Dolazio sam nekoliko puta u Zagreb, pa bih prošetao i po Dugavama, oko zgrade u kojoj smo živjeli. Osjećam se kao da me nešto vuče tamo. Znate, ja sam u Zagrebu živio 30 godina, a u tom stanu su mi je dogodile najljepše stvari u životu… Ovako o svom stanu u na osmom katu zagrebačke zgrade u Abramovićevoj 5 u Dugavama, govori Todor Ilić. U stanu od 65 kvadrata, koji je dobio kao mladi inženjer Hidroelektre, Ilić je živio sa suprugom i dvije kćeri. Supruga je bila stomatologinja, a Todor jedan od nekoliko najvažnijih stručnjaka tada ugledne zagrebačke tvrtke: ‘Bio sam voditelj gradilišta na kapitalnim poslovima Hidroelektre. Rukovodio sam izgradnjom Hajdukovog stadiona u Poljudu, 4 godine sam radio velike poslove po Alžiru. Izgrađivali smo mostove, akvadukte, ceste, tunele, irigacione sisteme, sve što je bilo potrebno… Bila su to lijepa vremena.’
Ilić se potom 1987. zaposlio u Končaru. No iako je posao bio dobar, situacija se promijenila: ‘kako su se približavali izbori i početak rata, promijenio se odnos kolega prema meni i nekoliko kolega srpske nacionalnosti. Počele su provokacije, bilo je to vrijeme onih izjava o lojalnosti, a onda su krenula i otvorena neprijateljstva, mi bi ušli u prostoriju, a oni bi izišli van, bilo nam je teško’. Paralelno s problemima na poslu, počele su i telefonske prijetnje: ‘Ja sam imao luksuzno opremljen stan, zaradio sam u Alžiru… U toj situaciji, gledajući kako prolaze mnogi drugi, ja sam sa suprugom i djecom odlučio otići. Bojao sam se za djecu, krenule su provokacije i u školi. Starija kćer Marta imala je 10, a mlađa Ivana 7 godina. Otišli smo u kolovozu 1991.’ Međutim, više od 20 godina nakon odlaska iz stana, Ilićima se dogodila jedna bizarna situacija, koja im je otvorila zagrebačke rane i vratila traume vezane za gubitak stanarskog prava.
Krajem prošle godine Todoru Iliću pismo je poslala pravna služba Splitske banke, ljubazno ga obavijestivši da je njegov račun u toj obanci pod ovrhom. Misleći da je riječ o grešci, Ilić je nazvao banku, ali nije dobio nikakvu informaciju. Morao je sjesti u autobus i iz Beograda, u kojem danas živi, otići u najbližu poslovnicu FINA-e u Vukovaru. Tamo je dobio obavijest da mu je račun blokiran, jer od kolovoza 2010. do veljače 2011. u stanu u Abramovićevoj 5, iz kojeg se Ilić iselio prije 23 godine, nije bilo plaćano grijanje!
Kada se dodatno raspitao, dobio je obavijest da su, zbog neplaćanja i drugih režija, pokrenute još tri ovrhe. Odgovor na pitanje kako je to moguće potražio je u HEP-u. Obaviješten je da je ovršni postupak pokrenut 21. lipnja 2011. i da u roku od osam dana nakon toga HEP-u nije pismeno prijavljena promjena korisnika usluge. HEP ga je obavijestio da je promjena uslijedila tek 12. srpnja 2014., temeljem prijave predstavnika suvlasnika zgrade. Upućen je da povrat sredstava može zatražiti na - sudu.
Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće da je do ovoga došlo. Odgovor na to pitanje, vraća nas u 1991. Naime, 5 mjeseci nakon odlaska obitelji Ilić u njihov stan u kojem su im ostale sve stvari, uselila se obitelj Nikole Kovačevića, prognanika iz Saborskog, kojem su ključevi predani temeljem odluke Mjesne zajednice i Civilne zaštite, dakle, protupravno. Ilići su stanarsko pravo izgubili na sudu, a žalili su se sve do Ustavnog suda i suda za Ljudska prava u Strasbourgu. Hrvatski sudovi su se pozivali na famozno pravilo o ‘napuštanju stana u roku dužem od 6 mjeseci’. Činjenica da se Ilići nisu ni mogli vratiti u stan, jer je u njega protuzakonito useljena obitelj Kovačević, nije impresionirala čak ni Ustavni sud.
Poznato je da su tisuće stanova otete i Srbima koji su iz njih deložirani te da su sudovi u takvim slučajevima cinično presuđivali kako se stanarsko pravo ukida, jer njegovi korisnici nisu bili u stanu dulje od šest mjeseci. Drugim riječima, Ilići na sudu nisu imali nikakve šanse. Dobili su jedino priliku da 1992., u pratnji policije, pokupe neke od stvari i uspomena koje su im ostale u stanu.
Međutim, Todor Ilić i dalje je ostao prijavljen na adresi na kojoj je živio. Na kraju ga je ta prijava koštala četiri ovrhe. Naravno, postavlja se pitanje zašto obitelj Kovačević, koja je očito sve ove godine dobivala račune na tuđe ime, koja je stan dobila i u međuvremenu vjerojatno otplatila, nije javila nadležnim službama promjenu imena korisnika. U stanu danas žive djeca i supruga Nikole Kovačevića, koji je u međuvremenu umro. Pa se vrijeme neplaćanja računa vjerojatno odnosi na razdoblje do useljenja kćeri. Njegova kćer Nikolina rekla nam je kako ‘prvi put čuje za neke neplaćene režije i da su svi računi plaćeni’.
Nesporazum oko toga tko je, a tko nije platio režije, očito će se rasplitati na sudu, koji će Todor Ilić sigurno dobiti, jer će lako dokazati da nije živio u stanu. Međutim, to će stajati puno novca, živaca i otvorit će mnoge traume, koje je obitelj potisnula u sebi.
Ilić je imao i obiteljsku kuću u Pađenama, pored Knina. Bila je potpuno obnovljena, kada je tri dana nakon Oluje u nju ispaljena granata ‘nepoznatog počinitelja’. U kući je živjela njegova majka, koja je ostala pod ruševinama, pridruživši se tako stotinama nesretnika, koji su povjerovali u laž Franje Tuđmana da mogu slobodno ostati u svojim domovima, jer im se ništa neće dogoditi.
- Ja ne mrzim hrvatski narod, ja mrzim one koji su to napravili, kaže Todor Ilić, čija je majka tada imala 84 godine. U SNV-u pozivaju ljude da se odjave sa svojih starih adresa, ako u njima žive ljudi u koje nemaju povjerenja i da se prijave na neke druge adrese, jer ovakvi slučajevi nisu usamljeni. Nedavno im se javila žena, koja je dobila stan u sklopu projekta stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava. I za njom su stigli dugovi iz stana u kojem je živjela do 1991.
