Novosti

Društvo

Sado Marko

Fetiš festival u Zagrebu trebao se održati na Dan sjećanja, ali će nakon medijske hajke koju je pokrenuo saborski zastupnik Marko Milanović Litre biti odgođen. Apeliramo na hrvatsku fetišističku zajednicu da pokaže razumijevanje za Milanovića Litru jer svi imamo svoje fetiše

Large postnikov

Fotomanipulacija: Ivica Družak/FINALIZACIJA (foto Patrik Macek/PIXSELL)

Nije teško zamisliti uzbuđenje koje je obuzelo Marka Milanovića Litru, zastupnika Hrvatskih suverenista, dok je pregledavao kalendar zimskih kulturnih događanja. Svake godine, otprilike u ovo vrijeme, desničari nalik njemu čine istu stvar. I svake godine netko od muzičara, kazalištaraca ili pisaca nakratko se zaboravi, pa predstavu ili koncert najavi za 18. novembar, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Pa se svake godine desnica razmaše nacionalnim svetinjama i zabranjuje priredbe, pogotovo ako među zaboravnim kulturnjacima zatekne ponekog Srbina.

Ove godine Srba nema, ali Milanovića Litru ipak je dočekala premija. U zagrebačkom klubu Saloon, stajalo je u najavi, baš je za 18. novembar zakazan bio Fetiš festival udruge SM-Art. Ne dakle neka tugaljiva književna promocija, ne nekakva slabo posjećena monodrama, nego pravi-pravcati fetiš festival s bičevima i lisicama, lokotima i lancima, lateks uniformama i kožnim maskama. Nije, kažem, teško zamisliti uzbuđenje koje je obuzelo Marka Milanovića Litru. Iako, kada o festivalu doznate dvije ili tri dodatne informacije, vidite da on, osim kože i lateksa, donosi prilično ambiciozan kulturni program. Predsjednik udruge SM-Art Goran Blagus, uostalom, povjesničar je umjetnosti s ozbiljnim kulturnim referencama, autor nekoliko stotina stručnih tekstova i više monografija, dobitnik nagrada i organizator brojnih kulturnih projekata. Sam festival pokrenut je prije četiri godine i sada već rutinski ugošćuje međunarodne performerice i performere, mimo tabloidnih skandala i medijskih ekscesa. Upravo zato što je tako profiliran, od samog početka ga je, kao projekt koji obogaćuje kulturnu ponudu Zagreba, financijski pomagala Bandićeva administracija, u međuvremenu i samo Ministarstvo kulture, a sada ga podržava aktualna uprava glavnog grada.

Netko se ne može uzbuditi bez biča i uzice, netko bez kugle u ustima, a netko se, evo, uzbuditi ne može bez Vukovara, svetinja i ostalih domoljubnih fetiša. Kažete li mu pritom da njegov Vukovar nije ništa više od fetiša, on će se naljutiti

Možete, naravno, na sve ovo gledati i drugačije, onako kako to čine Milanović Litre i desničarski portali koji su na njegov znak krenuli u hajku: oni tamo vide festival bolesti, nastranosti i ugrožavanja domoljubnih vrijednosti. "Novcem Zagrepčanki i Zagrepčana sponzorirati događaj koji promovira seksualne nastranosti posjetitelja ovog događaja, pogotovo na tako sveti dan kao što je obljetnica pada Vukovara, pljuska je svakom hrvatskom građaninu", hiperventilirao je suverenist preko Facebooka. Štoviše, za njega je to "očito zanemarivanje vrijednosti i osjećaja koji nas kao narod vežu". A tek kad se sjetimo koji je izvor financiranja: "Zašto je vodstvo grada pod palicom Možemo! uopće sponzoriralo ovaj događaj novcem Zagrepčana?" A tek kada je Milanoviću Litri netko napokon dojavio da nije samo Možemo! potpomogao festival, nego ga je prošle godine sufinancirala HDZ-ova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek: "Postavlja se pitanje: Koliko duboko seže ova zečja rupa?"

I tako dalje, i tako dalje: dovoljna su bila dva-tri dana medijskog orgijanja da priča, započeta isključivo iz predizbornih razloga, okonča onako kako slične priče okončavaju i inače, otprilike u ovo doba godine. Organizatori su objasnili da je datum održavanja bio izabran sasvim slučajno, rezignirano dodali da ne postoji zakon po kojem se 18. novembra kulturne manifestacije ne bi smjele održavati pa onda, naravno, čitavu stvar u strahu za sigurnost gostiju odgodili za neki kasniji, mirniji dan. Ništa se novo dakle nije dogodilo, a opet nije teško zamisliti uzbuđenje koje je obuzelo Marka Milanovića Litru. To uzbuđenje, kako da kažem, naprosto izbija iz svake njegove riječi. Vidjeli ste uostalom i sami. Čim je čuo za sado-mazo igrice, počeo je spominjati pljuske i palice. Čim je saznao za festival seksualnosti, odnekud su se stvorile rupe i želja da se istraži koliko su te rupe duboke. Čim je naslutio subove i domine, na pamet mu je palo vezivanje. Mora da je u pitanju dosta snažan nagon: Milanović Litre, vidjeli smo, vezanim zamišlja čitav hrvatski narod.

