Hrvatske vlasti već dvadesetak godina u ciklusima najavljuju privatizaciju državnih poduzeća koja sudjeluju na otvorenom tržištu, a nerijetko i onih drugih, monopolista. Najnoviji slučaj, otprije nekoliko dana, međutim, više podsjeća na opću rasprodaju uoči gašenja dućana, dok potonji na toj slici nije ništa doli sama – država. Indikativna je pritom jedna agonijska figura koju Vlada odigrava radi podržavanja iluzije da nije sve tako fatalno: privatizacija načelno svih preostalih državnih tvrtki ili manjinskih udjela u dijelom već privatiziranima izvodi se u okviru tzv. reformi koje, dakako, znače prvenstveno daljnju komercijalizaciju pojedinih sektora, npr. zdravstva. Iznimku naoko čini reforma javne uprave, za čiji je cilj u prvom redu oglašeno kvalitetnije upravljanje javnim poduzećima i drugim službama. Nije uočeno, ili je to generalno izvan područja interesa, da se nakon privatizacije više neće imati čime upravljati, što se tiče države. Reforma javne uprave tako biva prilično besmislena, osim za potrebe dovođenja u red ceha općinskih pristava koji će ionako biti reformski desetkovani.
No pustimo sad lateralne nelogičnosti i nedosljednosti, već se posvetimo traženju centralnog egzekutivnog (be)smisla, izraženog popisom državnih trgovačkih društava stavljenih na bubanj. Točnije, predviđenih za procjenu od neovisnih savjetnika za čiji izbor Vlada raspisuje natječaj. Takav uvod u privatizaciju donosi i malo razrađeniji saspens, dramaturški finiju gradnju napetosti jer, eto, još uvijek ne govorimo o nužnoj prodaji svih navedenih subjekata – mi samo procjenjujemo, mi uzimamo u obzir, mi razmatramo mogućnosti. Efekt je bio sukladan ulogu – na zadnje noge su se digli i libertarijanski medijski komentatori, nalazeći kako prodaja prirodnih državnih monopola nije pametna, a na istu opasnost upozorili su i poneki privatnici. Hrvatski drvni klaster, udruženje s nekoliko desetaka drvoprerađivača, izdao je proglas o mogućnosti privatizacije Hrvatskih šuma, izrijekom naglašavajući da bi takva liberalna mjera imala ‘katastrofalne posljedice na budućnost sektora’.
A onda se izjasnio i lično premijer Tihomir Orešković, veoma opušteno, snimljen u pauzi jedne hokejaške utakmice, kako najavljuje da će reforme biti ‘fer i balansirane’. Neće biti prodaje šuma i voda, čuli smo, to je samo procjena, nema razloga za brigu, dok ćemo za udjele iz ostalih poduzeća još vidjeti. To znači da su tim više u licitaciju isturene Hrvatske ceste, Hrvatske željeznice, Odašiljači i veze, Janaf, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska lutrija, Brodarski institut, Kroacija erlajns, Jadrolinija, Hrvatska pošta, Hrvatska poštanska banka, Petrokemija, Narodne novine, Đuro Đaković, par desetaka turističkih kuća, luka morskih i zračnih, te drugih trgovačkih društava, ukupno 54. Lista se time ne zaključuje: u medije je iscurio podatak i o namjeri prodaje Podravke, koja inače nije na samom popisu. Objašnjenje dražbe, treba li uopće reći, jest notorno smanjenje javnog duga i rasterećenje državnih financija, dakle sanacija budžeta. Jednokratno osvježenje u zamjenu za trajno odricanje države od glavnine privrednog joj posjeda.
Dugoročne posljedice u njihovoj izvjesnosti lako uočavaju i privatni proizvođači, kao što smo vidjeli, a prognoze su i ranije bile slične, makar za velika infrastrukturna poduzeća; prisjetimo se samo općedruštvenog konsenzusa oko Hrvatskih autocesta. Ili uzmimo za primjer poljoprivrednu industriju u kojoj je prodaja Dukata – ranije privatiziranog – francuskom Laktalisu dovela do preplavljivanja hrvatskog tržišta jeftinim mlijekom nepoznatog porijekla i za nekoliko godina praktički uništila ovdašnji mljekarski sektor. Sad je na redu Podravka, možda i Petrokemija, veliki izvoznici i još veći faktori u onome što bi trebala biti državna agrarna politika. Potencijalno, riječ je o dva oruđa koja upravljaju agrarom i strateški povezuju brojne mu separatne silnice.
Ne moramo zbog toga izmišljati posebnu, neviđenu pamet, dosta je primijetiti kako izgledaju politike i prakse u bolje organiziranim državama, na koje se naš svijet voli ugledati. Te uprave zadržavaju i, ako je nužno, otkupljuju natrag u svoj portfelj subjekte kao što su banke, škverovi, željeznice, telekomi. U našem slučaju postaje više nego jasno: šume i vode uvrštene su na listu za procjenu samo u funkciji zeca na trkama, da bi nas izvukle na čistinu i odvukle nam pažnju od tuceta i tuceta drugih poduzeća i sektora koje ova država planira napustiti. Ostaje, međutim, pitanje zbog čega bi jedna država provodila do te mjere suicidalnu politiku, izbijala sebi iz ruku sve poluge kojima može navoditi razvojna kretanja u pojedinim sektorima. I što je najgore, uočljiv je kontinuitet: nije ovo problem samo aktualne vlasti – kao njezin razmjerni ustašluk – nego se svaka nova hrvatska vlast u tome drži gore od stare. Složit ćemo se valjda pritom kako je nemoguće da je baš svaka od njih temeljno i dominantno neuka, neinteligentna, nezainteresirana. Nećemo daleko dospjeti ni budemo li sve pripisivali nemoralu i nezajažljivosti političara kao takvih, gdje bi spas bio tek u milosti nebeskog proviđenja.
Uz stanovitu nelagodu zbog upornog ponavljanja, evo iste pretpostavke još jednom: rasprodaja nije najavljena zato što je zemlja u dugu nego zbog smanjenja države i njezina utjecaja, zbog širenja tržišta u ranije neokrznute sektore, zbog interesa krupnog kapitala. Da nije tako, ne bismo u Hrvatskoj ostali bez gotovo svih banaka ili bez telekoma koji je bio monopolist na infrastrukturu, još u vrijeme dok se dugove nije ni primjećivalo. Štoviše, možemo pokušati okrenuti tezu onako kako bi pristajalo ipak uvjerljivije, pa konstatirati da je do visoke zaduženosti i paraliziranosti ekonomije došlo upravo zbog tolike dosadašnje rasprodaje i maćehinskog odnosa prema državi.
Od znanog primjera kutinske Petrokemije ne treba bolji: huškačka povika na tu firmu služi da se prikrije bankarska ucjena, a država je ispustila utjecaj i na financijski sektor i na energetski. Poslovno kvalitetno menadžeriranje takve kompanije biva dakle nekom vrstom nemoguće misije, osobito ima li se u vidu da fotelje u iole potentnijim kućama jesu ratni plijen izbornih pobjednika. Zapuštanje državnih tvrtki radi pojedinačnih nelojalnih koristi valja upotpuniti slikom odnosa između centra i periferije EU-a, i startnih nejednakosti te mnogih daljnjih prinuda koje tu vladaju. Protuotrov tome krije se isključivo u demokratskim probojima na razinama jednako poduzeća i države, ali očito je da bismo tad već umjesto privatizacije tematizirali – nacionalizaciju.
