Kako doznaju Novosti iz pouzdanog izvora, Zoran Milanović danas namjerava objaviti kako se na unutarstranačkim izborima koji se moraju održati u sljedećih 150 dana više neće kandidirati za šefa stranke.
‘Ovo nije sretan dan za Hrvatsku’, izjavio je jučer Milanović, nakon što je postalo jasno kako je njegova stranka gubitnik parlamentarnih izbora. ‘Trebamo se zapitati koliko smo za to odgovorni’, poručio je okupljenima pred sobom, ali i svima onima koji su ga tog trenutka gledali na televizorima ili monitorima.
Rezultati izbora bili su ponižavajući za Zorana Milanovića. Potop je potpun i jedino korisno što SDP-ovci iz ovoga mogu dobiti je prilika za ozbiljno triježnjenje. Broj osvojenih mandata još može djelovati zavaravajuće, ali broj dobivenih glasova otkriva sve. Rekordna izborna apstinencija dogodila se najviše na račun Narodne koalicije. Dok je HDZ u odnosu na prošle izbore izgubio oko 50 tisuća birača ili manje od sedam posto, Milanovićev blok izgubio ih je 150 tisuća ili 20 posto, pao je, dakle, sa 788 tisuća na samo 637 tisuća glasova. Trend je još gori. Na izborima 2011. Kukuriku koalicija imala je 958 tisuća birača, a stranke koje su je činile osvojile su 2007. godine više od milijun glasova. U posljednjih devet godina, otkako je Milanović na čelu SDP-a, blok lijevog centra prošao je put na kojem je nestalo 400 tisuća birača – ogromnih 40 posto.
To pokazuje da Zoran Milanović nije samo izgubio izbore, nego je kroz protekle četiri godine toliko pogrešno definirao identitet i politike stranke da će joj, osim njegovog promptnog odlaska, biti potrebna dubinska transformacija kako bi u doglednoj budućnosti mogla računati na povratak birača. Strah od HDZ-a, odnosno glasanje za SDP kao manje zlo, naprosto nije dovoljna, niti je zdrava motivacija. Razloge zbog koji birači napuštaju SDP već je u izbornoj noći kao komentator na HRT-u dobro odredio politolog Ivan Šiber, upozoravajući da ‘SDP ne može pobijediti na izborima takmičeći se sadržajima koji su u samoj žiži HDZ-ove političke biti’. SDP, po Šiberu, mora izaći s novim stvarima, mora s HDZ-ovom konzervativnom politikom konfrontirati najnovije trendove u svjetskoj civilizaciji, jer su ključne ideologijske podjele one u područjima kulturne, obrazovne, zdravstvene i socijalne politike i u polju ekonomije.
Milanovićev SDP, sa svim njegovim skretanjima udesno, s njegovim Tuđmanom, njegovim braniteljima, njegovim vjeronaukom u školama, njegovim sukobom sa Srbijom, njegovom socijalnom i ekonomskom politikom, naprosto nije dovoljno progresivna stranka da bi se po ičemu važnom razlikovala od HDZ-a u umjerenoj fazi i da bi povukla za sobom građane kojima je potrebna drugačija vizija Hrvatske od učmale realizacije svega onoga što je zamislio Franjo Tuđman.
