U svoj toj kakofoniji o zloj sudbini Grčke, koja puni medije, ostala je skoro nezapažena fascinanta izjava dr. Jože Mencingera kojom on okreće pilu naopako. Za tog glasovitog slovenskog ekonomista, naime, pravo pitanje nije što će se dogoditi s Grčkom, već kakva sudbina čeka Europsku uniju. Štoviše, po njemu, EU proživljava svoje posljednje godine. Ona se sada, smatra on, suočila s problemima koji se po težini mogu usporediti s onima s kojima se borila pokojna Jugoslavija u zadnjem desetljeću svog postojanja. EU je tamo gdje je Jugoslavija bila godine 1985., kaže Mencinger. Dakle, otprilike pet godina pred raspadom.
Što se u Jugoslaviji događalo godine 1985.? Republičke političke birokracije, koje su držale svu vlast, grčevito su se borile svaka za svoje interese. Naravno, onako kako su ih one razumjele. U to doba ovaj je autor radio jedan intervju u Sarajevu s generalnim direktorom Energoinvesta Bracom Kosovcem, koji mu je u prijateljskom razgovoru rekao kako su se u republičkom rukovodstvu dogovorili da Bosna i Hercegovina odustane od statusa nerazvijene republike. Bila je to senzacionalna vijest, nešto što bi temeljito promijenilo odnose u Jugoslaviji. Bitno bi se povećao utjecaj onih, koji se nisu kao pijan plota držali preraspodjele, što bi olakšalo pozitivne promjene u sistemu. ‘Mogu li to objaviti?’ Ne, objavljivanje još nije dogovoreno. Sutradan razgovarao sam o tome s jednim odlično upućenim sarajevskim novinarom. ‘Braco je slabo informiran’, rekao mi je on. ‘Već su od toga odustali. Previše je milijardi u pitanju.’
Europska unija sada reagira na isti način. Grčka je samo vrh sante leda. Svi znaju da ispod površine na istom valu pluta niz drugih zemalja – Španjolska, Italija, Portugal… – koje je uvođenje zajedničke valute dovelo do ruba ponora. Svi, također, vide da najbolje prolaze oni koji su odlučili da ostanu izvan eurozone, uključujući i tranzicijske Češku i Poljsku. Pa ipak umjesto o promjenama, govori se samo o milijardama. Oni kojima sadašnje stanje ide u prilog insistiraju na statusu quo. Ima još imovine koja se može uzeti. Još se mogu izvući profiti.
Usprkos ogromnim razlikama, bivša Jugoslavija i EU dijele istu sudbinu po jednom, ali presudnom elementu. To je odustajanje od svoje temeljne ideje. U Jugoslaviji to je bilo socijalističko samoupravljanje, dakle sustav koji se zasniva na ljudima, a ne političkoj birokraciji. U trenutku kad se stvaralo ono što će poslije postati EU, godine 1950. (kad se počelo uvoditi i samoupravljanje u Jugoslaviji), jedan od njenih glavnih tvoraca Jean Monnet ovako je definirao njen cilj: ‘Mi ne povezujemo države. Mi ujedinjujemo ljude.’ Desetak godina uoči njenog raspada, u Jugoslaviji od samoupravljanja nije preostao ni kamen na kamenu, a Unijom su sada ovladali krupni kapital i banke. Ljudi su postali samo repromaterijal za stvaranje profita.
