Austrijski kritičar, polemičar, satiričar i dramatičar Karl Kraus (1874. – 1936.) svoj je magnum opus, antiratnu dramu ‘Posljednji dani čovječanstva’, pisao između 1915. i 1922. godine. Riječ je o drami u pet činova s epilogom i prologom, koja je više, kako je rekao prevodilac hrvatskog izdanja Sead Muhamedagić, Lesedrama (drama za čitanje) nego djelo namijenjeno kazališnoj izvedbi; i sam ju je autor, uostalom, označio kao neigrivu. Inače, hrvatsko izdanje objavljuje zagrebački nakladnik Disput i vjerojatno se radi o izdavačkom i prevodilačkom pothvatu sezone.
Kao vrhunski moralist, Kraus sjajno razotkriva hipokriziju bečke carevine u finalu njezina postojanja, razotkriva prostituirano novinarstvo, demaskira manipulativne liberalne medije, nišaneći posebice njihovo insistiranje na izromantiziranome militarizmu. Sve to prikazuje u kombinaciji s frivolnošću bečkoga građanstva, koje se na prvi glas o sarajevskom atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda i suprugu mu Sofiju Chotekovu (iz češke plemićke loze) najprije zabrinuto pita što će biti s turizmom, tom novom privrednom granom u koju su Austrijanci polagali puno nade; upravo kao danas u Hrvatskoj, kad se domaći mediji za sukoba u Kumanovu prvo pitaju hoće li se i u kojoj mjeri makedonski problemi reflektirati na ovogodišnji broj noćenja na Jadranu… Uskogrudna optika očito je bezvremena.
Zamalo na svakoj stranici ovoga voluminoznog djela (više od 600 stranica u hrvatskom izdanju) dade se naći komparacija s današnjim vremenom i današnjom Hrvatskom. Na udaru Krausova pera posebno je bio Benedikt Moritz, vlasnik i glavni urednik ‘Die Neue Pressea’, glavnoga i najvažnijega onodobnoga dnevnog lista i ujedno glavnoga ratnohuškačkoga glasila. Kad znamo da je glavni medijski koncern u nas, danas znan po troslovnome akronimu, otpočeo s ratnohuškačkim tjednikom koji je vrlo uspješno zadovoljavao voajerističke sklonosti publike za ratnim klanjem i koji je bio u temelju kasnijega vlasnikova (medijskog) bogatstva, usporedbe su više nego jasne.
Sjajno se prikazuju masovna histerija na početku Prvoga svjetskog rata, linčovanje stranaca, uništavanje lokala stranih državljana, prisiljavanje vlasnika da internacionalne nazive svojih lokala ponijemče (sjajan primjer s birtijom koja se zvala Westminster, da bi intervencijom uličnih patriota postala Westmünster). Scene često počinju kolporterskim izvikivanjima naslova bečkih novina, uglavnom na uličnom slengu: Sto tisuć’ Taljancov ubijeno!; Osvojen Kragujevac!; Bombardirana Venecija!, što je obično popraćeno ushitom svijeta na bečkom Ringstrasseu. Drama je napisana kao svojevrsni kolaž novinskih članaka, glasina, kavanskih razgovora, domunđavanja u oficirskim štabovima, političkih spinova, izvještaja s fronti na Soči, u Srbiji, Bukovini, Galiciji…
Dakako, Kraus nije pisao o smaku svijeta ili o kraju čovječanstva kao takvog. Kakav god rat bio, on je znao da će ga ljudi preživjeti. Pisao je o nestanku svijeta koji je poznavao, o kraju ‘jučerašnjeg svijeta’. O istome, ali na drukčiji način, pisao je i Stefan Zweig, još jedan Austrijanac koji je retrospektivno, iz svoga južnoameričkog egzila u koji ga je otjerao Hitler, opisao svijet monarhijske jučerašnjice. Zweigova autobiografija brižljiva je rekonstrukcija Zeitgeista u kojem je stasao naraštaj bečkih modernista, čiji su Weltanschauung potkopali rovovi Prvoga, a definitivno ugušili logori Drugoga svjetskog rata. Zweig, naime, odrasta u okrilju ‘zlatnog doba sigurnosti’, kako naziva početak stoljeća u Austro-Ugarskoj, u vremenu lišenome ostrašćenosti koja će kasnije nezadrživo provaliti u politici.
