Tradicionalno obilan i raznovrstan sadržaj Zagreb film festivala ove je godine možda dosegao i vrhunac. Niz atraktivnih programa dugog i kratkog igranog metra te dokumentaraca doista je ponudio pravu slikopisnu gozbu, izazivajući u gledateljima i frustraciju jer je bilo jako teško stići pogledati sve zanimljivosti na meniju. ZFF je doista izrastao u respektabilnu manifestaciju koja danas stoji uz bok ljubljanskom LIFFe-u, godinama nedostižnom uzoru u tzv. regiji kad je takva vrsta festivala u pitanju. Naime, riječ je o, recimo tako, festivalima-riznicama kojima je glavni natjecateljski program samo nominalno u središtu, a zapravo im je cilj impresionirati spomenutim obiljem i raznovrsnošću, pri čemu se najatraktivniji naslovi često nalaze u popratnim a ne u glavnim programima. Dok je na međunarodno prestižnim festivalima obično izrazit naglasak na glavnom programu, pa bogata pobočna ponuda ostaje u debeloj (medijskoj) sjeni, festivali poput ZFF-a žive od veće ili manje ravnopravnosti svih dijelova svoje sadržajne strukture. To, međutim, povlači za sobom činjenicu da im središnji natjecateljski programi najčešće ne prelaze razinu solidnosti. Tako je uvijek bilo na ZFF-u, tako se desilo i ove godine.
Žiri je glavnu nagradu dodijelio gruzijskom filmu 'Spojevi naslijepo' Levana Koguashvilija, koji se u humorno-dramskom modusu bavi dobroćudnim sredovječnim čovjekom u potrazi za ljubavlju. Pobjednika festivala malo je tko zapazio, ali to nije rijetka pojava na ZFF-u. Specijalna priznanja dobili su islandski uradak 'O konjima i ljudima' Benedikta Erlingssona, izdanak poetike bizarnosti nagrađivan u San Sebastianu i Tokiju, te etiopska didaktična drama 'Hrabra djevojka' Zeresenaya Berhanea Meharija o feminističkoj borbi protiv neugodnih tradicija patrijarhata, nastala uz produkcijsko učešće i promotivni angažman Angeline Jolie (film je daleko solidnije napravljen i ostavlja kudikamo simpatičniji dojam od glumičinog redateljskog debija 'U zemlji krvi i meda'). Potpisniku ovih redaka najzanimljivijim ostvarenjima u dugometražnoj igranoj konkurenciji učinili su se pak pobjednik Sundancea 'Ritam ludila' Damiena Chazellea i 'Laku noć, mamice', debi austrijskog dvojca Severin Fiala – Veronika Franz, nastao u produkciji glasovitog Ulricha Seidla, čija je Franz višegodišnja kreativna suradnica.
'Ritam ludila' većim je dijelom tipični indiewood – holivudska idejnost realizirana u nezavisnoj produkciji s ponešto izraženijim kreativnim ambicijama. Riječ je o mnogo puta viđenom sukobu dviju jakih osobnosti – nadređenog sredovječnog muškarca i podređenog mladića, samo što se ovaj put taj sudar događa u filmski rijetko zastupljenom ambijentu jazz akademije. Tipični vojnički dril novaka dakle izmješten je u neuobičajenu sredinu, što donosi stanovitu svježinu, iako istovremeno djeluje kao spoj klišea i dosjetke. Međutim, budući da je Damien Chazelle dramaturški i redateljski (gotovo) ultimativno suveren autor i budući da ne zazire od naglašavanja vrlo neugodnih karakternih osobina dvojice protagonista (iako u konačnom zbroju ne dokida njihov identifikacijski potencijal za gledatelje), film funkcionira kao prilično dojmljiva cjelina. Osobito kad se ima u vidu njegova kulminacijska završnica, s dugom sekvencom učenikova i mentorova glazbenog obračuna na koncertnom podiju, sekvencom koja je doista impresivna.
