Prije mjesec-dva zagrebački Algoritam objavio je zbirku priča ‘Osmica’ makedonske autorice Rumene Bužarovske. Uslijedila je njezina mini-turneja po Hrvatskoj, a nas su, osim njezine poetike, zanimali i njezini stavovi o najnovijem razvoju političkih događaja u Makedoniji. Naša sugovornica nije samo spisateljica nego i prevoditeljica s engleskog, a zaposlena je na Odsjeku za englesku književnost na skopskom sveučilištu Sveti Ćiril i Metod. Osim toga, u nedavnim se studentskim blokadama u Skopju stavila na stranu studenata i sudjelovala u radu plenuma. Stoga joj se nismo libili postaviti politička pitanja, tim prije što je politička atmosfera trenutačno u Skopju i Makedoniji užarena.
Najprije nas zanima kako komentirate probleme na sjeveru Makedonije, dakle u pograničnim mjestima gdje je oružnog otpora vlastima bilo i prije petnaestak godina? Što je u temelju nezadovoljstva tamošnjeg stanovništva?
Čini mi se da etničke tenzije u Makedoniji nikada nisu bile stišanije. U posljednje vrijeme svjedočimo tome da na protestima jedan pored drugog, na oba jezika, protestiraju i Albanci i Makedonci, vidimo da se razvijaju građanske inicijative i udruženja koja su nadetnička, sve više vlada atmosfera zajedništva i pomirenja. Ljudima se, čini mi se, smučilo od etničkog i religijskog konflikta. Ali osjećao se strah i postojala su predviđanja da se može vještački izazvati incident, kao pokušaj da se javnost defokusira sa duboke i veoma opasne političke krize u kojoj se nalazimo. I stvarno, kada se desio incident, reakcije su u svim onim medijima koji nisu pod kontrolom Vlade bile da se radi o neraščišćenom i krajnje sumnjivom događaju bez jasnih motiva, koji djeluje u najvećoj mjeri režirano. Pojavile su se i izjave tamošnjeg stanovništva, koje je tvrdilo da oni nemaju veze s cijelim tim poslom i distancirali su se od događaja.
Državni ispiti kao oblik kontrole
Gdje se sada stalo s protestima na skopskim fakultetima? I koji je bio uzrok nezadovoljstva studenata? Protestiralo se i u drugim regijama u Makedoniji.
Studenti su bili nezadovoljni zbog novog zakona o visokom obrazovanju koji je Skupština donijela nevjerojatnom brzinom, s minimalnom transparentnošću i bez ikakve suradnje ili konzultacija s akademskom zajednicom. Studenti su masovno protestirali, ali su bili ignorirani i za vrijeme dok se zakon donosio, a njihova glavna primjedba je bila vezana uz uvođenje tzv. ‘državnog ispita’. Radi se o konceptu polaganja testova kad se polože svi ispiti na fakultetu, kao i na kraju druge i četvrte godine. Ovi bi testovi, navodno, kontrolirali da li studenti stvarno vladaju materijom koju su studirali, ali istovremeno kontrolori bi bile osobe postavljene od strane Vlade Republike Makedonije. Uza sve, ovakvo bi se testiranje plaćalo. Osim ovog ponižavajućeg koncepta, studenti su se pobunili i protiv cijelog zakona, koji je predstavljao neskriveni napad na autonomiju univerziteta. Poslije masovnih protesta i okupacije univerziteta, studenti su se izborili za to da učestvuju u izradi novog zakona, dok je sporni zakon privremeno stavljen u stanje mirovanja. Pisanje ovog novog zakona sad je u toku. Ali u međuvremenu Makedoniju trese drugi obrazovni skandal: srednjoškolci više od tri tjedna bojkotiraju nastavu, a odskora i kampiraju ispred Ministarstva prosvjete i znanosti, također zbog nezadovoljstva promjenama u obrazovnom sistemu i načinu ocjenjivanja.
Kako gledate na pobjedu Sirize, a sve vezano uz neriješeni spor sa Grčkom? Odnosno, hoće li s novom grčkom Vladom biti pomaka po tom pitanju?
Radujem se pobjedi Sirize u Grčkoj, ali mislim da u ovom trenutku Grčka ima puno većih i hitnijih problema od spora oko makedonskog imena. Pored toga, radi se veoma kompleksnom i opasnom pitanju za koje je potrebno vrijeme, kao i uvjeti – politička stabilnost u Grčkoj, ali i u Makedoniji.
Čini se da nije samo opozicija nezadovoljna Vladom i premijerom Gruevskim, nego i da je opće mnijenje protiv njega. Koji je njegov glavni krimen, ako tako možemo reći?
