Bliži se kraju, evo, i četvrti tjedan od izvanrednih parlamentarnih izbora, a nitko – bar u srijedu poslijepodne kad završavamo ovaj tekst – nije mnogo pametniji u pogledu konfiguracije saborske većine od 76 ili više glasova i sastava buduće Vlade. Zna se otprilike ono što se znalo i prvog postizbornog jutra, s iznenađenjem u vidu HSS-ovog davanja na raspolaganje svojih pet mandata Andreju Plenkoviću: nakon nejasnih i konfuznih izjava predsjednika HSS-a Kreše Beljaka o tome hoće li petero saborskih zastupnika pomoći svojim potpisima Plenkoviću da dosegne 76 ruku ili će ga podržati tek nakon što bude imao 76 potpisa, HSS je u utorak dao svoje bezuvjetne potpise šefu HDZ-a. A ono što se zna, i što se znalo prvog postizbornog jutra, jest da će šef HDZ-a sastaviti parlamentarnu većinu i Vladu, te da su najveći izgledi da to učini s 13 (ili 14, ako se računa prebjeg iz Živog zida Hrvoje Runtić) Mostovih zastupnika i s osmero zastupnika nacionalnih manjina. No dani prolaze, konkretnih sporazuma još uvijek nema, a sve je više glasova da pregovori HDZ-a i Mosta ne teku nimalo glatko, dok su manjinski poslanici obustavili daljnje pregovore s HDZ-om i čekaju ishod Plenković-Petrovljevog jamstveno-programsko-kadrovskog usklađivanja. Pritom je očito da se Andreju Plenkoviću počelo žuriti i da je zbog toga počeo zauzimati nešto čvršći pregovarački gard: predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zakazala je drugi krug konzultacija za 10. listopada i očekuje da će se tada lider HDZ-a pojaviti na Pantovčaku s najmanje 76 zastupničkih potpisa, što znači da bi pregovaranje s Mostom, ali i s manjinskim zastupnicima ili bar dijelom njih, trebalo biti definitivno okončano u idućih par dana. To, naravno, nisu krajnji rokovi za dobivanje mandata za formiranje Vlade, ali Grabar-Kitarović više je puta ponovila da neće dopustiti odugovlačenje s prikupljanjem potpisa i sklapanjem većine. Konstituirajuća sjednica Sabora zakazana je za 14. listopada.
Da bi mu postojanje imalo smisla, Most u određenoj mjeri mora biti u opoziciji prema hdz-u, jer je inače previše sličan toj stranci i nema razloga da itko glasa za Most a ne za hdz: koncentracija moći u Saboru idealna je platforma za odmak od hdz-a, s tim da će teško biti odoljeti mirisu ministarskih fotelja
Da se Plenkoviću počelo žuriti i da ga je počela hvatati nesigurnost, donekle ublažena HSS-ovim potpisima, može se zaključiti iz onoga što anonimni izvori iz HDZ-a javljaju novinarima s kojima su u kontaktu, a javljaju da u HDZ-u buja nezadovoljstvo manevrima Bože Petrova i njegove družine: premda Plenković javno govori o uspostavljenom povjerenju i partnerstvu, pravo stanje stvari je takvo da vodeći ljudi HDZ-a, zapravo, nikako ne mogu predvidjeti ponašanje Mosta, niti im uspijeva da uspostave pregovaračku dominaciju. Most stalno ima inicijativu naprosto zato što, za razliku od HDZ-a, nije pod pritiskom da mora oformiti vlast i ući u Vladu, a Petrovu, i svakom razumnom, očigledno je da Plenković ne može sastaviti stabilnu Vladu, Vladu s političkim autoritetom, bez koalicije s Mostom, premda je, s druge strane, vrlo upitna postojanost svake Vlade u kojoj je Most važan faktor.
