>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Šaka u ljevicu

Čini se da osnivači Nove ljevice nisu razumjeli važnost nacionalnog pravovjerja, pa su se nekršteni pokušali ušuljati u politički hram; nitko im valjda nije objasnio da je propisana doza deklariranoga hrvatstva preduvjet za takav tip javnog angažmana

Dan nakon osnivanja Nove ljevice kojoj je izabran za predsjednika, Dragan Markovina morao je ugasiti svoj Facebook profil, jer je ovaj bio zatrpan prijetnjama i uvredama. Blagodareći tehničkim povoljnostima tzv. društvene mreže, morao je ostati impresioniran količinom onih što bi ga tako rado priklali, ili bi ga ipak pridavili, ili bi ga otpremili s onu stranu granice, ili bi spolno općili s članovima njegove familije u širem sastavu… a sva je prilika da su se i ostali utemeljitelji stranke suočili sa sličnim izljevima autentične hrvatske radosti i oduševljenja. Tipičan ovdašnji nesporazum u hodu, reklo bi se: krenuli su osnovati političku partiju, a stigli pod giljotinu, i to već nakon pola koraka.

Erupcija poruka osobne prirode uslijedila je nakon brzopotezne medijske pripreme terena. Još osnivači Nove ljevice nisu poduzeli ni jednu političku inicijativu, niti su se referirali o bilo kojem konkretnom političkom problemu, osim što su načelno izložili svoj program – iz kojeg se, doduše, vidi da će se bez uobičajenih prenemaganja suprotstaviti nacionalizmu – a središnji dio medijske i javne scene, uključujući lijeve i desne ogranke, pljunuo je u dlanove i uredio prizorište, osigurao klade, lance i debele konopce, upalio baklje, razdijelio zainteresiranima karirane kukuljice, te pozvao svjetinu na obredno smaknuće.

Među prvima se oglasio Dražen Ciglenečki u Novom listu, kombinirajući davne Markovinine izjave tako da ga predstavi ‘žestokim Jugoslavenom’ koji ne mari za Hrvatsku, iz čega je ‘jasno kakvog ta stranka može biti profila’, a k tome je tu i Vesna Teršelič, ‘poznata zagovornica pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije’, što je također potvrda spomenutog profila, jer sam zagovor pomirenja spada u kolekciju ogavnih protuhrvatskih opačina. Nešto elegičnijim tonom nadovezao se redakcijski kolega Zlatko Crnčec i ukazao na privilegirani klasni položaj ‘novih ljevičara’, ustvrdivši da je lako ‘sjediti u toplom kabinetu okružen knjigama i mudrovati’ – o čemu? – o ‘izmišljenom ustašluku’, jerbo ustašluk u Hrvatskoj, ako je nešto krupniji, ne može biti nego izmišljen, otprilike kao što se može izmisliti ‘topli kabinet’ predsjednika Nove ljevice koji je, za razliku od stalno uposlenog komentatora Novog lista, zbog pogrešnih političkih stavova prije koju godinu dobio otkaz na splitskom sveučilištu.

Topnička bitnica desničarskih portala (Narod.hr, Direktno.hr, Dnevno.hr, Imbecilno.hr) sinhronom je paljbom distribuirala video-potjernicu, tendenciozno montiranu iz četiri godine starog intervjua, pozor, pozor: ‘šokantna snimka’ na kojoj ‘Markovina pljuje Hrvate’! Dežurni filolog Dnevno.hr-a upustio se u leksičku analizu govora Rade Borić na osnivačkoj skupštini te ‘raskrinkao svu bijedu i siromaštvo naše takozvane ljevice’, i to na osnovu jedne rečenice u kojoj je ova ‘intelektualka-neandertalka’ nekoliko puta ponovila riječ ‘da’, što je izraz ‘krajnjeg primitivizma’, jer se zna da (?) je ‘dadakanje svojstveno srpskom govoru i jeziku, a ne hrvatskom’. Narod.hr iznio je sud prema kojemu je Vesna Teršelič, a onda i stranka kojoj se pridružila, ‘u službi jugoslavenskih i zapadnobalkanskih političkih kombinatorika’, uz više pikantnih otkrića materijalne naravi: koliki je honorar Nadežda Čačinovič primala od HRT-a, za koliku je sumu Zoran Pusić preko sestre Vesne oštetio državni budžet, koliku je dotaciju Markovinin brat Damir primio od zloglasnoga HAVC-a… Imbecilno.hr prenio je uglavnom sve što su Narod, Direktno i Dnevno hr-aknuli.

Dražen Ćurić u Večernjem je listu detaljno opisao kako je od Dragana Markovine tražio da se izjasni o Titu i Jugoslaviji, da ‘izravno odgovori na pitanje je li Titov režim bio zločinački’, a kada je ovaj odbio dobrovoljno se prepustiti isljeđivanju, ocijenio je dobivenu reakciju ‘prilično nervoznom’, što će reći da su najcrnje sumnje po svemu sudeći opravdane. Stoga je adekvatnu izjavu dobio od akademika Ivana Aralice koji se nije libio ustanoviti da je Nova ljevica ‘nasljednik Titova režima’, pa sada znamo koga imamo za neprijatelja, naime – ‘Nova ljevica je protivnik hrvatske države, čak i pod okolnostima da se zaklinje u hrvatsku državu’.

