Nekada davno, tako su obično počinjale bajke, bilo je doba u kojemu se govorilo o razumu, o razumnom ponašanju, a zdravorazumskom razmišljanju. Ne, nije to bilo idealno doba, ali ipak, svaki put kada bi nerazum i zlo odnijeli prevagu, kada bi prijetili da bilo pojedine države bilo cijeli svijet bace u ništavilo provalije samouništenja, razum bi se probudio i pobunio, često i u savezu s pragmatičnim rezoniranjem. I plaćalo je čovječanstvo u borbi što bi se razvila nerijetko golemu cijenu, trpjelo nezamislive užase, ali razum bi na kraju ipak pobjeđivao. Tako je bilo sve do 1990., do godine prestanka hladnoga rata, krajnje opasne konfrontacije između (ne samo) ideološki suprotstavljenih blokova, pri čemu se mir u svijetu održavao zahvaljujući koliko upitnoj toliko i efikasnoj ravnoteži straha, odnosno spoznaji da u eventualnom otvorenom srazu pobjednika ne bi bilo. No od početka 1990-ih, od vremena kada je blokovsko sučeljavanje prestalo (jer je jedan blok, onaj ‘socijalistički’, nestao), kada je svanula ‘zora demokracije’ zemljama kojima se do tada vladalo čvrstom rukom iz jednoga centra i uz pomoć jedne i jedine stranke i njezinoga represivnog aparata (pri čemu je Jugoslavija bitno odudarala od svih ostalih tzv. socijalističkih zemalja – to se ne može dovoljno puta ponoviti!), svjedočimo stalnom i upornom nazadovanju. Zato danas živimo u doba kada – demokraciji kao sustavu, demokratskim formama i višestranačju usprkos – obavezno treba upitati: Pripada li razum prošlosti? A svi pokazatelji upućuju na potvrdan odgovor.
U međunarodnim odnosima pratimo renesansu (mada je to u ovom kontekstu zloupotreba izraza) hladnoga rata, novo, svakim danom sve opasnije sučeljavanje Sjedinjenih Država i Ruske Federacije. A zapravo je riječ o grčevitom naporu neoliberalnog kapitalizma da neupitno ovlada svijetom. Da bi to mogao, da bi bio u stanju demokratski izraženom voljom većine (prethodno izmanipuliranih) građana dobiti potporu za svoju politiku ekspanzije po svaku cijenu, neoliberalni kapitalizam treba neprijatelja. Jer neprijatelj je najbolje sredstvo za homogeniziranje vlastitoga ‘stada’. I neprijatelj je nađen u Rusiji, mada je – koje li ironije – upravo demokratski Zapad taj koji danas provodi onu i onakvu politiku hegemonije kakvu je u vrijeme prethodnoga hladnoga rata pokušavao nametnuti nekadašnji Sovjetski Savez. Porušeni su svi osnovni principi na kojima su nekada građeni odnosi među državama. Nikome više i ne pada na pamet da se pozove na načela ravnopravnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja, kamoli da prizna pravo svakoj zemlji da gradi svoj sustav onako kako njoj najbolje odgovara. U globaliziranom svijetu, a uvjerili su nas u to da je samo takav svijet moguć, sve mora biti po istom receptu. Ako nije, brzo se – pod krinkom borbe za ljudska prava i demokraciju (naravno, bez ikakve objave rata, pa i bez blagoslova UN-a kada ga manipulacijom nije moguće dobiti) – dižu borbeni avioni i nemilice bombardiraju upravo oni čija se ljudska prava, kao, brane. Ruše se države, destabiliziraju cijele regije, ubijaju državni čelnici – naravno, ako nisu ‘naši’. Za astronomske svote dolara prodaje se istodobno oružje upravo onim državama kojima do demokracije i ljudskih prava uopće nije stalo, ali one su ‘naše’. Svijet se ubrzano dijeli na sve manji dio povlaštenih i bogatih, onih koji vladaju ne temeljem demokracije nego svoje moći i sve veći dio potlačenih (u svakom smislu) i siromašnih, onih kojima se vlada. I dok u nerazvijenim zemljama dnevno od gladi umiru tisuće ljudi, Evropa godišnje baci u otpad toliko hrane koliko bi bilo dovoljno da nahrani sve gladne ovoga svijeta. A američki predsjednik fenomen klimatskih promjena (i njihove evidentne posljedice) proglašava izmišljotinom. I gdje je tu onda razum? Nema ga!