Matematički, Plenković može bez Mosta. HDZ ima 61 zastupnika, plus osmero manjinskih zastupnika, plus petero HSS-ovaca, plus Bandićevih dvoje ili troje, ako je točno da mu se priklonio HSU-ov zastupnik Kažimir Varda, to je već 76 ili 77, plus Ivan Lovrinović i Ivica Mišić iz razvaljenog okupljališta polusvijeta znanog pod imenom Živi zid, plus Branimir Glavaš, a možda čak i Željko Glasnović. Suradnja HDZ-a i HNS-a ne čini se mogućom. Do većine se dakle može doći čak i bez trojice SDSS-ovih zastupnika i Furija Radina. Ali kakva bi to bila većina i kakva bi to bila Vlada? Više-manje, bila bi to Plenkovićeva manjinska Vlada, a Plenkoviću sad, vjerojatno, nije do te vrste eksperimenata, iako bi možda koncept manjinske Vlade bio ljekovit u ovoj fazi razvoja hrvatske demokracije i parlamentarizma. Nije sasvim isključeno ni da Most, na kraju, ponudi HDZ-u model saborske podrške bez ulaska u izvršnu vlast, no ponavljamo, Plenkoviću sad nije do eksperimenata. Uostalom, on neprestano ponavlja da želi stvoriti čvrstu većinu i stabilnu Vladu, koja će potrajati iduće četiri godine i koja će u potpunosti provesti zacrtani program.
Plenkoviću ponajprije unutarstranačka situacija ne dopušta da se upusti u avanturizam manjinske Vlade ili Vlade koja bi ovisila o dvije-tri ruke, i to ruke što pripadaju ljudima poput Lovrinovića, Mišića, Glavaša, Glasnovića… Novi predsjednik HDZ-a još nije ovladao strankom, a ozbiljnijeg otpora nema samo zato što se još pouzdano ne zna tko će ostati nenamiren u podjeli funkcija. Plenković je, smatra dio ljudi u HDZ-u, pogriješio što u postizborni pregovarački tim nije uvrstio i Milijana Brkića: on je, ipak, izabrani zamjenik predsjednika stranke i ima najveće iskustvo u formalnom i neformalnom pregovaranju s Mostom, a pokazao se odlučnim i izravnim pregovaračem.
- Da je Brkić na pregovorima, teško da bi se tamo moglo razgovarati o tome da HDZ, u sklopu koalicijskog dogovora, ide na ruku Mostovim kandidatima na lokalnim izborima u Metkoviću i Omišu. Svatko tko drži do sebe i do svoje stranke o tome ne bi razgovarao - kaže naš sugovornik.
- Možda će na kraju sve ispasti sjajno, ali pribojavam se da bi princip ‘nismo dogovorili ništa dok ne dogovorimo sve’ Plenkovića mogao dovesti u opasan vremenski škripac, jer to je već viđena taktika Mosta da bi dobili ono što ih zanima. Trebalo je odlučnije inzistirati na bržem tempu pregovora i trebalo je odmah ultimativno tražiti Mostove potpise za mandatara, pa neka se onda pregovara i dogovara unutar propisanih ustavnih rokova. To bi bio izraz povjerenja, a ne prazne izjave Plenkovića i Petrova o međusobnom povjerenju - dodaje.
Ono što je sad važno jest to kako će Most reagirati na Plenkovićev nešto oštriji pregovarački gard: hoće li podviti rep ili će još ozbiljnije razraditi koncept unutrašnje opozicije, a možda i samo – opozicije?