Za Krausa je Prvi svjetski rat ujedno i prvi medijski rat. Po njemu, mediji su u najmanju ruku suodgovorni za kultističko uzdizanje rata. Zamalo na svakoj stranici njegova voluminoznog djela dade se naći komparacija s današnjim vremenom i današnjom Hrvatskom
Karl Kraus, taj satiričar apokalipse i opisivač agonije Dunavske Monarhije, bio je možda i prvi kritičar medija. Za Krausa je Prvi svjetski rat ujedno bio i prvi medijski rat. Po njemu, mediji su u najmanju ruku suodgovorni za kultističko uzdizanje rata. Kako kažu podaci, rođen je u Češkoj, da bi se kao trogodišnjak preselio u Beč: od 1899. do smrti objavljuje časopis ‘Baklja’ (‘Fackel’), u čijem je najvećem dijelu izlaženja jedini autor – bio je dakle i svojevrsni preteča današnjih blogera. Godine 1896. napušta fakultet ne diplomiravši i pridružuje se grupi Mladi Beč, u kojoj su još i Hermann Bahr, Arthur Schnitzler, Hugo von Hofmannsthal i Felix Salten. U svojoj ‘Baklji’, koju su tijekom cijelog postojanja pratile tužbe koje je izdržavao zarad financijske neovisnosti, ugošćuje pisce i umjetnike poput Egona Friedella, Oskara Kokoschke, Adolfa Loosa, Heinricha Manna, Arnolda Schönberga, Augusta Strindberga, Georga Trakla, Franka Wedekinda, Franza Werfela i Oscara Wildea. Nakon 1911. Kraus u ‘Baklji’ uglavnom solira.
Kritičari smatraju da je u ‘Posljednjim danima čovječanstva’ autorov svojevrsni alter ego Gunđalo, lik koji u duetu s Optimistom konstantno komentira ratna zbivanja: u tom platoničkom dijalogu Optimist je naivni apologet rata, a Gunđalo je cinik, gorki sumnjičavac i svojevrsni đavolji advokat.
Krausovih poštovalaca je more, a u nas je prvi o njemu (i na njegovom tragu) pisao Miroslav Krleža. Tako kaže: ‘Kraus je uzeo svoju misiju da raskrinka, sav taj novinarski posao i da skine masku s velikog vremena, te prosjedivši četiri godine u svojoj sobi, on je iz dana u dan rezao iz novina sve dokumente škarama, i od tih izrezaka lijepio karikature, spram kojih karikature Daumierove znače čistu romantiku. U to žalosno vrijeme kada su ratne trube postale glasnije od truba gospodnjih, Kraus je gledao u ponore grada Beča mirnim pogledom učenjaka, i ako se u Beču našao netko, tko je spasao intelektualnu čast toga fatalnoga grada u sveopćem ludilu, to je bio urednik Baklje, časopisa, koji znači kulturnohistorijski spomenik posljednjih dvadeset godina franciskojozefinizma.’
Čitao ga je i poštovao i Bertolt Brecht, a Walter Benjamin o Krausu kaže: ‘On se nikada nije umorio od dokazivanja i pokazivanja kako novinarstvo kroz svoj jezik i retoriku paralizira čitateljsku imaginaciju.’ Još jedan ‘naš Austrijanac’, Boris Buden, rado citira Krausove antiratne aforizme: ‘Karl Kraus je svoj stav o ratu izrekao oštro u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime, da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla. Rat možda ima političku racionalnost, možda i legitimitet, ali da se iz rata nešto korisno može naučiti, to je velika laž.’
