Pišući o sudbinama i životu povratnika na Baniji i Kordunu, susretali smo ljude različitih zanimanja i profesija - od poljoprivrednika, kovača, limara, krovopokrivača i radnika do učitelja i profesora. Svi su oni, sve do Oluje, svoj radni vijek provodili radeći kod kuće ili u Karlovcu, Glini, Vrginmostu, Topuskom, Petrinji, Sisku i drugim manjim mjestima. Ipak, nemalo smo se iznenadili kada smo u jednom zabačenom zaselku Trnovca, sela desetak kilometara jugoistočno od Gline, nabasali na kolegu, nekadašnjeg novinara. E, tu se već morala popiti čašica rakije, i to trnovače.
Dušan Vučković (58) svojevremeno je bio zaposlen u zagrebačkom građevinskom poduzeću ‘Tempo’: premda po struci građevinski tehničar, ondje su vrlo brzo otkrili njegov talent za pisanje, pa je postao jedan od važnih suradnika tog glasila koje je tvrtka izdavala za svoje radnike, ne bi li ih sve i na taj način informirala o događajima na Tempovim gradilištima širom Jugoslavije.
Kada bi me netko pitao što mi nedostaje, odlučio bih se samo za jedno - nedostaju mi ljudi da ljudujemo. To mi je potrebnije od kruha
- Desetak godina, koliko sam radio u ‘Tempu’, obavljao sam redovite radne zadatke, ali i pisao za naše novine. Naime, bilo je malo onih koji su pisanju bili skloni i u tome vješti, pa sam se tako ‘ubacio’ u novinarstvo. Pisao sam o različitim temama, razgovarao s radnicima na terenu i obilazio gradilišta, a najviše sam volio pisati o omladinskim radnim akcijama. Posebno pamtim saveznu radnu akciju Đerdap ‘82, na kojoj sam i sam sudjelovao i završio kurs novinarstva, pa potom za Tempove novine pisao o životu akcijaša, o njihovim željama, brigama te zgodama i nezgodama na radilištu. Pamtim da nije bilo omladinca koji na akciji nije radio punim srcem, s velikom voljom i željom. Za udarničku su se značku svi trudili, nadmetali, rušili sve rekorde i takvih radnika ni prije ni poslije nisam vidio. A nisu bili plaćeni: jedina im je nagrada bio grah iz kazana uz logorsku vatru i druženje. Istu sam atmosferu doživio i na republičkoj radnoj akciji Sava ‘79, gdje sam također bio brigadir i dopisnik Tempa - objašnjava nam naš nekadašnji kolega.
Zaljubljen u akcijaški život i rad, Dušan Vučković nije stao samo na sudjelovanju u omladinskim akcijama i izvještavanju o njima nego je sam u svom poduzeću organizirao čitav niz omladinskih aktivnosti i akcija. Vikendom su tako Tempovi omladinci čistili krug poduzeća i obale Save, ali i uređivali zagrebačke parkove.
- Prije nekoliko godina pročitao sam u novinama izjavu neke budale da su omladinu Jugoslavije puškom tjerali na radne akcije: da je bar pričekao da mi akcijaši pomremo, pa da onda izjavljuje takve gluposti. Za neke je akcije trebalo na primjer 500 brigadira, a javilo bi ih se po nekoliko hiljada iz cijele Jugoslavije. Onda bi oni odbijeni plakali i pokušavali se raznim vezama i vezicama ‘ubaciti’ u logor. Na akcijama se prvi put i zaljubljivalo, naučilo bi se voziti ‘fiću’, polagali bi se tečajevi prve pomoći, pohađali različiti kružoci i seminari. O logorskoj vatri poslije večere da i ne pričam, to su bili dani - s nostalgijom se prisjeća naš sugovornik.
Po završetku osmoljetke, Dušan je 1974. godine otišao na daljnje školovanje u Sisak, gdje je završio srednju građevinsku i već 1977. godine dobio prvi posao u Hidroelektri. Radio je tako i na izgradnji Hotela ‘Jezerčica’ kraj Donje Stubice, pa iz tog vremena, kada je bio najmlađi tamošnji radnik, pamti mnoge ‘tajne’ od temelja do krova tog i danas posjećenog objekta; kaže da je kao majstor nadgledao postavljanje svake cigle, svakog elektrovoda, svih cijevi i crepova popularnog izletišta.
Svoju je Nadu, Hrvaticu po nacionalnosti, oženio 1987. godine, ne sluteći da će mu nekolicina sunarodnjaka i sumještana, usijanih glava iz Trnovca, zbog toga u godinama koje su dolazile stvarati probleme i neugodnosti. Nazivali su ga čak i ‘Tuđmanovim specijalcem’ te mu, dok je on boravio u Zagrebu, upadali u kuću i maltretirali roditelje, braću i djeda: jednom su im čak kazali da je Dušan poginuo.
- Znam ja dobro tko su bili ti komšije. Evo, ja sam ipak na kraju svoj na svome, u rodnoj kući pradjedova, a oni su vrag zna gdje: morali su pobjeći i u Trnovcu za njih više nikada neće biti mjesta - objašnjava Dušan.
Pitamo ga potom gdje je bio za vrijeme Oluje, a on kao iz topa odgovara: - Pet sam dana sam bio za šankom. Nisam znao ništa o sudbini svojih, nikakvih veza nije bilo i bio sam strašno zabrinut. Pronašao sam ih tek nakon nekoliko mjeseci, negdje kraj Rume u Srbiji.
Danas Dušan Vučković u Trnovcu živi sam. Prima socijalnu pomoć od 800 kuna, obrađuje nešto vrta i nekako preživljava, unatoč tome što je pravo majstorstvo raspodijeliti 800 kuna na 30 dana. Većina tog iznosa ode za struju i druge režije, pa mu od presudne važnosti bude pokoji poslić koji kao građevinar odradi u ‘fušu’. No nema tog novca koji bi mu mogao nadomjestiti ono što mu nedostaje: majka je umrla, otac je u staračkom domu, od Nade se rastao, a braća su rasuta po svijetu.
- Ne pada mi to teško, nekako sam navikao. Najteže mi je što sam usamljen i što rijetko tko dolazi u ovaj zabačeni zaselak. Kada bi me netko pitao što mi nedostaje, odlučio bih se samo za jedno: nedostaju mi ljudi da ljudujemo. To mi je potrebnije od kruha. Čitav sam život sam proveo među ljudima, stekao brojne prijatelje i s njima dijelio dobro i zlo, a odjednom me evo samog samcatog ovdje u Trnovcu. Neka, barem imam vremena za razmišljanje. O čemu drugom da razmišljam nego o onim lijepim vremenima, pogotovu onima kad sam bio novinar, kao i ti. ‘Ajde, živio mi! - nazdravi mi za kraj nekadašnji kolega srca udarničkoga.
