>

novosti logo

Društvo Društvo

Rim nije sagrađen preko noći

‘Novosti’ na Rimskoj konferenciji o komunizmu: Mi komunisti, jedna je od teza Rimske konferencije, u svojim različitostima moramo se misliti kao oni istovremeno najmoćniji i najranjiviji, što uopće nije lak zadatak. A pritom nam, riječima operaista Orestea Scalzonea, ‘ne treba nostalgija za uspjelim revolucijama prošlosti. Ali ne treba nam ni amnezija’

Od 18. do 22. januara održana je Rimska konferencija o komunizmu. Ona se uvrstila u red sličnih događanja koji je započet 2009., kad su filozofi Alain Badiou i Slavoj Žižek pokrenuli seminar Ideja komunizma na londonskom Birkbeck institutu za humanistiku, a koji je bio inspiriran ponajviše tada novom Badiouovom knjigom ‘Komunistička hipoteza’. Od tada se ponešto i u teoriji, ali i, za prednost prakse bitnije, u društvenom i političkom stanju svijeta promijenilo. No mnogi zadaci ostali su isti.

Zato je ovo, peto izdanje (prije toga, a nakon Londona, konferencije su još održane u Berlinu, New Yorku i Seulu) pokušalo napraviti spoj različitosti pristupa, bez ambicije za velikom sintezom i to na više nivoa. Ovdje ćemo pokušati skicirati tri. S jedne strane organizatori su (a organizacija se spustila u kombinaciju političkih i umjetničkih lokalnih pokreta, koji su osim konferencije na radionice pozvali aktiviste iz puno zemalja) pokušali izborom pozvanih sudionika učiniti od nemoći zajedničkog organiziranja na tzv. realpolitičkom nivou prednost teorijske oslobođenosti od svake doktrinarnosti, ali i od, kako bi rekao naš pokojni filozof Gajo Petrović, svakog ‘ustručavanja’, u smislu zatvaranja u struke. Ovdje su bili filozofi, ali i društveni znanstvenici, novinari, aktivisti i, ne na kraju, umjetnici, koji su uz organiziranje popratne izložbe nazvane ‘Osjećajna zajednica; Živa djela’, pozvali teoretičare da nešto kažu i o ‘estetici revolucije’. Na panelu o ‘Komunizmu osjećajnog’ – održanom u Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti, što je bio potpuno različit ‘reprezentativni’ prostor od u Italiji živih društvenih centara (nešto poput naših nekadašnjih domova kulture, ali sličnije današnjim omladinskim klubovima), u jednom od kojih (Esc) je održana većina programa – govorili su, između ostalih, Jacques Rancière i Michael Hardt.

Zanimljiva je bila Balibardova opaska kako živimo u globalno postsocijalističkoj situaciji, što je bolja oznaka stanja svijeta s ‘manjkom’ od one da se radi samo o neoliberalnom kapitalizmu

Svaki dan konferencije bio je posvećen jednoj temi, koja je trebala uokvirivati izlaganja diskutanata. Od uvodnih ‘Komunizama’ u pluralu prvog dana, što smatramo neuspjelim transferom poželjnog pluralizma marksizama na ipak jedan, zajednički cilj, preko ‘Kritike političke ekonomije’ drugog i možda najspektakularnijeg, ali i najkontroverznijeg panela trećeg dana ‘Tko su komunisti?’ na kojemu su, bez minimalnog zajedničkog nazivnika, govorili Pierre Dardot, Mario Candeias, Antonio Negri i Paolo Virno. Ako je tu postojala neka zajednička linija, ona bi se mogla opisati kao odricanje od psihološkog pristupa ‘ljudima posebnog kova’, ideje avangardne partije koja vodi narod, adoracije i fetišizacije države prečesto prisutne u povijesne i suvremene ljevice. U tome su, naravno, prednjačili Negri i Virno, ali ni oni se nisu odrekli shvaćanja sebe kao komunista i onih koji, usprkos prekidu s državom, ne priznaju njezin monopol na nasilje.

