>

novosti logo

Društvo Društvo

Religija a la carte

Istraživanje ‘Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata’: Posustali modernizacijski procesi nakon 1990. ipak su ostavili tragove, koji su vidljivi u disoluciji religijskog vjerovanja, nedisciplini deklariranih vjernika i neprihvaćanju crkvenih stavova o svjetovnim pitanjima

Da je s promjenom društveno-političkog poretka u Hrvatskoj nakon 1990. bitno povećana vezanost ljudi uz religiju i crkvu stari je sociološki truizam koji je dosta puta potvrđen istraživanjima. Hrvatska je i inače bila zemlja s relativno visokom razinom prakticiranja tzv. tradicionalne religioznosti, dakle onog tipa religioznosti koji se odnosio na svetkovanje blagdana i religioznu socijalizaciju vezanu uz obitelj. Promjenom političke paradigme 1990. iz deklarirane sekularizacije i ateizma, društvo prelazi u isto tako deklariranu, pa i formaliziranu desekularizaciju i antiateistički stav, tako da se populacija prema vjeri i crkvi, osim na tradicionalan način, sada postavlja i bitno aktivnije (odlasci na obrede su učestaliji, vjerovanja u dogme izraženija, vjeronauk je institucionaliziran itd.).

Kroz posljednjih 25 godina praćeni su trendovi retradicionalizacije hrvatskog društva i praktički sva sociološka istraživanja (u njima su posebno bili aktivni istraživači iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu) pokazuju iste trendove: pad sekularizma, trend revitalizacije religijskog ponašanja u općoj populaciji i rekonfesionalizacije. Ovi trendovi dadu se ilustrirati sljedećim podacima iz nekoliko istraživanja: da postoji Bog vjerovalo je 1985. na nacionalnoj razini oko 20 posto ispitanika, 15 godina kasnije u to vjeruje čak 77 posto njih, da bi sličan postotak bio zadržan do danas. Otprilike su isti rezultati, uz minimalne varijacije, i s vjerom u dogme da postoje pakao i raj, da je Bog glavna mjera morala i da je Bog stvorio svijet. Sociolozi zaključuju da je nakon iznimne porasti religioznosti u 1990-im godinama danas došlo do stagnacije tog trenda, a neki indikatori pokazuju određeni pad religioznih uvjerenja i praksi (recimo, odlasci na mise bitno su opali u odnosu na devedesete, primjetan je i pad, istina minimalan, pohađanja vjeronauka i sl.).

Posljednje u nizu takvih istraživanja napravio je Željko Boneta s riječkog Učiteljskog fakulteta, pod nazivom ‘Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata’, u kojem uspoređuje stupanj religioznosti među studentskom i općom populacijom na nacionalnoj razini sa stupnjem religioznosti riječkih studenata koji dominantno dolaze iz dviju županija – Istarske i Primorsko-goranske – koje su među najrazvijenijima. Istraživanje je pokazalo da su riječki studenti puno skeptičniji prema religioznim uvjerenjima, da se u tome razlikuju od opće populacije, kao i od mlade i studentske populacije u ostalim dijelovima Hrvatske. Recimo, dok se među mladima u Hrvatskoj njih oko 60 posto samoidentificira kao religiozni, u riječkoj studentskoj populaciji takvih je oko 50 posto, uvjerenih vjernika na riječkom je sveučilištu prema vlastitoj percepciji oko 20 posto, dok ih je u općoj populaciji 50 posto, ateista je među riječkim studentima oko 15 posto, a u općoj populaciji četiri posto.

Ako ovi pokazatelji među skeptičnijom populacijom hrvatskih studenata upućuju na neki trend onda bismo, zajedno s autorom, mogli kazati da su studenti, generalno govoreći, manje religiozni od opće populacije, a riječki još manje, da na stupanj religioznosti utječu i procesi modernizacije i sekularizacije koji su u spomenutim regijama najizrazitiji, zatim da religioznost među mladima i studentima nije stabilizirana i da je sve primjetniji trend okretanja mladih od institucionalne vjere prema tzv. subjektivnom odnosu prema religiji.

