Od izbijanja ekonomske krize materijalna prava umirovljene braniteljske populacije smanjivana su dva puta, u okviru rezanja mirovina koje se dobivaju po posebnim propisima. Vlada Jadranke Kosor smanjila je 2010. godine za deset posto posebne mirovine veće od 3500 kuna, a vlada Zorana Milanovića smanjila je od početka ove godine za dodatnih deset posto mirovine veće od 5000 kuna. Osim branitelja s nižim invalidskim mirovinama, oba puta iz državnih mjera štednje bile su izuzete pojedine braniteljske kategorije, pa tako i stopostotni ratni invalidi. Iako su njihova ranija prava ostala nedirnuta, a zakonskim mjerama koje je u međuvremenu donosila Milanovićeva vlada dobili su i neka nova, baš oni su se posljednjih dana našli u središtu prosvjeda pred zgradom Ministarstva branitelja, tražeći smjenu ministra Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.
Prosvjed nije bio unaprijed najavljivan i od početka je nejasno što je bio neposredni okidač, no uočljivo je da je iniciran dan nakon hapšenja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, šefa Holdinga Slobodana Ljubičića, pročelnika Ureda gradonačelnika Mira Lace i drugih Bandićevih suradnika, a da se među glavnim inicijatorima nalazi jedan od Bandićevih i Lacinih ljudi, predsjednik zagrebačke Hvidre Mirko Ljubičić Šveps. Tog bivšeg vojnog obavještajca i protagonista čitavog niza afera, Bandić je 2006. postavio za pomoćnika direktora gradske tvrtke Vodoopskrba i odvodnja, a u novom mandatu unaprijedio ga na poziciju pomoćnika predsjednika uprave Holdinga, da bi zajedno sa svojim bliskim prijateljem, bivšim SIS-ovcem Lacom, i pukovnikom Miodragom Demom, voditeljem odjela u Gradskom uredu za branitelje, radio na osiguranju braniteljske podrške gradonačelnikovim izbornim kampanjama i političkim projektima. Šveps, koji je najprije odradio organiziranje branitelja unutar Holdinga, da bi se 2010. uspeo i na čelo zagrebačke Hvidre, već je bio uključen u operacije usmjerene na destabilizaciju Milanovićeve vlade, pa tako i u vukovarske antićirilične prosvjede, u kojima su istaknutu ulogu odigrali i ostali inicijatori sadašnjeg prosvjeda, sveprisutni predsjednik Udruge specijalne policije Josip Klemm, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi Ante Deur i predsjednik Udruge stopostotnih HRVI Đuro Glogoški.
Prosvjednici u Savskoj ne dobivaju široku podršku. Nakon šest godina krize praćene gubitkom stotina tisuća radnih mjesta, većina građana postala je neosjetljiva na zahtjeve materijalno zbrinute braniteljske populacije
Milanovićevu vladu oni ionako drže za tuđu i neprijateljsku, a sada je pad Bandića i najbližih suradnika zaprijetio skorašnjim urušavanjem kompletne infrastrukture koju je najomiljeniji sponzor njihovih interesnih skupina izgradio u Zagrebu, pa je bio dovoljan okidač da se oni osjete panično ugroženima i da bez uobičajenih ranijih organizacijskih priprema i najava pokušaju na brzinu okupiti što više svojih ljudi. U nedostatku konkretnog povoda, jer Bandićevo hapšenje ne mogu isticati kao povod, najpogodnija priručna meta tog bezglavog prosvjeda bio je Matićev pomoćnik Bojan Glavašević koji se, izlažući na skupu Documente prije mjesec dana u Vukovaru, zapitao zašto je PTSP toliko raširen među hrvatskim braniteljima koji su dobili rat i ostvaruju brojna prava, a nema ga među pripadnicima postrojbi Krajine, koji su izgubili rat i nemaju sličnih prava.
