>

novosti logo

Kronika Kronika

Selo u kojem se nitko ne žali

‘Novosti’ u Lici kod domaćina čiji optimizam ne jenjava unatoč depopulaciji i povratničkim problemima: Mještani Mutilića, iako malobrojni, iako povratnici, naglašavaju da od svog rada mogu dobro živjeti te da su međunacionalni odnosi dobri

Na svega nekoliko kilometara od Udbine ugnijezdilo se ličko selo Mutilić u kojem danas živi svega šezdesetak mještana, uglavnom starije životne dobi. Uprkos poznim godinama, vrijedne ruke domaćina učinile su život u ovom selu radosnim, niko od onih koje smo sreli nije se žalio. Navikli su Ličani oduvijek na teškoće, muka im je bliska, pa su se upravo zbog toga uzdali samo u svoju snagu i volju da opstanu na svojim ognjištima. U tome su i uspjeli, obnovili zapaljeno i porušeno, uspravili se i udahnuli novi život selu koje je nakon posljednjeg rata ostalo pusto.

Nikola Knežević danas ima 81 godinu i još uvijek, bez ikakvih poteškoća, obavlja sve seoske poslove. Vedar i nasmijan, dočekao nas je u svom porodičnom domu, nazdravljajući nadaleko poznatom ličkom šljivovicom, bez koje je u Lici nezamisliv susret sa gostima. Bilo je u Nikolinom životu sreće i tuge, mira i ratova, ali je život nadjačao svaku nevolju. U njegovom sjećanju još uvijek živi slika na Mutilić njegove mladosti, kada je selo bilo puno života, kada su sve njive bile uzorane i kada je djece bilo mnogo.

Do početka posljednjeg rata u Mutiliću živjelo je 150 stanovnika, ali niko od njih nije bio nezaposlen. Svi su radili u tvornicama, a kući su držali stoku

- Ja odavno pamtim, još prije Drugog svjetskog rata. Svi su živjeli od poljoprivrede i stočarstva. U našoj kući bilo je osmoro djece, a otac mi je bio pandur, kako su se onda zvali policajci. Nažalost, majka mi je umrla 1940, a rat izbio 1941. godine, pa sam silom prilika odrastao mnogo ranije. U ratu je bilo mnogo muka i problema, ali se sve uspjelo preživjeti. Inače, u Mutiliću je prije Drugog svjetskog rata bilo daleko više stanovnika nego danas, a tada su u ovom selu živjeli i Srbi i Hrvati. U godinama nakon rata, Hrvati su se iselili uglavnom u Bjelovar i širom Slavonije, a mnogi Srbi u Apatin, tako da od tada počinje masovni odliv stanovništva iz ovih krajeva. Koliko je domaćinstava bilo u Mutiliću najbolje govori podatak da je moj kućni broj bio 134. To vam sve kazuje. I kada se broj domaćinstava pomnoži sa pet članova, koliko je najmanje u svakoj kući bilo ukućana, možemo pretpostaviti da je u Mutiliću tada živjelo najmanje 650 stanovnika - priča Nikola, dobro pamteći nekadašnje stanovnike i mjesta gdje su se nalazile njihove kuće.

Prema Nikolinim tvrdnjama, do početka posljednjeg rata u Mutiliću živjelo je već svega 150 stanovnika, ali niko od njih nije bio nezaposlen. Svi su radili u tvornicama, a kući su držali stoku i obrađivali njive, pa se živjelo dosta dobro. Ipak, mlađi ljudi su i tada odlazili put Zagreba, Beograda i Karlovca, a na imanjima su ostajali roditelji koji su solidno živjeli od mirovina i stočarstva. Time su i oni, dobrim dijelom, pomagali djeci da se skuće u novim sredinama.

