>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Reklaracija

Pukne mi film, i ja odem na online deklaraciju, i potpišem je. E da se i ja malo umočim u jugoslavenski režim, kad se nisam umočio onda kad su se poumakali svi, hoću da se umočim sad! Da vidim kako je bilo umočenjaku Krleži i mučenjaku Raspudiću pod umočenjakom Krležom

Sve me od nakane odvući može. Kanio sam da još tri rubrike posvetim životinjama, sve spremio, prikupio podatke, sjeo da pišem. O životinjama, ništa politika, ništa katalog hrvatske pljačke, što da kvarim posao ekspertima. Ali, ne lezi vraže! Nema da pišeš o životinjama, ima prečih stvari.

Evo, deklaracija! Deklaracija o zajedničkom jeziku. A neee, jok, bre. Zašto da srbijansku, hrvaćansku, bosansku i crnogorsku jezikoslovnu idilu remeti neko pasošem i Srbijanac i Hrvaćanin, a narodnošću ni Srbin ni Hrvat. Jok, Sinane, šta će ti to! Budi pametan, ne otežavaj državotvorbenim jezikoslovcima. Sad kad ih se nema čime potkupiti, jer su slovlje trampili za jezik. Nemoj, znaš sebe, ne učestvuješ u kolektivnim potpisivanjima. A deklaracija je, brat bratu, mogla biti i bolje sročena, ima i jednu stilsku rogobatnost, a i potpunija je mogla biti. Doduše, i ovakva kakva jest, ona je, i sadržajno i terminološki i stilski, med i mlijeko prema onoj od prije pedeset godina. Onoj koju akademik Katičić zove herojskim činom. I za koju tvrdi da ju je napisao a da joj nije autor. Tamo je trust jezikoslovnih, partijskih i ubačenih mozgova rekao da svaki narod ima pravo da imenuje jezik po svojoj volji. (A iz kojeg kodeksa je to pravo, iz kojeg zakona ili zakonika, to još čekamo.) Osim toga, sam si, Gudževiću, ima tome i dvadeset godina, predlagao napismeno i nausmeno, da se načini skup i razularenim jezikoslovcima rekne da su lažovi. I da su slovlje trampili za jezik. I da su manipulatori. I da u našim krajevima jezici rastu kao gljive. I da je lakše stvoriti državu no jezik. I da se ne može prevoditi s istog jezika na isti jezik. (Kao što se u rimskom pravu ne može ukrasti nešto od sebe.) I da su nam naši jezikoslovci živi dokaz da je naučnički moguće sve što je moguće i ljudski. Sve si to predlagao, i predlagao si da se stvar upriliči u Beču, da se o 150. godišnjici Bečkoga književnog dogovora ode u Beč i u njemu o svom trošku boravi i razgovara. I to pa to i sve to, ali nije bilo dovoljno ušiju za tvoj predlog. Dobro, ispada da malo glumiš uvrijeđenu princezu, ali opet, nemoj se u to pačati, jerbo je laža o jeziku proglašena za istinu trajniju od tuča, a i unosnija je od male privrede.

Tako su nekako išli ti moji razgovori sa sobom. U srcu Andaluzije, u sobici skromnog hotela, u gradu po imenu Córdoba, a na rijeci Guadalquivir. Prođe jedan dan, prođe drugi, kad u moju online zbilju nahrupi hrvatski premijer, pa onda predsjednica hrvatske države, pa potom eto i njega, lumena lingvističkoga, akademika Matasovića. Svi šire mir, spuštaju loptu na zemlju (tehničari su to) i kazuju da ima prečih stvari od deklaracije. Onaj potonji kazuje da je hrvatski jezik priznat od međunarodne zajednice. Eto šta ti je biti akademik: znaš, brate, više no ako akademik nisi. Akademik zna da je međunarodna zajednica priznala hrvatski jezik. Meni to promaklo. A jezik mi sredstvo za rad. Po cio dan radim tim oruđem, radim i onda kad ga za zubima držim. A ne znam ni da ima institucija koja priznaje jezike! Dakle, bila je, jamačno, i neka rezolucija o priznavanju hrvatskoga jezika i njegovu primitku u organizaciju razjedinjenih jezika. To je samo akademicima dano da znaju, i to samo i jedino nekima, drugima nije. Mora da pri toj organizaciji ima i nekoliko odreda plavih kaciga što se raspoređuju između jezika kad jezici međusobno zarate. Pa mi onda u tu sobicu nahrupi snimak razgovora emisije ‘Peti dan’. I u toj emisiji društveno-politički lumen i prehrabri kritičar svega na hrvatskom svijetu Raspudić. Mamma mia, che tuttologo: mrk u licu, mrzovoljan, vide mu se tragovi mučenja u Jugoslaviji. A iz ograde zubne izlijeću mu biser kamenice! Kaže da kakvo je to čudo što su dvije škole, jedna bošnjačka i jedna hrvatska, pod istim krovom u Bosni, kad i u Zagrebu ima tehnička škola i gimnazija pod istim krovom. To, Raspudiću, klikne moje gorsko srce, rekni im još Raspudiću, a ti si lumen za te stvari samo takav, rekni im kako, eto, i Milan i Inter igraju utakmice na istom stadionu, pa ima da prestanu spominjati te bošnjačke osnovne i te hrvatske temeljne škole pod istim krovom! Rekni im to hercegovačkim svojim govorom, jerbo je Hercegovina tvojega govora Toscana. Uz Raspudića se tu raspudila gospođa Selak te kaže kako je po Heideggeru, jezik kuća bitka. Duboka filozofija za plitku lokvu. Kuća jest bitka, a bitka je na Neretvi, kaže mi vox interioris. Ali se gospa Selak ne zaustavlja, već se kune u verba magistri a to je Damjanović, koji je rekao da nema tekstova na srpskohrvatskom jeziku, već da ih ima ili na srpskom ili na hrvatskom. Tu mi sa stola pade knjiga ‘Don Quijote’, u prevodu Isa Velikanovića, pade i nestade u podu andaluzijskom. Prepoznala se jadnica hrvatskosrpska.

