Fantazija

Možete li zamisliti Romea Montecchia kako gleda TV-prijenos lige prvaka dok Julija Capuletti sprema večeru? Nije čudno da je Shakespeare svoju glasovitu tragediju smjestio u razdoblje kraće od tjedan dana; od nedjelje do četvrtka. Da je potrajalo, Julija bi od simbola mladalačke ljubavi, statistički gledano, imala znatno veće šanse postati žrtvom obiteljskog nasilja.

Ta činjenica, koja se ilustrativno koristi u psihoterapiji kako bi ukazala na ono što Jacques Derrida sažima u tvrdnji kako je fantazija bolja od stvarnosti, neizbježno je morala doprijeti do mostarskog specijalizanta psihijatrije Bože Petrova: što manje poznajemo neku osobu to je veća količina fantazija koje u nju možemo uliti.

Zato će, u namjeri da prevari birače, da ih zavede svojom novom pojavom u koju će ovi, prema vlastitim potrebama, investirati vlastite nade, uliti sve ono što ne mogu u otprije poznate političke aktere, mjesecima pred prošle izbore tvrditi kako politička tvorevina kojoj je na čelu nije ‘ni lijevo ni desno’ i kako je ideologija ne zanima. To prešućivanje, ta kolosalna prevara liberalnih glasača, završit će tako što će Petrov, zajedno sa svojim pobočnicima, po ulasku Mosta u vladu tiho salutirati konzervativnoj revoluciji koja se mjesecima razlijevala i još se razlijeva na desetinama frontova hrvatskoga društva.

Samožrtvovanje

Svojedobno je sociolog Pierre Bourdieu ukazao na mehanizam diskurzivnog održavanja muške, patrijarhalne strukture Katoličke crkve: da bi zadržala status quo, svoj privilegirani položaj (jasno vidljiv već u pompoznom međusobnom tituliranju velečasnih, preuzvišenih i uzoritih), crkvena elita ga diskurzivno zamagljuje govoreći o sebi kao slugama; služenje je tim bremenitije što se služi većem broju ljudi. Tako se čitava katolička hijerarhija obrće naglavačke, pa u bazi izvrnute patrijarhalne piramide stoji sam papa u nezavidnom položaju ‘sluge sviju sluga’.

Kolosalna prevara liberalnih glasača završit će tako što će Petrov, zajedno sa svojim pobočnicima, po ulasku Mosta u vladu tiho salutirati konzervativnoj revoluciji

Poput crkvene, uz koju je intenzivno socijaliziran, sličnom se strategijom služi Božo Petrov kako bi izgradio svoj lažni, antiestablišmentski imidž, izjavljujući kako mu je pozicija potpredsjednika vlade posve nevažna, kako mu ostaje mjesto gradonačelnika, i kako mu je, zapravo, iznad svega, najdraže mjesto psihijatra u Metkoviću. Drugim riječima, bivanje potpredsjednikom vlade, kao i ambiciju da postane premijer okružen tjelohraniteljima i kamerama, valja vidjeli kao dio altruističkog samožrtvovanja Bože Petrova, pri čemu se njegov službeni Audi 6 pretvara u postmoderni križ koji se, eto, ne nosi, i pod kojim se ne posrće, već se u njemu, sa službenim vozačem, uz ugodni air-condition i sa zatamnjenim staklima - vozi.