Živimo odlično i imamo dobru vlast, jer na ovom području bez ikakvih problema žive Srbi i Hrvati, dobro se slažu i pomažu – Nikola Knežević

- Da nije izbio ovaj nesretni rat živjelo bi se u Mutiliću i više nego dobro. Ja sam u ‘Oluji’ izbjegao u Beograd, gdje sam bio do kraja januara 2000. godine. Sve što vidite bilo je zapaljeno, ali ja sam se morao vratiti. Veliki sam nostalgičar i život bez rodne Like nije mi bio zamisliv. U Beogradu sam još 1967. godine napravio kuću, ali ta kuća meni lično nikada ništa nije značila, iako je djeci i unucima dobro došla. Vratilo se malo ljudi u Mutilić, ali koliko god nas je danas ovdje malo i koliko god da smo svi već stari, nećete ući ni u jednu kuću u kojoj se loše živi i u svakoj ćete biti lijepo dočekani i počašćeni. Mi smo navikli da radimo, da imamo, da budemo dobri domaćini i da svakog gosta lijepo dočekamo. Nije da se hvalim, ali živimo odlično i što je vrlo bitno imamo dobru vlast, jer na ovom području bez ikakvih problema žive Srbi i Hrvati, dobro se slažu i pomažu jedni druge - kaže Nikola, ponosan na mir u kojem provodi svoju starost. Da su njegove riječi istinite, uvjerili smo se i u ostalim domovima koje smo posjetili u ovom živopisnom ličkom selu.

Jovan i Smilja Ajduković žive u mutilićkom zaseoku zvanom Ajdukovića brdo. Žive sami i kažu da im je jedino u njihovom selu ‘puno srce’ i da Liku, da su se oni pitali, nikada ni zbog čega ne bi napustili. Iako je stanovnika iz godine u godinu sve manje, njima je također nezamisliv život van Mutilića. Zbog toga su stoički izdržali sve nevolje, da bi u starosti, bili srećni i spokojni.

- Rođen sam u Mutiliću i kada sam bio dječak selo je bilo puno ljudi, a škola puna đaka, a danas je sasvim drugačije. Mi smo se vratili 2003. godine, i nismo se nijednog trenutka pokajali, iako smo zatekli spaljenu kuću. Ljubav prema rodnom kraju presudila je da se vratimo i istrajali smo u našoj želji. Danas, supruga i ja imamo mirovine, a još se pomažemo i sopstvenim radom. Imamo krave, pravimo sir, hranimo telad. Živi se dobro, samo bih volio da nas se više vratilo, jer bi nam tada svima bilo i lakše i ljepše - priča nam Jovan Ajduković, a njegova Smilja kaže da se u Mutilić udala 1969. godine.

- Bili smo 1995. godine izbjegli u Beograd, gdje su nam djeca ostala. Muž i ja se tamo nismo našli. Nije bilo dileme da li da se vratimo ili da ostanemo u Beogradu. Djeca su nam često govorila da ostanemo u Srbiji, jer nam je kuća u Lici bila spaljena. Ipak, mi smo znali da samo želimo povratak. Nismo se pokajali, a djeca nas danas redovno obilaze, pomažemo jedni druge i svima je lijepo, a ovdje se, uprkos ratu, još uvijek dobro živi - priča Smilja i dodaje da su ona i suprug napravili sebi spomenik na seoskom groblju, tako da, kako sama kaže, više nikada neće iz Like. Na drugom kraju sela, sa suprugom živi Bogdan Kosovac, poznati lovac iz ovog kraja.

- Prije 1991. godine u ovom zaseoku bilo nas je više od petnaest, a sada su ovdje nastanjena samo dva starija bračna para. Ipak, ne mogu se požaliti. Ko hoće da radi, može se živjeti, jer lička zemlja sve one koji hoće da rade, neće ostaviti gladnim. Ovdje se uglavnom živi od stoke, a hranimo još svinje, sijemo bašte, imamo voćnjake. Ja trenutno imam tri krave, a ranije sam imao pet. Od njih dobijem telad, koja hranim dva-tri mjeseca, pa ih onda prodajem. Dobro je to što sve ovdje proizvedemo lako i onda prodamo. Naši su proizvodi kvalitetni, a kupci to dobro znaju i vjeruju nam. To nam olakšava bavljenje stočarstvom i poljoprivredom - priča Bogdan.

