Otkako se vratio iz izbjeglištva u Hrvatsku, Milan Bujinac (63) živi sam u selu Bujinja pored Dvora. Od prvog komšije udaljen je dva i po, a od samog Dvora 20 kilometara. Kao samac u selu nije izuzetak po krajiškim krajevima. Slika je to povratka 21 godinu nakon Oluje. Samo u prostranoj općini Dvor koja broji 64 sela, pet sela je skroz pustih.
- Po 15 dana ne vidim čovjeka. Divlji veprovi i lisice najčešći su mi gosti. Rijetko tko od ljudi navrati. Ovdje čovjek može samo da zaluta, jer iza moje kuće nema više ničega, samo šuma. Od ljudi najčešće me obraduje poštar. Ponekad navrate pokretna trgovina i pekar. Upravo sam naručio 30 komada kruha, koje stavljam u duboko zamrzavanje, kaže Bujinac, obradovan iznenadnim dolaskom gostiju. U svojoj samoći često se prisjeti dana koje su bili ispunjeni ljudima i događajima.
- Do rata sam živio u Zagrebu. Bio sam zaštitar, radio sam u dvije smjene, čuvao sam po nekoliko objekata: tvornicu papira, SDK, Geofiziku… I onda je došlo to što je došlo, i morao sam napustiti Zagreb, kao i mnogi. Sve što sam stekao, nestalo je. Ljudi i vrijeme su me prevarili. Često razmišljam zašto ovako, zašto onako, ali valjda je to tako moralo biti. Došao sam iz Zagreba u Bujinju 26. septembra 1991. godine, govori Bujinac. Od života nije tražio mnogo, ali ni to nije dobio.
Po 15 dana ne vidim čovjeka. Divlji veprovi i lisice najčešći su mi gosti. Upravo sam naručio 30 komada kruha, koje stavljam u duboko zamrzavanje, kaže Milan
- Poslije proklete Oluje, lutao sam Srbijom, završio na Kosovu, u prihvatnom centru. Tu sam od svega pukao i pokušao samoubojstvo. Takav je život. Posljedice ratne nesreće. Nitko ne može ispraviti krive rijeke, teško je, često nemoguće izboriti se za pravdu, priča bez ustručavanja o životnim lomovima. Onda sam došao kod rodbine u Vršac 23. maja 2000. godine, u svoje rodno selo vratio sam se 15. jula 2000., a 19. februara 2001. godine otišao sam u mirovinu, nabraja pozorno datume koji su mu obilježili život.
- Eto, po Božjoj zapovijesti netko je završio u Americi, netko u Srbiji, netko u Njemačkoj, a ja u svojoj Bujinji. Teško je. Boga ima, nema, ali ja kažem postoji neka priroda koju trebamo spoznati i naučiti. I onda kada sam živio u Zagrebu. Činilo se: čovjek je u svom poslu i problemima uglavnom sam. Najvažnije je da čovjek na svoja pitanja nađe odgovore koji će ga smiriti, da se pomiri sam sa sobom, reći će.
U svojoj samoći Milan ne gleda televiziju, ponekad samo uključi radio. Bolje je za zdravlje i živce, kaže. Istina, ponekad bi sa nekim znao baciti priču o politici, ali kada sluša vijesti probude se strahovi i proživljene strahote. Naglašava da spas od samoće nalazi u radu. Dan mu brzo proleti. Bez obzira što je sam, vrijeme mu brzo protrči: dan i mjesec brzo prođu, ne zna više ni za datume.
- Željan sam ljudskog glasa i lika. Živim sa životinjama, sa mojim mačkama, sa njima razgovaram, da čujem svoje misli i da ne zaboravim govoriti. Nazivam ih mojom vojskom, brane me od miševa, zmija. Imam i psa Obamu. Ratoboran je: ne smijem ga pustiti sa lanca, potrgao bi nečije ovce i koze. Imao sam dva psa. Jedan mi je uginuo, govori seljak iz čije životne težine ipak izbijaju vedrina i želja za šalom.
- Još mi samo fali general da zapjeva! Generalom zovem pijetla, no ne može on bez kokošiju, a koje ne mogu preživjeti sa lisicama. Imam šest mačaka i tri male mačice, i jednu bolesnu, to je moje bogatstvo, ističe Bujinac i ne skriva teret samoće i potrebe čovjeka za zajednicom. ‘Teško je kada mi se na primjer uvuče krpelj na mjesto gdje ga ne mogu sam otkloniti. Kad radim sa cirkularom, prsne mi prašina u oči, nema mi tko očistiti. U tim situacijama nemam nikoga u svom okruženju da mi se nađe pri ruci. Moje mačke tada samo me gledaju, pas trči oko mene. Pomogli bi mi, ali nemaju ruku. Ali, duram, ide, kako ide. Što čovjek može izdržati, to ne može ni životinja. Prepustio sam se Božjoj sili i Božjoj zapovjedi, govori Milan i dodaje da su u samoći najteži trenuci suočavanja sa samim sobom.
- Kad noć dolazi i zatvorim vrata moje sobe, razmišljam što ću sutra-prekosutra. Večeras ću leći, ali kako ću sutra ustati? Ali drugog izlaza nema. Stalno sebe preispitujem gdje sam pogriješio, kako je moglo možda drugačije da bude. Svaki dan u mislima prolazim kroz moje životne provalije. Ali uvijek se uspijevam nekako izvući. Iz ove kože u drugu se ne može. Stara poslovica kaže da nema smrti bez sudnjeg dana, priznaje nam svoje trenutke slabosti i samačkih borbi.
- Uvijek sebi kažem da moram sačuvati ovu pamet koja mi je ostala, jer kada rakija uzme pamet, Bog je vrati, ali kada vrag oduzme pamet, Bog je ne može vratiti. Ne može meni nitko pomoći, osim prirode i božje pomoći… Obnovio sam ovu svoju drvenu bajticu. Održavam, kosim travu, šišam živicu, sadim baštu, čak je i sam preštijam. Svake godine krčim put do moje kuće, tako skupim drva za zimu. I u kolicima ih donosim kući. Očistim groblje. Što god da napravim danas, bolje je nego sutra. Jedino odmaram za vrijeme svetaca, po narodnim običajima, govori Milan o svojim radnim zadacima od kojih mu je najteže kuhati.
- Kuhinja mi ne leži nikako. Radije bi sve druge poslove radio, samo da dođem na gotovo jelo. Malo pojedem konzervi, malo odrežem špeka. Ponekad skuham graha, krumpira, tjestenine… Iskreno, da mi nije mačaka, krepao od gladi, jer da ih ne vidim da su gladne, zaboravio bih i ja jesti, priča Milan koji i pored svoje siromašne penzije uštedi da bi svojim kućnim ljubimcima i saputnicima u samoći kupio hranu i meso.
- Kupim im hrane kao što kupuju i ona gospoda u gradu. Neka se zna da gradske mačke i psi nisu ništa vredniji od mojih. Ne štedim na mojim životinjama, ističe Milan Bujinac i dodaje da mu je najveći problem doći do Dvora, trgovine, pošte, liječnika. Kako sam kaže, dalje od Dvora nema kud, i da čitav svijet prođe, opet će u svoju Bujinju doći, u kojoj osim korova i šipražja buja samo Milanova samoća i uspomene. No, on će reći, još je dobro…
