Novosti

Intervju

Robert Markarjan Neshvatljivo nam je ponašanje EU-a

Američki Zakon o podršci slobodi Ukrajine smatramo neprijateljskim prema Rusiji, a on pokazuje i da tamošnji događaji uopće ne zabrinjavaju SAD. Nažalost, sankcijama se pridružila i Europska unija, što je za nas neshvatljivo jer su one kontraproduktivne i od njih stradavaju sve strane

Vubfvp97glu6uwhc5hq6cx239be

Robert Markarjan (foto Jovica Drobnjak)

Na početku razgovora veleposlanik Ruske Federacije Robert Markarjan zamolio nas je da ukrajinske pobunjenike ne nazivamo separatistima. Oni se na ruskom jeziku nazivaju opolčencima, pripadnicima narodnih milicija. Odmah je raščistio i da ono što se dogodio na Krimu nije bio separatistički pokret, jer se taj termin koristi kada manji dio neke populacije nastoji izmijeniti državne granice; u slučaju Krima, kaže, 97 posto stanovništva glasanjem na referendumu podržalo je ideju o priključenju Ruskoj Federaciji.

Iako su ukrajinski predsjednik Petro Porošenko i vođe separatista u rujnu u Minsku potpisali primirje, ono se kontinuirano krši. Pritom se za to kršenje optužuje samo jedna strana, a SAD je najavio i da ukrajinskoj Vladi namjerava poslati oružje. Jesu li Kijev i Zapad spremni na dijalog?

Američki Kongres donio je Zakon o podršci slobodi Ukrajine, koji sada čeka potpis predsjednika. U njemu se konkretno govori da će SAD slati oružje u Ukrajinu i istovremeno jačati režim sankcija protiv Rusije. Mi taj zakon smatramo neprijateljskim prema Rusiji. Također, smatramo da pokazuje kako ono što se događa u toj zemlji uopće ne zabrinjava SAD, nego on to koristi da bi kaznio Rusiju. Zato ti pozivi na dijalog i smirivanje situacije u Ukrajini nisu iskreni. Nažalost, sankcijama se pridružila i Europska unija, što je za nas prilično neshvatljivo. Jer sankcije su kontraproduktivne i od njih stradavaju sve strane. Nije jasno ni zašto svi politički vođe govore da rješenje ukrajinske krize može biti samo političko i da ga je potrebno realizirati kroz Sporazum iz Minska, koji je predložio ruski predsjednik Vladimir Putin a sve strane prihvatile – unatoč tome, sankcije su pokrenute nakon postizanja Sporazuma. Što se nas tiče, rješenje zaista može biti samo političko i ono mora uključivati sve strane: Kijev, Donbas i sve vanjske faktore.

Od samog početka, kroz teoriju i praksu Istočnog partnerstva, EU se trudio odvojiti Ukrajinu od Rusije, baš kao i SAD. Te se dvije sile i danas odnose prema Kijevu kao prema malom, kapricioznom djetetu

Krim je ostvarenje povijesne pravde

Na Zapadu je rašireno mišljenje da predsjednik Putin manipulira separatističkim pokretom kako bi zaštitio stabilnost svoje vlasti u Rusiji, jer bi ona bila ugrožena uspjehom ‘revolucije’ u Ukrajini. Koja je uloga ruske Vlade u zbivanjima u Ukrajini?

Tvrdnja da predsjednik Putin manipulira pokretom u Donbasu da bi ojačao stabilnost svog režima za mene je logički besmislena. Ono što se dogodilo u Ukrajini nije revolucija, nego državni prevrat, koji pritom nije ni naročito uspješan, jer je ondje na djelu potpuni ekonomski i politički kolaps. Nas zanima da se u Ukrajini uspostave mir i stabilnost te da građani prestanu ginuti. Radimo sve što možemo kako bismo pomogli tamošnjim civilima, upravo ovih dana onamo kreće naš deseti humanitarni konvoj. Mi ne želimo da Donbas izađe iz sastava Ukrajine. Želimo da se provede ustavna reforma, o kojoj su ministri vanjskih poslova Ukrajine, Rusije, SAD-a i EU-a govorili u zajedničkoj izjavi u Ženevi još u travnju, i da se putem nje pronađe politički ustroj koji bi Donbasu garantirao očuvanje kulturnih i povijesnih osobitosti. To uključuje mogućnost da sami biraju svoja politička vodstva, da mogu financijski osigurati svoje potrebe, da mogu govoriti na svom jeziku i slaviti svoje praznike, a ne da im se nameće slavljenje rođendana fašističkih suradnika, poput Stepana Bandere i Romana Šuheviča. Dakle priznajemo teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, uključujući i njezin jugoistočni dio, pri čemu nam nije važno hoće li se njezin budući ustroj nazivati federalizacijom, decentralizacijom ili nekako drugačije.

Slažu li se i vođe u Donbasu s takvim rješenjem ili su njihove ambicije veće od toga?

To je predmet pregovora, ali meni se čini da bi većina stanovništva pristala na takvo rješenje budu li im se garantirale stvari o kojima sam govorio.