Dobar je bio zadnji panel, posvećen ‘Komunističkoj moći’, na kojemu se, riječima Sandra Mezzadre, koji je lani bio i zagrebački gost, izlagalo o problemu protumoći, ‘dvojne vlasti’, ‘moći invencije’ (stari slogan talijanskih operaista), ‘multiplikaciji rada’, a sve u namjeri reinvencije komunističke politike. Jer mi komunisti u svojim različitostima moramo se misliti kao oni istovremeno najmoćniji i najranjiviji, što uopće nije lak zadatak. Da je tome tako vidjelo se na samom panelu već po tome što je doajen marksizma, ako takav izraz ima smisla, i cjelinom svoga opusa možda najveće ime skupa, Etienne Balibar, u skladu sa svojim novijim, tekućoj politici bližim interesom za spašavanjem Evropske unije, bio puno skeptičniji, pa čak i bliži liberalnoj kritici ‘svih totalitarizama’ (iako nije upotrebljavao tu riječ), naginjući više ka politici koja bi bila suprotnost vršenju moći vlasti negoli kontramoći. Njegove teme su suprotstavljanje centralnosti moći u današnjem kapitalizmu decentralizacijom, tražnje odgovora na ‘apsolutni’ a ne više ‘državni’ kapitalizam, novi federalizam itd. Zanimljiva je njegova opaska kako živimo u globalno postsocijalističkoj situaciji, što je bolja oznaka stanja svijeta s ‘manjkom’ od one da se radi samo o neoliberalnom kapitalizmu.

Uz spomenute, na ovom panelu govorio je i dvojac koji čine i u nas gostujuća Jodi Dean i Bruno Bosteels. U skladu sa svojim militantnijim političko-organizacionim pristupom, oni su doveli u pitanje maniru po kojoj je komunist svatko tko se hoće tako (samo)nazvati. Tako Bosteels, koji je historizirao o meksičkoj revoluciji kao dragocjenom primjeru reafirmacije ideje komune (možda i poučnijem od one pariške, o kojoj je nadahnuto pisao Marx), uz još neke uvodi i temu razlikovanja neuspjeha od poraza pobuna i revolucija. Tu se nismo mogli ne sjetiti našeg primjera i pitanja što je nama, usprkos svoj kulturi sjećanja na civilnoj sceni, danas jugoslavenska revolucija: primjer etapnog poraza ili totalni neuspjeh, kako bi htjeli danas vladajući, koji već nekoliko desetljeća koriste ‘novi početak’ za vršenje svoje permanentne kontrarevolucije.

Bruno Bosteels historizirao je meksičku revoluciju kao dragocjen primjer reafirmacije ideje komune, uvodeći i temu razlikovanja neuspjeha od poraza pobuna i revolucija. Što je nama, usprkos svoj kulturi sjećanja na civilnoj sceni, danas jugoslavenska revolucija, primjer etapnog neuspjeha ili totalni poraz?

Drugi nivo specifičnosti ove Rimske konferencije spram svih ostalih bio je pokušaj domaćina da zastupljenošću izlagača nekako ‘uravnoteži’ globalni i nacionalni pristup temama, u čemu su, zbog prevelike kompromisnosti, samo djelomično uspjeli. Naime, tko je odslušao sve panele mogao se upoznati s mnogim talijanskim teoretičarima i aktivistima, a da pritom o političkom i društvenom stanju u Italiji sazna malo ili gotovo ništa. Razlozi tome su, po našem mišljenju, ne samo u kurtoaznosti domaćina, koji su u želji da ipak pokažu puno ‘svojih ljudi’ a da pritom ne ispadnu provincijalnima i lokalpatriotskima, stavili naglasak na one Talijane koji su sada i ‘globalno’ poznatiji. Pa čak ni samo u tome što je za neke od mislilaca opća poznatost postala možda i dragim teretom koji ih, pošto su prisutni svuda, ne obavezuje da budu prisutni stvarno igdje (primjer toga je i obraćanje Žižeka konferenciji putem snimljenog videa, koji je pušten u dva dijela). Razlog je u želji današnjih komunista i cijele ‘prave ljevice’ da budu odmah internacionalnima, pošto je ‘nacionalni nivo’ rasprave u gotovo svim zemljama svijeta, a posebno ‘Evrope u raspadanju’, u Italiji gotovo slično kao i u nas, toliko kontaminiran bezumnim politikama da je bolje detaljnije se ne suočavati s njima. Barem ne u situaciji ovakvih konferencija, uz svu besmislenost festivaliziranih ‘energetskih bombi’, kad se toliko značajnih ljudi dovodi da u kratkom roku istovremeno govori na jednom mjestu, pa onda nužno kao cirkus dođu i prođu kroz neki grad. Ipak, treba naglasiti kako su domaćini bili djelomično svjesni i te opasnosti, pa su činili što mogu da izbjegnu festivalizaciju, nazvavši svo događanje eksperimentom i pravom na eksperimentiranje, koje je ipak bilo, usprkos opuštenoj atmosferi, malo prečvrsto navođeno. Tako je mogućnost šire diskusije aktivnih sudionika i publike ostavljena za posljednji dan i završni okrugli stol. Ambiciozno najavljivana kao početak zajedničkog pisanja Komunističkog manifesta za 21. stoljeće, ta je prigoda protekla u tek solidnom rekapituliranju iznesenih teza na skupu, koje nije izazvalo interes ni većine samih izlagača, koji su u međuvremenu odletjeli vjerojatno na neku drugu konferenciju, na drugom kraju svijeta.