Slično njemu, Bruna Esih objasnila je da novoosnovana partija ‘reafirmira jugoslavenski komunizam’. Slično njoj, Zvonimir Hodak konstatirao je da smo ‘dobili legitimnog nasljednika Komunističke partije Jugoslavije’, na čelu s ‘galvaniziranim jugo-mozgovima’, ‘komunjarskom gardom’, ‘neizlječivim Jugoslavenima’ i Zoranom Pusićem čiji niski rast pokazuje da nije Hrvat. Slično njemu, ali trudeći se biti duhovit, Slaven Letica pozdravio je ‘Novi srp i čekić’ koji će biti ‘ekstremno-ljevičarski antipod ekstremno-desničarske Autohtone hrvatske stranke prava Dražena Keleminca’. Slično njemu, na tragu čuvenih Globusovih harangi što su ih zajednički osmišljavali, Denis Kuljiš sastavio je kratak i dojmljivo nebulozan esej u kojem tvrdi kako je temeljni cilj Nove ljevice spriječiti ‘lustracijske procese’, jer ‘ako bude pokušaja da se prebroje jame i žrtve u njima’, ili da se ‘objavi popis i formacija Ozne i Knoja’, crvena banda će se ‘do neba derati da to zapravo znači obnovu fašizma i domaćeg ustaštva’, a svi znamo da je obnova fašizma i domaćeg ustaštva čista fikcija.

Dok nastaje ovaj tekst, kanonada i dalje traje nesmanjenim intenzitetom, nije izvjesno da će svi pripadnici ciljane skupine uspjeti preživjeti, perje leti, Narod vrišti, Aralica krešti, Crnčec crnči, ali sva ta buka ipak ima savršeno usklađenu patriotsku intonaciju. Čini se da gospoda novoljevičari nisu razumjeli važnost nacionalnog pravovjerja, pa su se nekršteni pokušali ušuljati u politički hram; nitko im valjda nije objasnio da je propisana doza deklariranoga hrvatstva preduvjet za takav tip javnog angažmana. Jer zna se procedura: treba usvojiti vjeronaučno gradivo, svladati liturgijski način mišljenja i primiti sve sakramente prije nego se nastupi u oficijelnome programu hrvatskoga političkog života.

Tek kada se nedvosmisleno izjasniš kao hrvatski domoljub, dakle onaj koji sklopljenih dlanova štuje fond zadanih svetinja, stječeš pravo da štogod kritički zucneš. Neprilagođeni se još i mogu podnijeti dok su na margini – gdje će, kao intelektualni škart i socijalni ilegalci, biti prepušteni disciplinskoj ignoranciji, pa će ih tek usputna pljuckanja podsjećati da uistinu postoje – ali ako pokažu ambiciju da postanu regularni dio scene, da se uklope u legalnu strukturu političkoga društva, razdraženi kolektiv ima pravo i obavezu da im pokaže zube.

More problema zapljuskuje razvedenu hrvatsku obalu i zbijeni hrvatski živalj, problema koji se tiču gole egzistencije, a pravovjernička čaršija povodom buđenja Nove ljevice nalazi za shodno prebrojavati krvna zrnca i provjeravati odanost ‘domovinskoj stvari’. Što bi to bila ‘domovinska stvar’, nitko ne može do kraja utvrditi – jer je domovina spiritualna vrijednost, kao što je nacija molitvena zajednica – osim što je jasno da ona nikoga drugog ne uzima u obzir, da je naime samo naša i da joj se privrženost iskazuje tako što ćeš tuđina ili izroda u bliskom okruženju držati na nišanu. Prema Ciglenečkom, koji će sebe rado smjestiti u ‘lijevo-liberalno’ krilo crkve, Vesna Teršelič bila bi pristojan ženski primjerak Hrvata tek kada ne bi zagovarala zastrašujuće ‘pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije’.

Kriterij pomoću kojega se utvrđuje prihvatljiv oblik opozicionog djelovanja živo je ilustriran prije pola godine, prilikom masovnoga prosvjeda u znak podrške kurikularnoj reformi obrazovanja. Dobro poznavajući nepisane propozicije, organizator je tada početak skupa obilježio intoniranjem nacionalne himne, dok se na golemome ekranu iznad bine vijorila hrvatska zastava, što je nalikovalo kolektivnoj inicijaciji preko koje je okupljeno mnoštvo, uz pjevanu misu i škropljenje patriotskom vodicom, steklo podobnost za kritički nastup.

Iritacija koju izaziva Nova ljevica stoga je razumljiva, no to je samo emotivni plašt iza kojeg se krije odgovor na pitanje tko su stvarni ‘sljedbenici bivšega režima’. Prije dosta godina ključ (još uvijek) aktualne drame napipao je jedan maloljetni delikvent, referirajući se na jugo-komunističku prošlost i hrvo-demokratsku sadašnjost kao njenu suštu suprotnost: nekoć se, prema legendi, ‘nije smjelo reći da si Hrvat’, a danas ne smiješ reći da nisi.

1/1