- Izbjegao sam i ja 1995. godine, zajedno sa ostalima. Izbjegao sam u Inđiju, gdje sam proveo pet dugih godina. Ne mogu reći da mi tamo nije bilo dobro, ali, vjerovali ili ne, tamo sam sanjao Liku, Mutilić, kuću. Želio sam da se vratim, da provedem ostatak života tamo gdje sam odrastao. Ta želja bila je jača od svega. Bolovao sam za rodnim krajem, a nisam htio da kopam tuđe njive. To se ne isplati. Da se nisam vratio, pokajao bih se, bez obzira na to što tamo imam puno rodbine. Često pomislim da bih, da nisam opet ovdje došao, tamo i umro. Jednostavno, mi nismo naučili tamo živjeti, ne odgovara nam podneblje. Ovdje smo odrasli i živjeli tolike godine. Da se razumijemo, nije se bilo lako ni vratiti. Nikada nisam zbog toga imao nijedan problem, ali strah je bio prisutan. No, nostalgija je bila jača od svake nedaće, a i najljepše je u Lici - kaže Bogdan, zagledan u planinske vrhove iznad rodnog Mutilića, gdje je slobodno vrijeme provodi u lovu u koji je zaljubljen još od rane mladosti.

- Lovac sam više od četrdeset godina. U tome uživam kad imam vremena, a kada se nešto voli nađe se i vremena. Ovdje ima dosta divljači, a najviše divljih svinja. Lov je moja velika ljubav i ja bez toga ne mogu. Lovstvo i spaja ljude, pa se u lovu dobro i družimo, bez obzira bili Srbi ili Hrvati - završava svoju priču Bogdan Kosovac.

Dobri međunacionalni odnosi na području Udbine uveliko olakšavaju život i Srbima i Hrvatima, jer su upućeni jedni na druge. To je činjenica koju sa pravom ističe i zamjenik općinskog načelnika Milan Uzelac, koji jedino nije zadovoljan sve manjim brojem stanovnika na području ove lokalne zajednice.

- Sadašnje demografsko stanje na području ove općine je veoma loše. Prije ovoga rata, 1991. godine na širem području Udbine živjelo je 4.600 stanovnika. Srba je bilo 4.300. Prema popisu iz 2011. godine na području Udbine živi 1.800 stanovnika; Srba i Hrvata je otprilike podjednak broj. No mislim da je po realnom stanju stanovnika ipak nešto manje, tako da možemo reći da danas na području Udbine živi oko 700 Srba i 700 Hrvata. Vrijedi spomenuti i podatak da je u vremenu prije Drugog svjetskog rata u kotaru Udbina živjelo oko 12 hiljada ljudi, od čega 9.000 Srba i 3.000 Hrvata. Nakon posljednjeg rata u Udbinu se vratilo od 15 do 20 odsto prijeratnog stanovništva. Veći dio povratnika je starije životne dobi, dok je broj mladih ljudi sasvim mali, a i dobar dio onih koji su se vratili, kasnije su otišli u treće zemlje. No povratnici se ovdje ne susreću sa sigurnosnim problemima i nezapošljavanjem. Oni koji su se vratili danas dobro žive. Inače, ljudi su ovdje izuzetno vrijedni od davnina. Mnogi od njih drže ovce, svinje, krave, kokoši, rade bašte, imaju voćnjake kojima posvećuju mnogo požnje, peku i prodaju rakiju, lako prodaju sve što proizvedu. Ipak, možemo reći da veliki broj ljudi i danas pati za svojim zavičajem. Dobar dio njih dolazi u periodu ljeta, ali nažalost više nema naznaka da bi se ti ljudi mogli vratiti na svoja ognjišta - kaže Milan Uzelac, ističući da je velika neostvarena želja stanovnika ovog sela da konačno smognu snage i obnove seoski hram Preobraženja, sagrađen davne 1745. godine, koji je zapaljen i devastiran još u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ipak, seoski hram, iako neobnovljen, svake godine na praznik Preobraženja Gospodnjeg, okuplja Mutilićane rasijane širom svijeta, pa se tako, bar na jedan dan saberu njegovi nekadašnji i sadašnji žitelji, da se podsjete dragih lica, minulih vremena, ali i običaja koje čuva ovo ličko selo.

1/6