Apsolutno ima osnove da se u Hrvatskoj pokrenu kazneni postupci za ratne zločine protiv novinara – kazao je 2009. godine Slobodan Budak, pokojni zagrebački odvjetnik, komentirajući tadašnju najavu pokretanja istraga protiv više desetaka srpskih novinara, optuženih da su svojim radom poticali ratne zločine.
Istraga je pokrenuta temeljem dokumentacije koju je prikupilo Nezavisno udruženje novinara Srbije, pandan Hrvatskog novinarskog društva. Prije nekoliko mjeseci, međutim, pojavila se informacija kako je Tužiteljstvu ključni problem dokazivati izravnu vezu između napisanih riječ i počinjenog zločina, pa se sumnja da će ova priča ikada doživjeti epilog. Unatoč svemu, kaže nam novinar Drago Hedl, u Srbiji je barem ostala opsežna dokumentacija o najbrutalnijim huškanjima i pozivanjima na ubojstva.
- U nas, osim sporadičnih istraživanja i ponešto objavljenih tekstova, među kojima prednjači vaš serijal, nije bilo čak ni jasne osude novinarske profesije onih koji su se grubo ogriješili o pravila struke i čiji su tekstovi uzrokovali smrt nedužnih ljudi - ističe Hedl, referirajući se na objavu tekstova u ‘Novostima’ u kojima smo istraživali smrtonosne posljedice pisanja ‘Slobodnog tjednika’. Iz njih je, kaže osječki novinar, više nego jasno da su neki novinari ne samo huškali i poticali na ubijanje, širili mržnju i prstom upirali na buduće žrtve, već da su njihovi tekstovi bili izravni povod pojedinih zločina.
U jednom od slučajeva kojima smo se bavili desilo se samoubojstvo, u drugom premlaćivanje i pljačka, protagonist trećeg je odveden u nepoznato i pronađen u rijeci, četvrta žrtva je šikanirana na poslu i ulici, a brat joj je bio u zatvoru, u petom slučaju je subjekt članka ostao bez posla, dok su u šestom zabilježene prijetnje smrću…
Iako je riječ o neznatnoj količini slučajeva naspram razmjera ST-ovih tjeralica, svima je zajedničko da su se dogodili u ljetnim mjesecima 1991. godine i da većina sugovornika tvrdi da je progon počeo nakon objave njihovih imena u ST-u. Neposredni počinitelji su u nekim slučajevima procesuirani, ali nitko nikad nije odgovarao za njihovo medijsko poticanje.
Sedam godina od Budakovog poziva da se procesuiraju odgovorni novinari, Most je postavio Roberta Pauletića na mjesto zamjenika ministra turizma. Upravo u vrijeme njegove uređivačke faze ST je najintenzivnije objavljivao ‘popise KOS-ovaca i četnika’. Štoviše, Pauletić nije bio samo glavni urednik, odgovoran za objavu ovih sadržaja, već je, kao jedan od rijetkih, aktivno branio njihovo publiciranje, ističući, između ostalog, kako ne treba mariti za ‘etiku’ jer je riječ o ‘agentima vojske koji će mene ili tebe sutra ubiti’.
Zamolili smo Most da se očituje oko prošlosti njihova stručnog kadra, ali odgovor na četiri upita još nismo dobili. ‘Ako smatrate da je Pauletić problem, onda bih volio da tu ljestvicu postavite na takav način pa da vidimo tko će sve od saborskih zastupnika i bivših članova Vlade ostati uopće na političkoj sceni’, poručio je Božo Petrov prošlog tjedna u Splitu. Stranka koja od početka stavlja moralne i etičke principe iznad svega, konstantno ih pritom namećući drugim političkim opcijama, tako je apologetski nastupila prema medijskom poticanju progona nedužnih ljudi, pravdajući se nečasnim radnjama drugih.
‘Smatram da je Pauletić jedna od većih sramota Mosta’, kaže za ‘Novosti’ Zoran Pusić, ističući da bi novinari koji su, ako se neosporno utvrdi, objavljivali popise nevinih ljudi, što je za posljedice imalo prebijanja i ubojstva, trebali biti procesuirani zbog zdravlja društva. Prvi korak bi, kaže, trebao biti da ih se citira, jer nitko ne može tako porazno o njima govoriti kao njihovi citati iz vremena ‘kad se tako pisalo’. ‘Nikad pošteni ljudi nisu tako pisali, nego hulje i oni koji su izdali svoju profesionalnu etiku i etiku općenito’, poručuje Pusić.
Iako su u Hrvatskoj poznati brojni slučajevi ratnohuškačkih napisa i emisija, sudske su postupke u pravilu pokretale same žrtve hajki, najčešće koristeći tužbe za klevetu. Samo tužiteljstvo nije iniciralo istrage za poticanje na zločine, baš kao ni novinarskih ceh, koji se, za razliku od srpskog, nije previše bavio ‘ratnom’ prošlošću nekih svojih kolega.
Odvjetnica Vesna Alaburić kaže kako je neosporno da mediji mogu svojim prilozima potaknuti na počinjenje ratnih zločina i drugih kaznenih djela. Za njih, ističe, nema zastare, pa se i danas mogu procesuirati. No da bi autor bio osuđen, mora se dokazati da su njegove poruke doprinijele počinjenju ratnog zločina i da je on postupao s takvom namjerom. ‘Te je okolnosti u pravilu vrlo teško dokazati, pa zato kazneni progoni završavaju na neposrednim počiniteljima zločina’, kaže Alaburić, dodajući da odgovornost leži i na samom glavnom uredniku. Potencirana je, ističe, ako se sporni tekstovi objavljuju pod lažnim imenima i pseudonimima.
Temeljem sličnih zakonskih odredbi Međunarodni kazneni sud za Ruandu osudio je nekolicinu novinara za zločine genocida i progona zbog huškačkog sadržaja radijskih emisija i novinskih priloga. Njima se izravno poticalo na počinjenje spomenutih zločina. Neki su dobili doživotne zatvorske kazne. Riječ je o jedinom slučaju u kojem se Haški sud fokusirao na novinare.
‘Slična je prilika, nažalost, propuštena za područje bivše Jugoslavije’, kaže nam Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tribunala, podsjećajući da Sud nikad nije izravno problematizirao ulogu medija u ratu, iako je taj dio propagande, upregnut u kriminalne politike, dokumentiran u predmetima protiv Miloševića i Šešelja. ‘Prvi je umro prije presude, a zahvaljujući francuskom sucu zna se kako je završio slučaj Šešelj’, podsjeća. Ona smatra kako bi, kad već nije Haag, ovdašnja društva trebala sama rasvjetljavati ovaj dio priče. ‘Ako ne želite ponavljanje istih grešaka, potrebno je demontirati procese koji su doveli do njih’, poručuje Hartmann, prebacujući pritom odgovornost i na same novinare koji bi, po njenom mišljenju, trebali raditi konstantan pritisak na pravosuđe.
Drago Hedl pak smatra kako je domaće pravosuđe sretno da ga na to nitko ne prisiljava, a istog je mišljenja i Zoran Pusić, dodajući pritom da je problem strukturne naravi: ‘Stvaranje atmosfere za zločine, njihovo zataškavanje, kadroviranje u pravosuđu da se ti zločini ne procesuiraju – sve je to dio iste priče.’ Epilog je taj da su danas neki novinski, politički i ini huškači i dalje ugledni javni čimbenici, kao, uostalom, i u Srbiji. Ali s jednom značajnom razlikom – tamo su barem pokušali.
