>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Signal za desnicu

Vijeće za elektroničke medije dodijelilo je koncesije za emitiranje dvjema desničarskim televizijama uz nejasno obrazloženje, a odluku prate sumnje u lobiranje i političko pogodovanje

Vijeće za elektroničke medije dodijelilo je krajem prošlog mjeseca dvije regionalne TV frekvencijske koncesije programima Vinkovačka televizija (VTV) i Laudato TV. Potonje kuće veže slična desničarska provenijencija te činjenica da su one i dosad emitirale; ograničeno u pogledu vrste i jakosti signala, ali kontinuirano. Laudato TV činio je to preko internetsko-protokolskih iliti ‘kablovskih’, pretplatničkih platformi Max TV i Iskon TV. Ta je televizija, inače, posjedom jedne od mnogobrojnih spin-off ispostava Crkve, a bavi se religijskim sadržajem u koji, barem u Hrvatskoj, spadaju i teme od izrazitog nacionalističkog interesa. Javna radiotelevizija HRT dobiva tako rastućeg konkurenta u području rimokatoličko-ideoloških programskih preokupacija, mada će se Laudato TV zasad zemaljsko-frekvencijski emitirati ‘samo’ u Zagrebu i široj njegovoj okolici – uključujući Veliku Goricu i Karlovac.

Iza Roberta Bosaka i vem-ove odluke vjerojatno stoji tvrđe krilo hdz-a Slavonije i Podravine, donekle oslabljeno nakon pada Tomislava Karamarka. Imena koja se u tom kontekstu spominju jesu ona Tomislava Tolušića, Luke Burilovića i Tomislava Čuljka

VTV je tek unekoliko drukčija priča, no za kojom se još otprije dodjele regionalne koncesije vuče trag s indicijama političke i privatno-poduzetničke korupcije. Profilno, riječ je o jednoj od onih televizija s dna kace: njeguju se emisije poput ‘Politike i istine’ u kojima se gledatelji sistematično pripuštaju da, nadasve slobodno i demokratski, opisuju i nazivaju određene javne ličnosti – ili čitave društvene skupine, još bolje – pogrdnim imenima i karakteristikama. Da ih nesmetano i radikalno vrijeđaju dakle, a u ime kronično ugroženog hrvatstva i zaštite drugih vrhunaravnih pojava. Konkretna vjeroispovijest tu ima mjesto analogno i recipročno onome koje zauzima etnicitet u programima religijskim. O ponekim detaljima iz njihova repertoara ‘Novosti’ su već pisale ljetos, pa i opet će, ali za ovu priliku napomenimo samo da ih Vijeće za elektroničke medije (VEM) redovito abolira. Štoviše, VTV ravnopravno sudjeluje u podjeli javnog novca gdje VEM dodjeljuje oko 15 milijuna kuna godišnje za dvadesetak lokalnih televizija, mahom u većinskom privatnom vlasništvu; izuzetak je riječki Kanal Ri. Ovaj mrzilački elektronički nakladnik pritom subvencije prima iz Fonda za poticanje pluralizma, između ostalog i za programske kategorije kao što su ‘Nacionalne manjine’.

Bizarnostima na relaciji VTV-VEM time nipošto nije kraj, zato nedavna dodjela šire frekvencijske koncesije i jest dobar povod da razmotrimo tu vezu. Prašina je dignuta znatno prije odlučivanja o koncesiji, u poznatoj maniri krajnje skučenog, malodržavnog medijskog podmetanja. Naime, vlasnik VTV-a je Robert Bosak, lokalni političar s fasadom njemačko-manjinskom i temeljima HDZ-ovskim. On je ujedno vlasnik agencije za ispitivanje javnog mnijenja ‘2x1 komunikacije’, poznate po naklonosti rečenoj stranci, do te mjere da su se otvorenosti takve podrške u vrijeme izbora prošle godine čudili i neki pripadnici HDZ-a. Konačno, prije dva mjeseca objavljeno je da Bosak preuzima i portal Direktno.hr, a o kojem je nakon prethodnih rečenica zaista teško reći nešto originalno.