Braniteljske udruge su u tome odmah prepoznale 'izjednačavanje žrtve i agresora' i puzajući nasrtaj na stečena prava branitelja, pa su, vidjevši kojom se lakoćom predsjednik Ivo Josipović riješio svojeg savjetnika Dejana Jovića, istog dana zatražile Glavaševićevu smjenu. Osuđujući Glavaševićev nastup, tada su najavljivale izradu prijedloga zakona koji bi trajno štitio njihova prava i koji bi ponudile javnosti i političkim opcijama na izjašnjavanje, ali nisu najavljivale nikakve prosvjede. Zbog toga su od početka sadašnjeg prosvjeda u Savskoj imale problema s artikulacijom svojih zahtjeva, ne uspijevajući javnosti objasniti zbog čega se točno bune. Najprije se govorilo o nekim namjerama Vlade da skreše njihova prava, što su i ministar Matić i premijer Milanović odlučno demantirali, zatim o nekim izgubljenim pravima, koja se u stvari odnose na pripadnike herceg-bosanskog HVO-a, koncem 1990-ih također nagrađene statusima hrvatskih branitelja, onda ponovno o Glavaševiću. Kada je Matić čvrsto stao iza svojeg pomoćnika, počelo se tražiti i njegovu smjenu. Smjene Matića, Glavaševića i Vesne Nađ, a ne rješavanje nekog konkretnog problema, postale su tako glavni njihov zahtjev, kojem je naknadno dodan i zahtjev o podizanju Zakona o pravima branitelja na ustavnu razinu.
Razlog zbog kojeg braniteljske udruge nisu u stanju iznijeti u čemu je točno problem s njihovim pravima je upravo to što ih je država nagradila vrlo obilnim pravima u koje se nitko, a kamoli lijevo-liberalna, za njih unaprijed sumnjiva vlast, ne usudi taknuti. Braniteljske udruge organizirale su posljednjih godina niz većih i manjih prosvjeda – zbog suđenja generalima u Haagu, zbog procesuiranja branitelja osumnjičenih za ratne zločine, zbog postavljanja ćiriličnih tabli u Vukovaru – uvijek politički motiviranih, a sada se dogodilo da su u prvi plan prosvjeda stavile zaštitu svojih materijalnih prava. Ta prava u najvećem dijelu javnosti doživljavaju se kao privilegije i zbog toga zagrebački prosvjed pred zgradom Ministarstva branitelja u Savskoj ne dobiva široku podršku. Nakon šest godina krize praćene gubitkom stotina tisuća radnih mjesta i općim padom standarda, većina građana postala je neosjetljiva na zahtjeve materijalno zbrinute braniteljske populacije.
Javnost je posljednjih dana mogla pratiti s kakvim su se prezirom organizatori prosvjeda odnosili prema legalno izabranim Vladinim dužnosnicima, a s kakvom su poniznošću i strpljenjem, s druge strane, najviši predstavnici vlasti, od ministra Matića i premijera Milanovića do predsjednika Josipovića i predsjednika Sabora Josipa Leke, pokušavali uspostaviti komunikaciju s njima. Organizatori braniteljskih prosvjeda tu vrstu prezira pokazali su i prošle godine, kada su za svoje političke svrhe eksploatirali najjači simbol ratnog stradanja, Vukovar. Taj su simbol već uvelike potrošili, da bi sada protiv dvojice vukovarskih stradalnika, Matića i Glavaševića, uperili i kolica stopostotnih ratnih invalida, kao skupine oko čijih braniteljskih zasluga ne može biti nikakve sumnje, prepuštajući predvođenje prosvjeda predsjedniku udruge stopostotnih invalida Đuri Glogoškom, inače bivšem pripadniku HOS-a i članu HSP-a.
Prosvjed je iniciran dan nakon hapšenja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, Slobodana Ljubičića, Mire Lace i drugih Bandićevih suradnika, a među glavnim inicijatorima nalazi se jedan od Bandićevih ljudi, Mirko Ljubičić Šveps
Koliko god s prosvjedom branitelja kalkulirale različite političke opcije, od HDZ-a Tomislava Karamarka do obezglavljenih bandićevaca koji ovih dana redovno pohode prosvjednike, bivajući i sami u strahu od kaznenog progona, i koliko god je angažman pojedinih organizatora motiviran osobnom političkom promocijom, u pozadini prosvjeda stoji obrana stečenih materijalnih i drugih prava, za koja organizatori znaju da strše u krizi. Ta su prava od izbijanja krize već načele i HDZ-ova i SDP-ova vlada, a Milanovićeva je donijela i novi mirovinski zakon po kojem će se braniteljske mirovine od sljedeće godine dijelom isplaćivati iz sredstava HZZMO-a, a dijelom iz proračuna, što bez obzira na namjere sadašnje vlasti otvara mogućnost njihovog lakšeg kresanja u budućnosti. Iako stopostotne ratne invalide nije dotakla nijedna dosadašnja mjera štednje, oni su se našli u prvom planu prosvjeda kao kišobran za ostatak braniteljske populacije, čija su materijalna prava teška šest milijardi kuna godišnje i predstavljaju značajnu stavku u rashodima državnog proračuna.