Ima još. Treći dan u tu skromnu sobicu banu online Banac. S porukom kako je deklaracija čisti bauk jugoslavenstva, i k tome je gusjenica srpstva. Vidim, jes, eno bauka kruži nad mojom glavom kao gavran u pjesmi Vojislava Ilića. I guste slojeve magle u vlažni valja do. Mutno je nebo svo. Ne, Gudževiću, ni u petu da ti nije došlo da potpisuješ tu anahronu deklaraciju. Zna Banac, vazda je znao koji vjetar puha. Ne potpisuj, ima da se po tebi na vjeki vjekov kote gusjenice srpstva. Nije Bancu lako. Pada mi na um krilata riječ jednog prijatelja: kad je glavi takva java, kakvi li su glavi snovi?

Sutradan, opet online Raspudić. Kaže kako je Krleža bio umočen u jugoslavenski režim. Aaaa, Raspudiću, dosta je bilo! Aaaaa!

Pukne mi, dakle, film, i ja odem na online deklaraciju, i potpišem je. Nisam htio, no me nagnao tutolog Raspudić, koji je ubikvitaran, ka ona gljivica candida albicans. A usto hrabar, ama neopisivo i junačno kritičan je u današnjoj Hrvatskoj hercegbošnjak taj Raspudić. E da se i ja malo umočim u jugoslavenski režim, kad se već nisam umočio onda kad su se poumakali svi! Da vidim kako je bilo umočenjaku Krleži i mučenjaku Raspudiću pod umočenjakom Krležom.

Umočim se u Andaluziji, dakle, i odem da spavam.

Kad u snu, imam šta vidjeti. Neka ulica, a na kućama svuda jugoslavenske trobojke s petokrakom, spuštene nisko, ispod pola koplja. I vidim kako siv ispod njih prolazi Nino Raspudić, saginje se da ga koja od zastava ne dotakne. A savio se i stenje pod teškom đačkom torbom, a ogradom zubnom proklinje đačke torbe jugoslavenske, i sikće kako on, da je te sreće pa da u Mostaru nosi hrvatsku na hrvatskom ramenu torbu, ovu ne bi ni osjetio. E kad poraste, ima da u tome istom Mostaru podigne spomenik Bruceu Leeju, e u znak oslobođenja hrvatskih hrbata od jugotorba.

Pa vidim kako Ivo Banac pod miškom dostojanstveno nosi Maovu Bibliju. A malo dalje stoji Dalibor Brozović i govori nekome kako je budućnost dobrovoljno ujedinjenih i zbratimljenih naroda da pišu i govore standardnim jezikom. I kaže kako dvije stotine puta on taj jezik zove hrvatskosrpskim u svom životnom djelu. Zagledam malo bolje, a to ga sluša Katičić. Sluša ga, sluša, pa mu kaže da hita na sastanak u Vizantološki institut SANU (član je instituta, nije red da zakasni), a čeka ga i uređivanje zbornika radova na njemačkome standardnome jeziku o Vuku Karadžiću.

Pa vidim i moju rahmetli halu Nehu: stoji nasred ulice i govori crvenom tranzistoru marke Iskra Kranj: ‘Ada koji te to vrag uzeo pa cipcio dan toročeš reklaracija, pa reklaracija, iskriviće ti se antena od reklaracije, izio ti je đavo, svirni nešto, stani s tom reklaracijom!’ A tetak Iljaz Kalčinić, muž Nehin, kaže joj, opsovavši joj sto kola trnja: ‘Ada nije reklaracija, no je deklaracija!’

- A šta ti je sad deklaracija, o Iljaze?

- Deklaracija je reklaracija, samo se piše deklaracija!

Krenem tom ulicom dalje, podignem glavu, a iznad mene piše: PARTIDO COMUNISTA DE ANDALUCIA. Eto šta sve bude kad potpišeš reklaraciju i umočiš se u jugoslavenstvo.

1/1