Nisam stručnjak za psihoanalizu, ali ovako laički rekao bih da su našeg suverenista uzbudili fetiši. Možda bi nam nešto više o tome mogli reći oni koji jesu stručnjaci. Za Sigmunda Freuda – gdje ćeš većeg stručnjaka od oca psihoanalize – fetišizam recimo nipošto nije samo "obožavanje neživog predmeta", kako je glasila standardna definicija, nego nastaje iz straha od kastracije, a posebno je zanimljivo to što fetišisti istovremeno znaju i poriču da je njihov fetiš zapravo zamjena za penis. Ovaj paradoks sažet će nešto kasnije francuski psihoanalitičar Octave Mannoni u naslovu poznatog ogleda posvećenog fetišizmu: "Dobro znam, ali ipak". A još kasnije, neizbježni Slavoj Žižek zaključit će da se tu ne radi isključivo o seksualnosti, nego da na fetišističkoj formuli poricanja – "dobro znam, ali ipak" – ustvari počiva svaka ideologija.

Tko zna, možda smo sada barem korak bliže tome da razumijemo golemo uzbuđenje Marka Milanovića Litre. Rekli smo strah od kastracije? Tu su rupe i palice. Rekli smo obožavanje neživog objekta? Tu je grad Vukovar: s mortalitetom dva i po puta većim od nataliteta i skoro petinom stanovništva koja je pobjegla glavom bez obzira samo u posljednjih desetak godina, on, znanstveno govoreći, spada u područja tzv. demografskog odumiranja. Rekli smo formula poricanja? To je bar jednostavno: sve ovo Marko Milanović Litre dobro zna. Zna da Vukovar 364 dana u godini demografski odumire, a onaj jedan preostali da obilježava smrt, i da je to obilježavanje odavno pretvoreno u poligon za sitne stranačke obračune, i da sitni obračuni produbljuju društvene podjele, i da takav grad ne treba nikome onoliko koliko treba hrvatskoj desnici, i da hrvatska desnica njime vitla utjerujući strah i zabrane, i da je mimo straha i zabrana Vukovar ne zanima. Koga briga kako živi grad: imamo neživi objekt obožavanja. Sve to naš suverenist dobro zna. Ali ipak.

Apelirao bih zato s ovog mjesta na hrvatsku fetišističku zajednicu – na poštovane domine i, pretpostavljam, nešto manje poštovane robove, na kajire i swingere, na alphe, bete i omege, na sadiste, mazohiste i sve ostale koji slobodno uživaju u vlastitoj seksualnosti – da pokažu razumijevanje za Marka Milanovića Litru. Znate kako je: netko se ne može uzbuditi bez biča i uzice, netko bez kugle u ustima, a netko se, evo, uzbuditi ne može bez Vukovara, svetinja i ostalih domoljubnih fetiša. Kažete li mu pritom da njegov Vukovar – onaj kojim naokolo mlatara po neistomišljenicima i kulturnim festivalima – nije ništa više od fetiša, on će se naljutiti i početi vam pričati o hrvatskom narodu i nacionalnom ponosu. Objasnite li mu da na vašem festivalu uopće nije riječ o nacionalnom ponosu, nego o seksualnom odnosu, ništa neće shvatiti. Ali opet: malo razumijevanja. Velika je moć poricanja. Prvi koraci su najteži. Dajte čovjeku šansu da istraži sve te interesantne fantazije, sve te pljuske i palice koje ga uznemiruju. Dajte mu vremena da otkrije što počiva iza neobično snažne potrebe da se zabranjuje, da se uvodi red i provodi disciplina. Tko zna, možda se s vremenom oslobodi. Možda vam se pridruži.

Nije li naposljetku Marko Milanović Litre – baš poput vas, dragi fetišisti – nekakva manjina? Ne tako davno, znamo, ušao je u Hrvatski sabor tako što mu je svoje mjesto prepustila Ruža Tomašić, sjeo u zastupničku klupu s nestvarno niskim rezultatom od 19 preferencijalnih glasova pa sada ondje, kako stvari stoje, predstavlja uglavnom vlastite prijatelje i rodbinu. I nije li Marko Milanović Litre, baš poput vas, manjina kojoj se ljudi nerijetko podsmjehuju? Kada je s tih 19 glasova – rezultatom kojim se ponegdje gube izbori za predstavnika stanara – banuo u parlament, smijalo mu se, pamtimo, pola države. Možda našem suverenistu, kao i svima nama, samo treba više bliskog kontakta. Možda mu treba razumijevanja. Jer što je uostalom ideologija suverenizma ako nije politički ekvivalent osamljenog masturbiranja? I čemu bi drugom, na kraju krajeva, uopće služila desnica?

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više