A kakva je budućnost (moguća i predvidiva)? Najbliže su dvije varijante. Prva je sukob Istoka i Zapada, bilo odmah izravni bilo kao posljedica nekog poteza nepredvidivog američkog predsjednika-amatera (npr. raketiranje Sjeverne Koreje). U oba slučaja posljedice bi bile katastrofalne, da ne kažemo samoubilačke. Druga je varijanta samo malo blaža. Ona polazi od pretpostavke da će obespravljeni, gladni i siromašni doći do zaključka kako ionako nemaju što izgubiti, osim vlastitih života, pa će svijet zahvatiti vrtlog revolucije s vrlo neizvjesnim ishodom. Najave takvog scenarija vidimo u sve češćim napadima atentatora-samoubojica koji se, doduše, odvijaju pod vjerskom kapom, ali koje ne bi bilo moguće privući i motivirati nikakvom vjerom da nema tog iskonskog osjećaja marginaliziranja i lišavanja osnovnih prava, onoga na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na rad, ukratko na život dostojan bića koje se zove čovjek. No i ovdje se susrećemo s posljedicama nerazumne politike koja je regrutirala i obespravljene i siromašne, ali i patološke tipove, kako bi ih upotrijebila kao instrument za ostvarivanje svojih ciljeva, da bi se sada suočila s ubojicama koje je sama proizvela kao s vlastitim neprijateljima. Politika Zapada ih je financirala, naoružavala i podupirala – bilo izravno bilo preko zemalja-satelita ‘velikoga brata’ s onu stranu Atlantika – i ona je sada s njima suočena na globalnome planu, ali još uvijek ne može i neće priznati da su oni najveća opasnost za svijet kakvoga smo znali i da bi borba protiv njih morala biti prvenstveni, zajednički cilj civilizacije, borba na dva kolosijeka – vojnom i razvojnom. I neće prihvatiti savezništvo s Rusijom u toj borbi, nego i dalje zaoštrava odnose s Moskvom (kojoj po potrebi dodaje Iran i Sjevernu Koreju, ponekad i Kinu). Ima li u tome i trunke razuma? Ne, nema!
A ima li razuma u tzv. tranzicijskim zemljama? Nimalo! Nekadašnji sovjetski vazali samo su promijenili gospodara, postali šampioni borbe protiv (nepostojećeg) komunizma, što neoliberalnom kapitalizmu itekako odgovara, jer je njemu i sama ideja komunizma smrtni neprijatelj. Istodobno, te su zemlje duboko uronile u povijesni revizionizam i pišu novu povijest Drugoga svjetskog rata i antifašističke borbe, gurajući u stranu vlastitu kolaboraciju s nacifašizmom. Zemlje sljednice jugoslavenske federacije redom su zaboravile kako se vodi samostalna politika, oslonjena na vlastite interese i na dobrobit svojih građana. Gotovo bez iznimke rehabilitiraju (sudski ili svakodnevnom praksom) kolaboracionističke, zločinačke režime iz vremena Drugoga svjetskog rata. Hrvatska je pak izmislila formulu o ‘osudi svih totalitarnih režima’, čime izjednačava antifašizam (što ga za tu priliku proglašava komunizmom) s fašizmom i uporno radi na tome, pa i formiranjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (u što, naravno, nije uključen onaj ustaški), da pobjednike antifašističkog rata pretvori u poražene krvnike i ubojice, a poražene fašiste, dokazane ubojice, u ‘tek ponekad’ zabludjele domoljube.
Opća atmosfera u svijetu, regiji i Hrvatskoj je atmosfera nesigurnosti, straha za budućnost, rastuće netolerancije i mržnje ne samo prema drugima i drugačijima nego prema svima koji se usuđuju samo drugačije razmišljati. U stvaranju takve atmosfere zlosretnu ulogu igraju ne samo mejnstrim mediji nego i društvene mreže, pretvarajući nekada respektabilnu profesiju novinarstva u močvaru intriga, podvala i neistina, a opet u službi politike što je zaboravila pojam razuma. Ima li onda još uopće smisla glasom razuma pokušati doprijeti do ljudi zatrovanih nerazumom (izgrađenim na neznanju i manipulaciji)? Čovjek bi bio sklon reći da nema. A možda ipak ima – tako dugo dok represivni aparat u službi ‘borbe za demokraciju’ ne zatvori usta i onima sve malobrojnijima koji se još usuđuju istupati u ime razuma, solidarnosti, tolerancije i onoga što se nekada zvalo civilizacijom (miješati tehnološki napredak s civilizacijom kobna je zabluda). I zato treba i govoriti i pisati tako dugo dok bude moguće, tako dugo dok još ima onih koji to čine u ime razuma, najmanje za dobrobit svoju, a mnogo više sredine u kojoj žive. Samo razmišljati zdravorazumski u svoja četiri zida, to je ravno grijehu. Mada je razuma koji bi to spoznao svakim danom zabrinjavajuće sve manje. Uostalom, u svijetu u kojemu jedan Donald Tramp ulazi u Bijelu kuću, Britanija izlazi iz EU-a, Hrvatska ima vladu kakvu ima, a rezultati lokalnih izbora su takvi kakvi jesu, treba li još ijedan argument za tezu da razum pripada prošlosti?