Glavni je problem u njegovom autoritarnom načinu vladanja koji ulijeva strah kod običnog građanina. Snažna i skupa Vladina propaganda, zatvaranje ili sankcioniranje antivladinih medija, etiketiranje, zaplašivanje ili kažnjavanje neistomišljenika, zastrašujuća nacionalistička politika, koja se preslikava i u arhitekturi, partijska kontrola nad svim državnim institucijama, selektivnost pravde, kao i prodiranje njegove vladavine čak i u intimni život svakog građanina – to su glavne karakteristike njegove vlasti. Gruevski i njegova pravila ušla su nam u dom, u porodicu, u spavaće sobe. Najnoviji razvoj događaja u Makedoniji, a sve vezano uz recentne masovne antivladine proteste koji se odvijaju svakodnevno, i gdje policija protiv demonstranata i miroljubivih građana upotrebljava brutalnu silu, posljedica čega je to da je mnogo ozlijeđenih i uhapšenih, govori da se kriza samo nastavlja produbljivati, baš kao i to da je ljudima konačno prekipjelo i da su aktualnim vlastima odlučili reći – dosta!
Jedan novinski autor kaže da je Makedoniji ‘očajnički potrebna autentična ljevičarska politička stranka koja bi mogla ponuditi alternativu raspadajućem sustavu koji u situaciji sve veće socijalne katastrofe opstaje zahvaljujući šovinizmu i međuetničkom nasilju’. Biste li se složili s ovakvom dijagnozom?
Da, ovo je prilično precizna dijagnoza našeg društva. Očajno stanje u društvu kontrolira se i opstaje preko govora mržnje, etiketiranja i zaplašivanja neistomišljenika, kao i preko podsticanja međuetničke netrpeljivosti i nasilja, koristeći se pojačanim nacionalizmom. Treća opcija je nužna kao alternativa ovakvom binarnom bezizlazu, tako da su se u posljednje vrijeme u Makedoniji doista pojavila neka ljevičarska udruženja, naravno, sa snažnom ideološkom platformom i s moćnim i progresivnim intelektualcima iz svih etničkih grupa u svojim rukovodstvima. Nadam se da će ovakve organizacije naposljetku prerasti u stranke i da će doprinijeti rješavanju duboke političke krize u kojoj se godinama nalazimo, a koja je sada u svojoj kulminaciji.
Kompleks inferiornosti prema Zapadu
Može li se zbirka priča objavljena na hrvatskom pod naslovom ‘Osmica’ gledati i kao zbirka priča o propasti srednje klase, one kojoj pripadaju uglavnom sve junakinje vaših priča? Njihovi strahovi nerijetko su egzistencijalni, baš kao i kod većine danas u Makedoniji, ali i u Hrvatskoj?
Može, naravno, i mislim da je iz tih razloga zbirka bliska hrvatskoj publici. Iako se radi o problemima izvučenim iz konkretnog društvenog konteksta, taj je kontekst – tranzicijski, patrijarhalni, s kompleksom inferiornosti prema Zapadu – zajednički za mnoge eksjugoslavenske i balkanske države, pa kao takve ne moraju biti isključivo dio makedonske svakodnevice. Moje se heroine, uslovno rečeno, teško nose s intimnim problemima koji proizlaze iz ovakvog konteksta, i često su zbunjene ili usamljene, a sve zbog neodgovarajuće reakcije na ono što se oko njih dešava.
Za književnost ste vezani i pedagoško-prevodilačkim poslom. Koliko, dakle, amerikanistika i profesura utječu na vaš izraz? Vidimo da urednik na koricama knjige spominje Raymonda Carvera i Alice Munro kao vaše uzore. Je li pogodio?
Predajem američku književnost već nekoliko godina. Odlučila sam da se bavim upravo tom književnošću jer sam je osećala veoma bliskom i inspirativnom. Pa, tako, prirodno je da su ti autori imali nekakav utjecaj na mene, a očekujem i da nastave s tim utjecajem, jer svakog tjedna pričam o njima sa studentima. Točno je da su Carver i Munro jedni od mojih omiljenih autora, iako sam Munro otkrila malo kasnije, prije četiri-pet godina, kao i američku spisateljicu Jhumpa Lahiri, kojoj se također veoma divim. Ono što mi se dopada u američkoj književnosti jest jednostavnost izražaja, minimiziranje traumatičnih osjećaja, potenciranje emocionalne distance između ljudi, naglašavanje tišine i nedorečenosti na kraja priča.