Autora istraživanja Željka Bonetu upitali smo koji su uzroci revitalizacije religije u postsocijalizmu.

- Religija i religijsko postaju važnim segmentom oblikovanja novog društvenog identiteta – novog tipa društvene normalnosti. Društvena situacije se mijenja u smjeru revizije pozicije religijskih organizacija, koje se (ponajprije većinska) iz društveno dozvoljenih, ali marginaliziranih alternativa bivšem režimu promiču u legitimirajuće institucije novih elita i novog društvenog ustroja. Dolazi do deprivatizacije religije, koja postaje relevantan javni čimbenik. Drugim riječima, proces revitalizacije religije, kao i prethodni proces sekularizacije u socijalizmu, dobrim je djelom induciran iz ideološke sfere. Od državnog osamostaljenja nova se politička elita trudi retradicionalizirati hrvatsko društvo, a religija se nastoji predstaviti kao ‘nadsvođujući sistemski i kulturni agregat’ (Srđan Vrcan). Na mjesto socijalističkog sistemskog favoriziranja ateizma i nereligioznosti dolazi postsocijalističko sistemsko favoriziranje teizma i religioznosti. Na grupnom planu to znači sveprisutnu medijsku promociju Crkve, a na individualnom planu masovnije i često egzaltirano aktiviranje u prošlosti pasivizirane religioznosti ili, što je ipak rjeđa pojava, preobraćenje - kaže Boneta.

- Možemo dakle govoriti o zatvorenom krugu: identitet se mijenja pod utjecajem situacije (kriza i sukob) i akcije političke elite, da bi promijenjeni identitet tražio novi tip društvenog ponašanja, tj. religioznost postaje nova mjera društvene normalnosti. No posustali modernizacijski procesi ostavili su teško izbrisive tragove, koji su ostali vidljivi u disoluciji religijskog vjerovanja (selektiranje vjerskih istina koje se prihvaćaju), nedisciplini deklariranih vjernika (pogotovo kada je riječ o redovitosti religijske participacije) i neprihvaćanju crkvenih stavova o svjetovnim pitanjima (o razvodu braka, pobačaju, kontracepciji) - dodaje.

Istraživanja pokazuju da religioznost kod mladih ipak opada. Boneta taksativno nabraja razloge:

- Mladi su skloniji iskušavati različite načine života, a kada je riječ o religioznosti, taj se pluralizam u nas iskazuje u dijapazonu od religijskog vjerovanja i pripadanja vjerskoj zajednici, preko vjerovanja bez pripadanja, do nevjerovanja i nepripadanja; religioznost mladih (ali i većine starijih) odgovara Dobbelaereovoj dijagnozi o religiji a la carté, odnosno pojedinačnom selekcioniranju i probiranju religijskih sadržaja; visoki postotak vjerovanja u Boga ne znači istodobno i pripadanje dominantnoj vjerskoj zajednici, jer raste nepovjerenje u Crkvu kao instituciju (u našem istraživanju 50 posto studenata u nju nema, a samo 20 posto ima povjerenja), veće nepovjerenje je samo u političke institucije: Vladu, Sabor i političke stranke; mladima je važna autonomija i samorealizacija (npr. u područjima seksualnosti i veza), ali ne na način kako to propisuju crkveni stavovi; formalna obrazovna religiozna socijalizacija kroz školski vjeronauk čini religiju sličnu drugim školskim predmetom (dosadni i nametnuti), te joj daje povlaštenu ideologijsku poziciju u školi (svjetonazorski predmet), čime religija gubi na autentičnosti; vlast ne nudi rješenja egzistencijalnih problema mladih, a Crkva se percipira kao institucija bliska vlasti; autentičnost religijske organizacije kopni i povremenim aferama u kojima se ona pojavljuje kao privilegirana institucija; to što se Crkva suprotstavljala socijalističkom režimu (što je također pojednostavljena interpretacija tadašnjeg odnosa države i crkve) mladima danas sve manje znači.

1/1