Najnoviji zaplet u pregovorima između Mosta i HDZ-a događa se oko Mostove zainteresiranosti za položaj predsjednika Sabora, pri čemu je izgledno da na to mjesto puca Božo Petrov. To je višestruko zanimljiv manevar: em se Plenkovića dovodi u vrlo neugodnu poziciju da žrtvuje važnu fotelju, koju je namijenio svom prijatelju Gordanu Jandrokoviću, em se Mostova jaja dijele u dvije košare, pa se u Vladi može nastupati relativno konstruktivno i operativno, a u parlamentu dozirano opozicijski prema istoj toj Vladi i najjačoj stranci. Most naprosto, da bi mogao postojati ili da bi njegovo postojanje imalo smisla, u određenoj mjeri mora biti u opoziciji prema HDZ-u, jer je inače previše sličan toj stranci i nema razloga da itko glasa za Most a ne za HDZ: koncentracija moći u Saboru, čak možda i bez sudjelovanja u Vladi, idealna je platforma za odmak od HDZ-a, s tim da će teško biti odoljeti mirisu ministarskih fotelja i konkretnoj moći koju nose te fotelje. Plenković je više puta ponovio da je mjesto predsjednika Sabora HDZ-u ‘jako važno’, ali da je i ono na pregovaračkom stolu, kao i sve druge funkcije, osim premijerske. Spekulira se da HDZ, u zamjenu za mjesto šefa parlamenta, zahtijeva od Mosta da se odrekne Ministarstva unutarnjih poslova i potpredsjedničke funkcije u Vladi, premda se HDZ vrlo nerado uopće upušta u trgovinu položajem prvog čovjeka Sabora: Most bi se možda i odrekao potpredsjedničke fotelje u Banskim dvorima, ali MUP bi svakako htio zadržati, pa se pregovori u najvećoj mjeri vrte oko toga i oko političkog nadzora nad državnim i javnim poduzećima putem takozvane vertikale u ministarstvima. Vertikala podrazumijeva i da Most, bez HDZ-ovih zamjenika ili državnih tajnika, upravlja ministarstvima koja mu pripadnu, a da HDZ po istom principu vlada ostatkom ministarstava. HDZ se tome protivi.
Ako uspije izboriti položaj šefa Sabora te još poneko predsjedničko mjesto u važnijim parlamentarnim odborima, i ako uspije zadržati MUP i još najmanje dva i pol ministarstva koja su mu važna (Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo zaštite okoliša podebljano energetikom koja bi se preselila iz Ministarstva gospodarstva), Most će uspostaviti pretpostavke za kakvu-takvu distancu prema HDZ-u i vlasti, uz ostvarivanje golemog utjecaja i moći u područjima koja su im bitna. Ta distanca, osim što je – rekosmo – suštinski uvjet njegovog političkog egzistiranja, Mostu je važna zbog lokalnih izbora u proljeće iduće godine, jer je u gotovo svim svojim ključnim uporištima Most, ponajprije, konfrontiran s HDZ-om.
- Petrov i njegovi najbliži suradnici bili su razočarani SDP-ovim izbornim podbačajem, vjerojatno tek nešto manje od Zorana Milanovića i njegovih suradnika. Da su HDZ i SDP ostali otprilike izjednačeni po broju mandata, kao što je pokazivala izlazna anketa, Most bi, u najmanju ruku, imao širi prostor za pregovore, a prilično sam uvjeren da bi na kraju – usprkos utjecaju Crkve – napravio većinu i Vladu s Narodnom koalicijom, koja bi, naravno, Mostu dala što god bi poželio - kaže naš sugovornik blizak vodstvu Mosta.
Ljudima iz Mosta bilo bi, u tom slučaju, mnogo lakše ići na proljetne lokalne izbore, a u strateškom smislu jednostavnije bi im i uvjerljivije bilo igrati ulogu unutrašnje oporbe u savezu sa SDP-om, od kojeg se prilično razlikuju, nego s HDZ-om, kojem su veoma nalik. Osim toga, druga koalicija s HDZ-om u manje od godinu dana stvara predodžbu o Mostu kao o HDZ-ovoj filijali, što dugoročno obesmišljava Petrovljev politički projekt. Nije poznato je li tokom predizborne kampanje bilo kontakata između Petrova i Milanovića, ali je šef SDP-a otprilike tri tjedna prije izbora odustao od stava koji je u jednom ‘Otvorenom’ HTV-a bio direktno iznio Peđa Grbin, a taj je stav bio da ne dolazi u obzir postizborni savez s Mostom. Može biti da je Milanović tako postupio suočen sa spoznajom da njegov izborni rezultat neće biti naročito impresivan, no sigurno je da je bivši premijer i nakon objave izlaznih anketa vjerovao da će Most doći do racionalnog zaključka da im je trećeputašku političku priču lakše njegovati u koaliciji s lijevim centrom i centrom nego s HDZ-om. No sad to nije toliko važno.
Ono što je sad važno jest to kako će Most reagirati na Plenkovićev nešto oštriji pregovarački gard: hoće li podviti rep ili će još ozbiljnije razraditi koncept unutrašnje opozicije, a možda i samo – opozicije? Nakon toga znat ćemo i je li Plenković zaista tako vješt pregovarač kako se priča.