Paroksizam

Frekventno korištenje pasivnih glagolskih oblika u sanskrtu unutar hinduističkih tekstova može se razumjeti upravo iz hinduističkog pogleda na svijet, jednako kao što se aktivni glagolski oblici mogu razumjeti unutar konteksta antropocentričnog, kršćanskog Zapada. Nešto je, od prožimanja svijeta i jezika, do psihijatra Bože Petrova trebalo doći, ako ne udžbenikom iz vjeronauka ili poznavanjem religijske kulture, lekcijom iz psihologije koja podučava kako već i izbor riječi može imati utjecaj na psihički život pojedinca. Definirate li život i svijet kao ‘uzbudljivu avanturu’, ‘dolinu suza’, ‘izazov’, ‘bombonijeru punu iznenađenja’, ili pak, poput Maka Dizdara, kao ‘igrište (…) strvi i ročište crvi’, već ste, na stanoviti način, kreirali interpretacijske koordinate pa i itinerer vlastita života. Na kursu kreiranja sebe i Mosta kao antiestablišmentskih igrača Božo Petrov krenuo je u specifičan diskurzivni prosede pa ‘fotelje’ pripisao pokvarenoj političkoj eliti, dok je Mostu namijenio moralnije ‘funkcije’. Iz istog motivacijskog napora Most odbija ‘koaliciju’ zasnivajući postizbornu ‘partnersku suradnju’ s HDZ-om. Paroksizam ove diletantske političke predstave Hamleta u selu Mrduši Donjoj izjava je jednog od mostovaca kako oni (Most) zapravo surađuju sa svima, pa će manje upućeni promatrač, logički ispravno zaključiti kako je uspostavljena velika koalicija u kojoj sudjeluju doslovce ‘svi’, pa i Ivan Vilibor Sinčić. Na kraju, cijela se ova terminološka maskarada groteskno urušava u onoj narodnoj: ‘Nije šija, nego vrat’.

Opscenost

Zaigran semantičkim doskočicama Božo Petrov danas nastavlja stigmatiziranje političkih suparnika sklapanjem sintagme o ‘trgovačkoj koaliciji’ koju čine SDP, HNS i HSS. Istovremeno, odlučujući se za postizbornu ‘suradnju’ i pritom ne otkrivajući s kim će se ona dogoditi, Most povećava svoj ucjenjivački kapital. Kombinacija moralizatorskog govora i političkog taktiziranja prispodobiva je opscenoj pojavi Mostove podupirateljice Željke Markić koja će svojedobno, ‘u ime obitelji’ i ‘tradicionalnih vrijednosti’, privatno bogatstvo uvećavati na poslu s kontracepcijskim pilulama.

Farsa

Međutim, riječi nisu dovoljne. Psihološka istraživanja pokazala su kako su, po učinak govora, od korištenih riječi važniji neverbalni glasovni aspekti. Božo Petrov imao je tu sreću da prozodijom podsjeća na ono što se laički, iz njegove Hrastove perspektive, može okarakterizirati kao glas-onoga-koji-apstinira. Taj mladomisnički, treperavi glas, uparen s baterijom (pseudo)religijskih pojmova poput nade, vremena koje je isteklo i doba koje slijedi nakon Reformi, metkovskog će gradonačelnika za prošlih izbora uprizoriti kao blagovjesnika nove političke radosne vijesti. Danas se to uprizorenje, kako to i inače biva, ponavlja kao (očita) farsa.

Pseudoreligija

Ako MOST u nečemu stoji izvan političkog mainstreama onda je to po tome što je to jedina parlamentarna politička tvorevina koja je predsjednika dobila mimo izbora, a čije, nalik Centralnom komitetu, glavne odluke donosi fantomsko Nacionalno vijeće, sačinjeno od pojedinaca bez ikakva demokratskog legitimiteta. To da se politička grupacija s najvećim demokratskim deficitom uspostavlja kao pseudoreligijska moralna vertikala unutar demokratskog polja jedan je od bizarnijih trenutaka moderne hrvatske političke povijesti.

Bespuće

Iz takve bizarne pozicije Božo Petrov nedavno otklanja mogućnost ‘suradnje’ s Plenkovićem jer, aludirajući na njegovu briselsku karijeru, ‘ne poznaje dobro situaciju’, dok mu istodobno - može li gluplje? - zamjera rušenje vlade Tima Oreškovića, kronično zagubljenog u bespućima hrvatske zbiljnosti koji, valjda, ‘poznaje dobro situaciju’. Isti je Božo Petrov, prije deset mjeseci, u večeri parlamentarnih izbora, dramatično izgovorio: ‘Nemamo vremena za neke nove kalkulacije. Vrijeme je isteklo jučer!’, da bi, u vremenima isteklog vremena, do posljednjeg daha branio očuvanje i statistički najneučinkovitije hrvatske vlade. Stoga se, iz govora Bože Petrova od 8. studenog prošle godine valja prisjetiti i ovog: ‘Nade, i očekivanja ljudi položene u nas mi ne smijemo izdati i izigrati. Prema svakom od nas neka građani budu sto puta oštriji i neka mu doživotno ne daju mir ako ikad na bilo kakav način pokuša izigrati ono do čega je do danas držao’.