Procjena je glasila kako u velikoj mjeri nisu dobri ni oni koji su na kraju ipak dobili koncesiju. Ali ne bih komentirala kako su kolege glasali, činjenica je da je vtv sveukupno imao najviše toga u ponudi. Ne bih komentirala zašto onda koncesija nije ostala slobodna, Vijeće je odlučilo tako kako je odlučilo – pravda odluku Mirjana Rakić

E pa upravo na tom nadrimediju pokrenuta je u listopadu kampanja-poguranac za regionalnu koncesiju VTV-u koji je ranije emitirao samo u svojoj županiji, da bi se sad protegnuo na ostatak Slavonije. Krenulo se s formulacijama ‘u kuloarima se priča’ i ‘neslužbeno se spominje’, no bez ikakvog pokrića, te su na brzinu pobrojani izvjesni celebrityji domaće lijevo-liberalne scene kao prokazani lobisti kontra VTV-a. Igralo se na zicere: Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Zoran Pusić, a malo se kopalo i po imenima dijela članova VEM-a. Da stvarnog pokrića za takvu sumnjičavost nije bilo, pokazat će rezultati skorog zasjedanja VEM-a kojem bi jedan usamljeni, u ovom slučaju Direktno.hr, mogao u protivnom staviti soli na rep. Članovi vijeća (Mirjana Rakić, Damir Hajduk, Suzana Kunac, Robert Tomljenović, Vesna Roller, Gordana Simonović) izglasali su koncesiju za VTV s rezultatom četiri naprema dva. Za dotično koncesijsko područje D2 izvisili su pritom nakladnici Nezavisna televizija i OAR, dok je sam VTV također prošao s nula glasova u čak trokružnom natjecanju za dalmatinsko koncesijsko područje D7. I zanimljivo je da na kraju nitko nije osvojio Dalmaciju – da nitko ni ne mora dobiti pravo na širenje, znači, ako vijećnici iz nekog razloga nisu zadovoljni ponuđenim.

A to je posebno zanimljivo uzme li se u obzir VEM-ovo tumačenje odluke o dodjeli slavonske koncesije i nedodjeli dalmatinske, što nam i predstavlja glavnu indiciju da čitav taj postupak nije, u najmanju ruku, baš sasvim prihvatljiv. Ovako kažu vijećnici: ‘(…) Ponude za područja digitalnih regija D2 i D7 dolaze od postojećih nakladnika iz ostalih regija, često susjednih, a koji u najvećem dijelu nude program koji već emitiraju u regijama iz kojih dolaze. Opisi pojedinih emisija, te termini emitiranja koji se često podudaraju s terminima emitiranja u regiji iz koje ponuđači dolaze, ukazuju da bi dio programa bio identičan programima tih regija. Sagledavajući prijavljene ponude s tog gledišta, može se zaključiti da većina njih ne donosi gotovo nikakve pomake u kreativnom, produkcijskom i novinarskom aspektu u odnosu na postojeće standarde lokalnih televizija u Hrvatskoj ili u odnosu na programe koje ponuđači emitiraju na svojim matičnim koncesijskim područjima.’

Drugim riječima, netko dolazi iz npr. Vinkovaca i želi svoje blago podariti susjedima od Slavonskog Broda do Bjelovara i Virovitice. Samo što odgovorno tijelo, eto, smatra da se radi o pljesnivoj robi, te bi se očekivalo da joj na mitnici ne odobri prolaz. U tom smislu, pogledajmo nastavak VEM-ova ekspozea: ‘Gotovo svi ponuditelji lokalne teme obrađuju samo kroz klasični informativni program, kroz emisije vijesti. Sudeći po opisima ponuđenih emisija ponuđači su zapravo, osim kroz praćenje rada lokalnih vlasti u informativnim programima, vrlo malo usredotočeni na stvarne lokalne teme i zbivanja, te na taj način u konačnici i ne donose dodanu vrijednost lokalnom stanovništvu u njihovom kvalitetnom informiranju, a koje bi im trebalo omogućiti što bolju participaciju u lokalnim demokratskim procesima i događanjima (…).’

Ima još, sad već ekstremno pitijskim jezikom, pa tko voli neka shvati sam: ‘Gledano s aspekta dužine vremena objavljivanja može se primijetiti da su ponuđači koji su ponudili veći dio programa u obliku emisija koje se već proizvode i objavljuju na područjima gdje ponuđači već imaju TV koncesije, bili u prednosti pred ponuđačima koji su se potrudili ponuditi veći broj emisija isključivo proizvedenih i namijenjenih području koncesije za koje se natječu. Koristeći se ovim kriterijem u idealnom smislu, bilo bi potrebno pristupiti određenoj diferencijaciji ovih dviju vrsta programa, te različito vrednovati program koji je namijenjen za neko drugo koncesijsko područje, od programa isključivo namijenjenog za objavu na području koncesije natjecanja (…).’

Ako je nekome jasno zašto ovo predstavlja objašnjenje za dodjelu, a ne za nedodjelu koncesije, tj. ako je kome jasno bilo što od navedenog, molimo ga da se javi redakciji ‘Novosti’ i pokuša nam rastumačiti enigmu. I povrh svega nije jasno zašto je VEM uopće morao dodijeliti koncesiju za D2, ako već za D7 nije, pri čemu u njegovoj odluci eksplicitno stoji: ‘(…) Odluka o najboljem ponuđaču temelji se na komparativnoj analizi kvalitete programa i broja emisija između njih.’

