Slobodno se može reći da knjiga ‘Tragedija jednog naroda’ beogradskog novinara Momčila Đorgovića predstavlja prvorazredno štivo iz područja povijesne publicistike. Preko analize često nedostupnih bilješki, memoara, sjećanja i dnevnika znamenitih političkih i kulturnih prvaka, knjiga govori o kulturnoj i političkoj povijesti ovih prostora u proteklih nešto više od stotinu godina. Ove memoarske zapise Đorgović je doslovce izvlačio iz prašine, otimao iz zaboravljenih depoa ili otkupljivao za masne pare od kakvog spretnog antikvara. Povijest Balkana iz prve ruke, ispisana perom sjećanja njenih ključnih sudionika, aktera ili razočaranih heroja, u majstorskoj obradi autora, daje knjizi autentičnost i uzbudljivost literarnog štiva.

Nakon sjećanja srpskih političkih prvaka i umjetnika koji su jedva izvukli živu glavu iz raznih balkanskih makljaža i rovova Prvog svjetskog rata, slijedi analiza memoarskih bilješki iz sasvim drugog vremena: sjećanja Slavke Ranković, zapisa Marka Nikezića, dnevnika Milovana Đilasa i Stevana Dedijera, kao i samog Tita…

Autor se bavio zapisima važnih osoba, tamo negdje od ubistva kneza Mihajla u Košutnjaku 1868., preko Isidore Sekulić, prote Mateje Nenadovića, Stanislava Vinavera, Ivana Gorana Kovačića, Miloša Crnjanskog, sve do Ivana Meštrovića, Slavka Goldštajna, Josipa Vrhovca, Dejana Jovića i mnogih drugih. Bilo je tu i dnevnika samozatajnih državnih sekretara u opasnim vremenima ili visokoobrazovanih kulturnih poslenika suočenih s otrovnom neprosvijećenošću i narodnom bijedom. Ima i zagubljenih bilješki vojnih liječnika, prvih balkanskih tajkuna koji su govorili pet jezika, ženskara na visokim položajima, patriota i avanturista, ali vrijednost tih listova je u tome što su to zapisi lucidnih promatrača u vremenu koje je uspavanu balkansku provinciju začas pretvaralo u oganj i bijes. Ili da se poslužimo rečenicama iz autobiografije ‘Život čoveka na Balkanu’ zaboravljenog novinara i književnika Stanislava Krakova kojeg citira Đorgović: ‘Četiri velika rata kroz koja sam imao prilike da provučem svoj život, nekoliko revolucija, državnih udara, atentata i građanskih ratova, dali su tom životu dramatičan dekor. To nije samo moj život, to je – otklonivši detalje – uglavnom život miliona ljudi sa jednog istog geografskog područja, često nerazumljivog za one koji su bili izvan tog prostora i izvan tog vremena.’

Knjiga je po tematskoj naravi strukturirana kao dramatičan historijski tunel pun tajnih veza između vremenskih epoha, ideoloških stremljenja i ljudskih sudbina, kao i između ratova, svjetskih tokova novca i balkanskih nadanja za sveslavenskim jedinstvom. Tako nakon sjećanja srpskih političkih prvaka, vojskovođa i umjetnika koji su jedva izvukli živu glavu iz raznih balkanskih makljaža i rovova Prvog svjetskog rata, već nekoliko stranica dalje pronalazimo analizu memoarskih bilješki iz sasvim drugog vremena: sjećanja Slavke Ranković, slovenske skojevke i supruge prvog čovjeka tajne policije iz doba socijalizma, zapisa odbačenog reformatora Marka Nikezića, dnevnika Milovana Đilasa i Stevana Dedijera, kao i samog Tita, koji je svoje rijetke bilješke vodio u trenutku kada nije znao što mu donosi noć a što dan u sporu sa Staljinom. U tim zapisima na površinu izbijaju sjećanja na brutalnost revolucionarnog rata, na taktiku preživljavanja i opasnost od ‘prijateljskih metaka’ u doba socijalizma, kao i osjećaj razočarenja nakon svega. Ili kako bi rekao Stevan Dedijer u svojoj knjizi o Đilasu: ‘Sva partizanska astralna etika otišla je niz creva radnika i seljaka na vlasti.’

Što je zajedničko svim tim događajima, ljudima i njihovim životima? Fascinantno je da akteri iz sredine i s kraja 19. stoljeća, kao i oni iz sredine i s kraja 20. stoljeća, opisuju Srbiju, Jugoslaviju ili širi balkanski prostor kao tegobno zaostali prostor u kojem caruju politički nemiri i korupcija, atentati i pljačke s političkom pozadinom. S obzirom na to da se radi o autentičnim ličnostima, njihova sjećanja imaju težinu političke dijagnoze, pa čitava knjiga predstavlja studiju historije mentaliteta i psihopatologije ovih prostora. Ili kako se u ‘Zapisima o mom narodu’ pitala najslavnija srpska književna heroina Isidora Sekulić: ‘Dokle ćemo isterivati na površinu krvave nacionalizme krvavim nacionalizmima i dokle će patriotizam u svima nama biti nemoral i ubica?’

Među krvavim događajima koji će ključno utjecati na budućnost Srbije i čitavog južnoslavenskog prostora do danas Đorgović stavlja akcent na ubojstvo proevropskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage 1903. u tzv. Majskom prevratu. Taj atentat, kada su pripadnici Crne ruke sasjekli kralja i kraljicu sabljama i bacili ih kroz prozor, koji su kasnije slavili i lijevi i desni u Srbiji, prema mišljenju Đorgovića legitimirao je ekstremizam, puč, rušenje građanskih vrijednosti i grupni teror. Ovo ubojstvo kao simbol mnogih političkih ubojstava na Balkanu, koje je Srbiju kasnije odvelo u nepotrebne ratove i patnju, na kraju silno podsjeća i na ubojstvo premijera Zorana Đinđića sto godina kasnije. Zaista, ‘šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe?’ Odgovor na ovo pitanje uključuje svojevrsnu dramu jedne kulture, povijesne prilike i specifične okolnosti Balkana, ali ova simfonija zamrlih glasova, kako te zapise iz prve ruke naziva Đorgović, omogućava da se, mimo suhoparne, oficijelne i često neistinite i lakirane povijesti, čitalac približi silini ovih historijskih događaja gotovo biblijskih razmjera.

Knjiga završava analizom memoarskih bilješki Dobrice Ćosića i književnog kritičara i teatrologa Borislava Mihajlovića Mihiza, dviju nesumnjivo markantnih osoba srpske kulturne i političke scene, čiji vijugavi intelektualni put više nego slikovito oslikava povijest Srbije i slavenskoga juga. Prvi je od oduševljenog komunista i kozmopolita postao razočarani ‘otac nacije’, a drugi je vrludao od službenika agitpropa do salonskog antikomunista i od kockarskog probisvijeta do princa književne slave. Njihovi zadnji trenuci karakteristični su za temu kojom se ‘Tragedija jednog naroda’ bavi: Mihiz se ‘razbolio od besmisla kojim je bila ispunjena srpska stvarnost’, dok je Ćosić pred smrt priznao: ‘Ova Srbija je mrtvo more. Biće potrebne decenije da se ona pretvori u radni, prosvećen i građanski odgovoran narod…’