Najzanimljivija ostvarenja u dugometražnoj igranoj konkurenciji bila su pobjednik Sundancea 'Ritam ludila' Damiena Chazellea i 'Laku noć, mamice', debi austrijskog dvojca Severin Fiala – Veronika Franz
'Laku noć, mamice' s druge je strane uzoran izdanak hladne i brutalne austrijske škole, zapravo izravna varijacija znamenitog filma 'Funny Games' koji je Michael Haneke prvo krajem 1990-ih snimio u Austriji, a onda ga takoreći kadar po kadar rekonstruirao deset godina kasnije u Americi. Najočitija razlika između Hanekeova 'predloška' i 'remakea' koji potpisuju Fiala i Franz jest pojačani stupanj šokantnosti, jer dok su kod Hanekea sadistički mučitelji i ubojice bili dvojica tinejdžera, ovdje su to, uvjetno rečeno, dvojica pretpubertetskih dječaka koji primjenjuju fizički opakije nasilje od Hanekeovih adolescenata. Ključna je međutim razlika što se dječaci obračunavaju s vlastitom (imućnom) majkom (kod Hanekea žrtve su bile nasumično izabrane među imućnim vikendašima), distanciranom ženom zaokupljenom samom sobom, tako da se odgovornost za patološko izopačenje (mladih) postavlja intimnije, žigošući upravo nedostatak intimnosti. Da se pojavio dvadesetak godina ranije, 'Laku noć, mamice' bio bi apsolutna senzacija, ovako se doima kao maniristički uradak na zadanu, par excellence 'austrijsku' temu, štoviše, autorski dvojac kao da se metatekstualno poigrava s tim hoće li potvrditi ili iznevjeriti očekivanja gledatelja upućenih u Hanekeove radove, ponekad i nauštrb uvjerljivosti vlastita filma. Svejedno, riječ je o sugestivnom ostvarenju koje svakako predstavlja jedan od vrhova ovogodišnje ZFF-ove konkurencije.
Glavni dugometražni igrani program uključivao je i tri domaća filma. Uvrštavanje neuvjerljivog redateljskog debija snimatelja Darka Šuvaka 'Happy Endings', o kojem smo pisali povodom njegove premijere na pulskom festivalu ovog ljeta, prilično je čudno, ali (bitno) bolja nisu ni dva preostala naslova s ovih prostora. Zbog trijumfa u sporednom kritičarskom programu Mostre, razvikano 'Ničije d(ij)ete', srpsko-hrvatska koprodukcija koju redateljski i scenaristički potpisuje debitant Vuk Ršumović, samo u početnim dijelovima obećava relativno dojmljivu kreativnu razinu, no prilično brzo se pretvara u stilski bezlično ostvarenje koje u središnjici čak ne zna što bi sa svojim naslovnim protagonistom, dječakom pronađenim u bosanskoj šumi među vukovima i smještenim u beogradski dom za napuštenu djecu. Stoga u središte postavlja drugog dječaka pod izlikom važnosti njegova odnosa s junakom, a onda istog tog dječaka naprasno eliminira nategnutim samoubojstvom.
Hrvatsko-švicarsko-bosanska koprodukcija 'Cure: život druge' Andree Štake bavi se pak, kao i 'Laku noć, mamice', psihopatskim izmaštavanjem oživljavanja stradale bliske osobe, u ovom slučaju seksualno provokativne tinejdžerice, najbolje prijateljice adolescentske junakinje filma. Poznatu temu redateljica, koja je u svom debiju 'Gospođica' pokazala nedvojben stilski dar, obrađuje neočekivano slabašno, upravo diletantski. Srećom, taj diletantizam sadrži i dozu simpatičnosti, proizašlu iz, za naše prilike, (relativno) hrabrog prikaza intenzivne tinejdžerske seksualne zainteresiranosti.