U potrazi za komparativnim saznanjem kontaktirali smo nekolicinu bolje upućenih osoba iz frekvencijsko-koncesijsko-elektroničko-medijskog miljea; prvo dvoje htjeli su pritom ostati do daljnjeg anonimnima. Njihove teze svest ćemo ovdje na nekoliko rečenica, vezano uz VEM općenito, kao i za ovaj slučaj s VTV-om. Prvo, nije egzaktno poznato, makar u praksi, a bez obzira na Pravilnik o koncesioniranju (pardon, ali puni mu naziv ima 19 riječi), kako i zašto se točno koncesije dodjeljuju. Drugo, navodno se izravno prema vijećnicima lobiralo za VTV, i to između 15. studenoga, kad je trebala biti donesena odluka – kao što i jest za radijske koncesije – i 21. studenoga, kad je proces ipak okončan. Treće, nema dokaza da je netko kupljen, ali će se cijena pokazati kad stanoviti vijećnici budu dobivali nove mandate ili prelazili na nove funkcije. Četvrto, iza Bosaka i VEM-ove odluke vjerojatno stoji tvrđe krilo HDZ-a Slavonije i Podravine, donekle oslabljeno nakon pada Tomislava Karamarka. Imena koja se u tom kontekstu spominju jesu ona Tomislava Tolušića, Luke Burilovića i Tomislava Čuljka. Ali predsjednica VEM-a Mirjana Rakić, koja nam se odazvala na poziv, izričito negira svaki navod o utjecaju na to tijelo, čak i o pokušajima u tom smjeru: ‘Ma ni govora, nikad nikom nisam ni slušalicu podigla za takvu svrhu. I sve mi se čini da natječajni gubitnici vole frizirati sliku o situaciji, baš kao što su možda i dobitnici to činili unaprijed. Pretpostavljam da su neki uvrijeđeni procjenom da nisu dovoljno dobri.’

‘Točno je’, nastavlja ona, ‘da je procjena glasila kako u velikoj mjeri nisu dobri ni oni koji su na kraju ipak dobili koncesiju. Ali ne bih komentirala kako su kolege glasali, činjenica je da je VTV sveukupno imao najviše toga u ponudi. Ne bih komentirala zašto onda koncesija nije ostala slobodna, Vijeće je odlučilo tako kako je odlučilo.’

Što se tiče djelokruga i načina rada Vijeća, saznali smo da već neko vrijeme uporno izostaje svojevrsna analiza stanja u sektoru, kao i političkog i tehničkog pristupa koncesijama i koncesionarima. Ostavlja to prostora za arbitrarno postupanje koje mnogima odgovara – tamo gdje su interesi dosljedno posvećeni privatnoj i partikularnoj dobrobiti. Mjesta u eteru ima za gotovo još toliko lokalnih televizija koliko ih danas postoji, a ni javnom poduzeću Odašiljači i veze nije milo držati toliko praznih boksova koji bi se inače mogli i naplatiti. S druge strane, postkrizno doba i skretanje prihoda od oglašavanja s klasičnih medija na internetske servise poput Googlea i Facebooka utjecalo je na odnose i u ovom fahu. Budući da je novca sve manje, a naročito za proizvodnju programa, sami aktivni nakladnici nerado gledaju na širenje kruga novim igračima. Uopće nije tako lako valjano izreketirati mizerne lokalne privrede i uskladiti potrebe s mjesnim političarima, e da bi se sve te stavke s auto-servisima ili noćnim klubovima i općinsko-načelničkim kabinetima preslagivale uvijek iznova. Alternativa je širenje područja emitiranja na više od jedne županije, s čime pod ruku ide nešto malo više privatnih ugostitelja i javnih činovnika.

Tu dolazimo i do poveznice između aspekta ekonomsko-političkog i stranačko-političkog: regionalna televizija odlično je sredstvo za njihovo stavljanje u zajedničku funkciju, a u korist onoga tko uopće posjeduje takav medij. VTV će poslužiti Bosaku za širenje utjecaja i ubiranje profita u programskom i poslovnom kontekstu koji VEM ne može – a očito i ne želi – staviti pod kontrolu kakvu inače predviđa njegovo poslanje. Poslužit će to praktično ili potencijalno i Tolušiću, Buriloviću, Čuljku; sve je vrijeme ionako riječ samo o unovčavanju domoljubnog uloga i trženju simbolima radi odvlačenja pažnje s tokova novca. Liberalna demokracija tu je da opravda nametnute strukturne neslobode u produkciji, a Crkva se brine za prigodne laude antenama smjerno uperenima u čisto hrvatsko nebo, kako ih nikakve tehničke ili političke ili okultne smetnje više omele ne bi.

1/1