Koji su, po vama, uzroci separatističkih pokreta na Krimu i u Donbasu i je li Vlada nakon Viktora Janukoviča mogla spriječiti rat?

Ovo što se sada događa na istoku zemlje s Krimom nema nikakve veze. Smatramo da je Krim poseban slučaj, riječ je o ostvarenju povijesne pravde, u skladu sa svim normama međunarodnog prava, i tu za nas to pitanje završava. Što se tiče Donbasa, poznato je što se događalo nakon državnog prevrata u Kijevu i koji su bili prvi koraci nove Vlade: najprije su donijeli zakon o zabrani upotrebe ruskog jezika, zatim su u Odesi zapaljeni živi ljudi, u Mariupolju je ukrajinska vojska ubijala civile, ubijane snajperima i na Majdanu, a naoružani desni ekstremisti poslani su u jugoistočne regije kako bi tamošnje građane prisilili da se podčine novim pravilima donesenima u Kijevu. Ljudi koji su došli na vlast nakon Janukoviča mogli su zaustaviti rat da su se ponašali drugačije – bila je to njihova velika pogreška i uzrok strašne realnosti koju sada imamo.

Zašto EU nije vršio pritisak na novu vlast u Kijevu da se prema ruskom stanovništvu ponaša drugačije?

Od samog početka, kroz teoriju i praksu Istočnog partnerstva, EU se trudio odvojiti Ukrajinu od Rusije, baš kao i SAD. Te se dvije sile i danas odnose prema Kijevu kao prema malom, kapricioznom djetetu. Njihovi dužnosnici, doduše, u privatnim razgovorima priznaju da vlasti u Kijevu rade stvari koje ne bi trebale, ali zašto ih kažnjavati kada oni jednostavno ne razumiju što rade, kada će se popraviti… S druge strane, kada bi neka članica EU-a danas donijela zakon o lustraciji kakav je donijela Ukrajina, uslijedila bi lavina kritika. No u slučaju Ukrajine ništa se takvoga ne događa, iako je i Venecijanska komisija Vijeća Europe rekla da takav zakon nije dobar. To se obično naziva politikom dvostrukih standarda.

Izigrano obećanje o NATO-u

Rusiju se optužuje za ‘hladnoratovski mentalitet’ zato što želi spriječiti dolazak NATO-a na svoje granice, dok se istovremena ekspanzija tog saveza podrazumijeva: kao da se od Rusije očekuje da prihvati takvo stanje?

Mogu ponoviti da je riječ o politici dvostrukih standarda, no o tome nitko ne želi govoriti. Činjenica je da smo potkraj 1980-ih, kada se rušio Berlinski zid, dobili obećanje da se NATO neće širiti uz granice Ruske Federacije, tada još Sovjetskog Saveza.

No dužnosnici NATO-a danas govore da takvo obećanje nikada nije dano?

Odgovorit ću vam iz osobnog iskustva, u to sam vrijeme bio šef kabineta ministra vanjskih poslova, pa sam imao priliku sudjelovati i čitati sve dokumente povezane s pregovorima u kojima su sudjelovali svi tadašnji lideri: Gorbačov, stariji Bush, Kohl, Mitterrand, Margaret Thatcher… Svi su oni o tome govorili, ali očito je naše rukovodstvo bilo naivno, pa nije zatražilo da se ta obećanja stave u zakonski obavezujuće dokumente. Da smo tada, kada se pregovaralo o ujedinjenju Njemačke, zahtijevali da se to obećanje stavi na papir, vjerujem da bi se i stavilo, jer svima je u tom trenutku ujedinjena Njemačka bila važnija od bilo čega drugoga.

Ruska Vlada dakle ne vjeruje NATO-savezu kada kaže da Ukrajina ne treba postati njegovom članicom?

Vlasti u Kijevu već su najavile da žele izmijeniti izvanblokovski status Ukrajine i zatražiti primanje u NATO; kada se to dogodi, NATO će – kao što to uvijek radi – reći: ‘Mi uvažavamo odluku ukrajinske Vlade!’

Na samitu G20 u studenome zapadni vođe izbjegavali su predsjednika Putina, a njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je da je Rusija prijetnja europskoj sigurnosti. Osjeća li se Rusija izolirano?

Ne osjećamo se izoliranima. Uvažavamo svu političku i ekonomsku važnost država poput SAD-a i EU-a ili njihovih saveznika Japana, Kanade i Australije, no ako zbrojimo koliko ih je uvelo sankcije protiv Rusije i usporedimo to s brojem država u svijetu, shvaćamo da u takvim uvjetima nema smisla smatrati se izoliranima. Predsjednik Putin u posljednjoj je polovici godine obišao praktički cijeli svijet. Imamo Šangajsku organizaciju za suradnju, imamo BRICS, imamo strateški važan odnos s Kinom, Indijom i Turskom. Osim toga, znamo da i unutar EU-a postoje države koje daju signale i govore o tome da sankcije valja prekinuti. Nedavno je francuski predsjednik Francois Hollande došao u Moskvu i odande zajedno s Putinom poručio da treba naći izlaz iz ukrajinske krize, zato što je svima jasno da rješenje može biti samo političko i da je ono bez Rusije nemoguće.

