Najava gradnje Pelješkog mosta ponovno je prije nekoliko dana dospjela u medije, po već oprobanoj recepturi – kao gotova stvar i, samim tim, neprijeporan politički hit. Ne bi to bilo toliko neobično da ne traje već, evo, 13 godina, otkako je ono premijer Ivo Sanader zabio prvu lopatu na obali kod Kleka. A svaki put gradnja se najavljuje s istim žarom, premda u međuvremenu nije ušao u igru nikakav novi sadržaj, nikakva jako bitna odluka, nikakva garancija. Time se nije služio samo HDZ, nipošto; navlas istu taktiku preuzela je od njega bila i koalicija SDP-HNS. I to nakon dugogodišnjeg izrugivanja HDZ-u, shvativši valjda univerzalni politikantski potencijal Sanaderove ideje.

Slično se ponavlja dakle i ovih dana: Tomislav Tolušić, donedavni ministar regionalnog razvoja i EU-fondova a sadašnji ministar poljoprivrede, požalio se na određene natječajne opstrukcije u vezi s ugovaranjem gradnje Pelješkog mosta. Ali ako ne bude takvih igara između natječajnih konkurenata, mogli smo čuti, gradnja bi mogla krenuti već na proljeće. Znači li to možda da je Europska komisija odobrila sufinanciranje toga projekta čija se konačna cijena još ne zna sa sigurnošću, ali se svakako radi o stotinama milijuna eura? Ne znači! Ali se očekuje da će EK pristati. Baš kao što se očekuje već jako dugo, naročito otkako je Hrvatska ušla u EU.

I dok hrvatski državni vrh zida Pelješki most uspješno koliko i braća Mrnjavčevići svoj Skadar na Bojani u onoj staroj legendi, podsjetimo na još neke bitne momente iz aktualne realnosti. Europska komisija odavno sufinanciranje uvjetuje elaboratima koji bi dokazali da je taj most zaista opravdana investicija, no Hrvatskoj to očito ne uspijeva. To je proljetos ponovila i povjerenica EK-a za regionalnu politiku Corina Cretu. Drugo, što se više novca povuče za most iz EU-fondova, manje će ih biti za druge projekte u Hrvatskoj. Od kojih su neki zasigurno prometno važniji – primjerice, omiška zaobilaznica – ali oni pak ne mogu Pelješkom mostu konkurirati u kategoriji monete za političko potkusurivanje.