Prošle godine ukupni rashodi za mirovine hrvatskih branitelja iznosili su više od pet milijardi kuna, a 72.152 korisnika primala su mjesečno prosječno 5378 kuna, što je iznos u visini prosječne hrvatske plaće. Taj iznos 2,5 puta je veći od radničkih invalidskih mirovina s najvišim faktorom, koje prosječno iznose 2135 kuna, i taj 'domovinski' dodatak za sudjelovanje u obrani dobrom dijelu građana čini se dovoljno visokim sam po sebi, i bez ulaženja u sve načine na koji su stjecani statusi branitelja i stupnjevi invaliditeta.
Umirovljeni branitelji, njih 57.238, imaju uz mirovine i pravo na osobnu invalidninu, čiji iznos ovisi o skupini invalidnosti. Za stopostotne ratne invalide I. skupine, njih 487, osobna invalidnina iznosila je lani mjesečno 3801 kunu, a za stopostotne invalide II. skupine, njih 392, 2808 kuna. Također, 462 ratna invalida prvog stupnja primala su lani prosječno 3812 kuna doplatka za njegu i pomoć druge osobe, a još 356 ratnih invalida drugog stupnja primalo je prosječno 2576 kuna. Nadalje, invalidi iz prvog stupnja primali su mjesečno i 1106 kuna za ortopedski doplatak, a invalidi iz drugog stupnja mjesečno 836 kuna. Uz te dodatke, za potrebe ratnih invalida I. skupine tokom 2013. godine bilo je angažirano 437 njegovatelja kojima je država isplatila bruto plaće od 5508 kuna, a mimo ortopedskog doplatka Ministarstvo branitelja sudjelovalo je s dodatnih 1,5 milijuna kuna u nabavi potrebnih ortopedskih pomagala.
Prava civilnih invalida toliko su daleko od navedenih prava da su gotovo neusporediva. Civili s teškim invaliditetom mogu mjesečno primati osobnu invalidninu u iznosu od samo 1250 kuna, i to pod uvjetom da nemaju nikakav drugi prihod, osim najniže mirovine, koji uvjet ne postoji kod ratnih invalida. Pravo civilnih invalida na doplatak za pomoć i njegu ograničeno je na iznos od samo 500 kuna, ali ga ne mogu ostvariti ako već primaju osobnu invalidninu. Već ta usporedba govori da je Hrvatska, za razliku od civilnih invalida, svoje ratne invalide itekako dobro materijalno zbrinula, a da još nismo ni spomenuli njihovo prioritetno stambeno zbrinjavanje, njihovo pravo da im se svakih sedam godina nabavi novi prilagođeni automobil, s osiguranim probnim pločicama, pogonskim gorivom i policama osiguranja, pravo na dodjelu državnih dionica, na porezne i carinske olakšice, na prednost pri smještaju u centre za rehabilitaciju i državne domove, i sva druga prava koja imaju branitelji i članovi njihovih obitelji, od prednosti kod zapošljavanja i upisa djece na fakultete, s plaćenim pripremama, besplatnim udžbenicima i prioritetnim smještajem u studentskim domovima, do raznih povlastica koje branitelji uživaju pri korištenju usluga lokalnih vlasti i javnih poduzeća, u čemu je naročito bila izdašna Bandićeva gradska uprava.
Katalog braniteljskih prava nije ni približno iscrpljen navedenim i u njemu se, uz sve druge političke i lične ambicije, nalazi šest milijardi kuna razloga za prosvjed u Savskoj. Tim prosvjednom u osnovi se traži od predstavnika vlasti da trajno zaštite taj katalog prava, da on ostane nepromijenjen pod svim pritiscima kojima je državni proračun izložen, a kolika je danas moralna i mobilizacijska snaga takvog zahtjeva dovoljno govori činjenica da čak ni smrt prosvjednice Nevenke Topalušić ni kasnije samospaljivanje jednog branitelja nisu doveli do šireg solidariziranja s prosvjednicima.
