno lakiranje i poliranje. Održava alat i higijenu servisa. Obavlja i ostale poslove po nalogu neposredno nadređenog rukovoditelja. Prednost poznavanje rada na Audi, VW i Škoda vozilima na navedenim poslovima. Mjesto rada: Belgija-Kapellen. Obavezno znanje engleskog jezika u govoru i pismu. Poslodavac osigurava smještaj i troškove prijevoza. Smještaj je zajednički.’ Preširoko određen opis govori o mogućoj arbitrarnosti radnih obaveza, koje nemaju veze sa zanatom autolakirera, u susretu s neposredno nadređenim rukovoditeljem.