Nakon razlaza sa staljinizmom i utvrđivanja samoupravljanja kao osnovice društvenog sistema, Jugoslavija je po tempu privrednog razvoja bila druga u svijetu, odmah iza Japana. Samoupravljanje je bilo u začetku, ali već se odustalo od obveznih planova i uspostavljalo samostalnost poduzeća. Zanimljivo je da su obje zemlje, i Jugoslavija i Japan, bez obzira na goleme razlike u društvenim sistemima, imale skoro potpunu sigurnost zaposlenja. Japan je imao i jaku industrijsku demokraciju, odnosno sudjelovanje radnika u upravljanju. Ljudi su se, dakle, identificirali sa svojim poduzećem i njegovim poslovnim pothvatima. Na taj način svi su bili poduzetnici i svi su bili nositelji napretka. To je, istovremeno, bio i najjači cement koji je Jugoslaviju držao na okupu. Nju nije ujedinjavalo slavenstvo, već društveni progres, kako je to još početkom 60-ih godina prošlog stoljeća definirao dugogodišnji hrvatski komunistički lider Vladimir Bakarić.
Danas mnogi dobronamjerni ljudi, koji se još sjećaju tog vremena, kažu da je samoupravljanje bilo lijepa ali preuranjena ideja i da zato nije moglo uspjeti. Da je, dakle, bilo utopija, koja se morala ugasiti zajedno s Titom i njegovom ekipom. Pri tom su u jednom, ali bitnom elementu u pravu. Utopijsko je bilo uvjerenje da će samoupravljanje ostvariti politička birokracija duboko zaglibila u vlast i hijerarhiju. Ona je čuvala svoj položaj i privilegije, ne ispuštajući iz ruku glavne poluge kojima se upravljalo društvom, dakle kadrovsku politiku, novac i krupne investicije. U samopravljanje se ritualno zaklinjala na svojim plenumima i kongresima, ne propuštajući ni jednu priliku da ga u životu sabotira pa i ismijava. Provodile su se reforme privrednog sustava, ali se u vladajući položaj političke birokracije nije diralo.
Čini se apsurdnim, ali zadnji udarac samoupravljanju bilo je donošenje Zakona o radu koncem 70-ih, koji je patetično nazvan radničkim ustavom. Sama priprema zakona značila je prebacivanje problema iz života u normativnu sferu, a kad je on konačno donesen birokracija je odahnula. Sad smo i to obavili, pa možemo dalje po starom. Uskoro je sa životne scene nestao Tito sa svojom ekipom (Kardelj, Bakarić…), a zamijenili su ih ljudi bez vizije, nerijetko i zloćudni pigmejci zaogrnuti plaštom nacionalnih interesa. Vlastite neuspjehe pravdali su neravnopravnošću svoje nacije (iako su međunacionalni odnosi u Jugoslaviji bili mnogo ravnopravniji nego u EU), ali tek pojava Slobodana Miloševića na političkoj sceni dala je snagu njihovim argumentima.
EU, koja se u međuvremenu razvila od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice do unije, također je imala svoje zvjezdane trenutke. Polazeći od ljudi, kako je to definirano na njenom početku, razvila je koncept socijalne države, a uz političku stvorila je i industrijsku demokraciju. U tome je predvodila Njemačka, gdje je sudjelovanje radnika u upravljanju bilo vrlo jako i njemački dobro organizirano. U tom je razdoblju Europa, razrušena do temelja u dva prethodna rata, postala najjača ekonomska sila na svijetu. Takvoj Europi željele su se priključiti sve države, zapravo svi ljudi na kontinentu. Ali i tu je, s promjenom odnosa u svijetu nakon pada Berlinskog zida, prinuda zamjenila motivaciju, a špekulativni kapital i banke zauzeli su mjesto ljudi. Nekadašnja jugoslavenska politička birokracija dobila je pandan u bankarskoj oligarhiji, a komunistički politički monizam zamjenjen je kapitalističkim, pa politička demokracija postaje ljuštura bez sadržaja. U Europi koja je toliko bogata da nitko u njoj ne bi trebao biti siromašan, eskalirao je rast siromaštva i nezaposlenosti, ali istodobno i gomilanje kapitala i profita. To se smatra najboljim od svih mogućih svjetova i krajem povijesti. Dr. Jože Mencinger, međutim, upozorava da bi to mogao biti kraj EU.