Treći i posljednji moment koji ćemo izdvojiti u ovom prikazu konferencije, ne bez povezanosti s njezinim odvijanjem na realnom mjestu i u realnom vremenu, a onda brzo dostupnim u materijalima koji se već uređuju u obliku starih i novih medija, odnosi se na možda najbazičniju temu puno izlaganja, naravno uz onu samog komunizma i revolucije. A to je tema ili bolje uvjet svakog promišljanja, koje uz prostor treba i vrijeme. Konferencija je tako koncipirana – o tome govori tekst uvoda Luciane Castelline uz posebno izdanje dnevnih novina ‘Il manifesto’, koje su kao popratnu publikaciju pripremili domaćini – da njezino novinsko predstavljanje može nositi naslov ‘100 godina koje su promijenile svijet’. Aluzija je to na publicističko djelo, i u nas svojedobno prevedeno, američkog novinara Johna Reeda ‘Deset dana koji su promijenili svijet’, posvećeno Oktobarskoj revoluciji 1917. Taj događaj, cinično je za Ruse primijetio još 1980-ih američki sociolog Immanuel Wallerstein, prorokujući njegovu stogodišnjicu za nekad socijalističke zemlje, u našim krajevima ne samo da neće biti službeno obilježen. Sad kad navodno nema zidova jer je pao jedan, onaj berlinski, a u stvarnosti su oni posvuda, a ponajviše u glavama ljudi, dok za razliku od vremena tzv. realnog socijalizma, kojega mi najvećim dijelom nismo nikad bili dio, Rusi mogu slobodno putovati cijelim svijetom. Naravo, ako imaju para ili su barem u potrazi za njima. No većina njih Oktobarsku revoluciju više ne može ni razumjeti. Rimska konferencija najavljena je u ‘Il manifestu’ kao ‘jam session bez nostalgije’. Pritom se misli na nostalgiju za 1989. i nešto kasnije propalim državnim porecima (ne samo u nas i državama). S druge strane uvodničarka spominje i godine prekretnice u kojima se, po njezinom mišljenju, a baš ova konferencija to želi reći – privremeno – odustalo od komunističke politike. Bilo je to, za Italiju, ali i širom svijeta, vrijeme nakon 1968., pa kasnije vrijeme Berlinguera i ne samo njegovog obznanjivanja ‘povijesnog kompromisa’ 1981. kao, u marksističkom prijevodu, kraja vremena klasne borbe. No za pokret čiji je zadatak ni više ni manje nego ‘dokidanje (svake) postojeće države’, što je jedna od rijetkih Marxovih definicija komunizma, vrijeme se vratilo. Rečeno s drugačijom okrenutošću, ono tek dolazi. U sjećanje spada i tiša obljetnica 150. godišnjice od objavljivanja prvog toma njegovog, uz koautorstvo ‘Manifesta’ s Engelsom, najpoznatijeg djela, ‘Kapitala’.

Ono što danas znamo jest da kapitalizam ne proizvodi svoga grobara sam, po nekom automatizmu. Netko će ga morati u budućnosti i srušiti. A ta misao i zbilja, s kojom se mlade generacije širom svijeta danas suočavaju u svojim dnevnim borbama za preživljavanje, kao s novumom ili još nejasnom težnjom, ima svoju respektabilnu povijest. Ne na kraju, i u nas. Riječima jednog od najstarijih sudionika ove Rimske konferencije, operaista Orestea Scalzonea, izrečenima pomalo polemički spram citiranog uvoda: ‘Ne treba nam nostalgija za uspjelim revolucijama prošlosti. Ali ne treba nam ni amnezija.’

1/3