Na Balkanu želimo mir i razvoj

U posljednje se vrijeme govori i o širenju ruskog utjecaja na Balkan, pa i to da Rusija želi spriječiti pristupanje Srbije i Bosne i Hercegovine EU-u. Kakva je ruska politika u toj regiji?

Na Balkanu želimo isključivo mir, stabilnost i razvoj. Naravno da želimo ulagati novac u infrastrukturu, no to apsolutno ne znači da težimo nekakvom posebnom statusu ili dominaciji. Što se tiče ulaska Srbije i Bosne u EU, prvo treba pitati Bruxelles želi li ih uopće primiti. Moje je osobno uvjerenje da će, nakon primanja Hrvatske, proći najmanje deset-petnaest godina do daljnjeg širenja. No naš je stav da ni Srbiju ni Bosnu nećemo stavljati pred izbor tipa ‘ili s nama ili protiv nas’ – to radi Zapad, vidjeli ste kakav se pritisak vršio na Srbiju da uvede sankcije protiv Rusije.

Vladimir Putin nedavno je govorio o mogućnosti ‘obojene revolucije’ u Rusiji. Je li to stvarna prijetnja i što Vlada namjerava poduzeti da se ona ne ostvari?

Vladimir Putin nikada nije rekao da će se u Rusiji uskoro dogoditi ‘obojena revolucija’. Govorio je o nečemu drugome, o pokušajima zapadnih država da stvore uvjete da se u Rusiji ona dogodi. To su različite stvari. Kod nas nema takve opasnosti, jer predsjednika Putina podržava više od 80 posto stanovništva.

Uvjeren sam da će nakon primanja Hrvatske proći najmanje deset-petnaest godina do daljnjeg širenja EU-a. No mi ni Srbiju ni Bosnu nećemo stavljati pred izbor tipa ‘ili s nama ili protiv nas’ – to radi Zapad, vidjeli ste kakav se pritisak vršio na Srbiju da uvede sankcije Rusiji

Smatrate li da su demonstracije koje su se posljednjih godina događale u Rusiji također bile organizirane od strane vanjskih faktora, a ne kao iskren izraz želja građana?

Dijelom je to bilo financirano iz inozemstva. Kada su se ti prosvjedi događali, kritizirali su nas da su naše snage reda pretjerano oštro djelovale. Ali da nismo tako postupili, u cilju zaštite zakona, u nas bi se dogodio drugi Majdan ili nešto još gore. S druge strane, ne mogu ne primijetiti da u Americi policija nasrće na ljude koji protestiraju protiv vlade, pa i ubija crnce, no nitko ih ne kritizira da djeluju barbarskim i nezakonitim metodama.

Neki ih i kritiziraju?

Neki da, ali većina smatra da je to normalno i da SAD i Zapad općenito ne treba kritizirati. Jer sve što oni rade doživljava se kao ispravno, a sve što dolazi iz Rusije kao loše.

Koji su uzroci teške ekonomske krize u koju je zapala Rusija?

Uzroci su i unutarnji i vanjski. Glavni vanjski faktor je nagli pad cijene nafte: ruska ekonomija jako je ovisna o cijeni nafte i to je odigralo svoju ulogu. Istovremeno, očito je da postoje i unutarnji problemi: činjenica je da dosad nismo uspjeli ispuniti zadatak koji je pred nama posljednjih 20 godina, a to je diversificirati ekonomiju tako da ne ovisi toliko o izvozu energenata. Možda nam ova kriza pruži šansu da se mobiliziraju unutarnje snage i iznađu mogućnosti suvremenog razvoja industrije i poljoprivrede.

Zašto se ta diversifikacija nije dogodila?

Kada je stanje normalno, novac se lako može namaknuti i koristiti za sve što je potrebno. Takva je psihologija, u takvim uvjetima nitko ne razmišlja o tome da trebamo uložiti svoju pamet, iskustvo i znanje u modernizaciju ekonomije. No ono u čemu se naša današnja pozicija razlikuje od krize iz 2008. jest to što tada nismo imali toliko velike zlatne rezerve, koje će nam sada omogućiti prolazak kroz krizni period.

Budući da su i međunarodne sankcije dale svoj obol aktualnoj krizi, hoće li se mijenjati ruska politika prema Ukrajini?

Sankcijama se neće ništa postići. Ako se njima želi kazniti Rusija, to je besmisleno, jer Rusija ne smatra da u Ukrajini radi nešto loše. Govori nam se da promijenimo svoju politiku, a mi pitamo što to znači. Govore nam da odvedemo svoju vojsku, tisuće tenkova, a mi pitamo gdje su ti tenkovi, kako je uz tolike tehnološke mogućnosti moguće da nema nijednog dokaza da su oni ondje. Optuživali su nas i za rušenje malezijskog putničkog zrakoplova, a danas, kada za to nisu pronađeni dokazi, više nikoga nije briga tko je ubio 300 putnika. Uvjeravam vas, nastoji li netko putem sankcija prisiliti Rusiju da izmijeni bilo koju svoju poziciju, to je apsolutno besperspektivno.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više