Nema tog povratnika koji, kada se odlučio vratiti na rodno ognjište, nije osjećao strah i zebnju. No kako bi netom nakon povratka dani prolazili, zebnja i strahovi vrlo brzo bi zauvijek nestajali, zamijenjeni brigom i svakodnevnom borbom za opstanak, obnovom kuće, ostvarivanjem socijalnih i drugih prava.
Tek rijetki, negdje duboko u srcu, još uvijek osjećaju zebnju koja tinja i nikako da se ugasi, premda je krov nad glavom siguran, gladi nema, primanja su taman dovoljna, a zdravlje kako, tako služi. Upravo tako živi i osjeća Evica Rašić iz Velikog Šušnjara u srcu Banije, starica koja gotovo da nema problema, ali tinjalica straha, duboko negdje u duši i srcu, nikako da se ugasi.
Evicu i njenog muža Mirka Oluja je oduvala u Srbiju, nedaleko Loznice, gdje su se nekako snašli, preživljavali na tuđem, ali stalno razmišljali o Velikom Šušnjaru i njegovim živopisnim zaseocima. Nisu dvojili da će vratiti u Baniju, čekao se samo povoljan trenutak. Nadu, razmišljanje i radovanje povratku zatamnila je priča koja je četiri godine kasnije stigla do njih i sledila im krv u žilama. Naime, nekoliko dana nakon što su, početkom kolovoza 1995., brže, bolje napustili selo, dogodio se zločin. Vremešna susjeda Kata Rašić koja je ostala u selu, danas pokojna, svojim očima vidjela je kako je nekoliko ljudi mučeno i ubijeno. Bila je svjedokom kada su vojnici mještanina Mirku Maričiću okrutno mučili, zatim njega i susjeda Dragana Davoriju poveli niz put i neposrednoj blizini Evičine i Mirkove kuće obojicu ustrijelili.
Taman se približavao trenutak da se vratimo, kad je do nas došla priča o zločinu u selu. Te ljude smo poznavali, bili su nam susjedi, a netko ih ubi, ni krive ni dužne
- Taman se približavao trenutak da se vratimo u Baniju, vršili smo zadnje pripreme i povadili potrebne dokumente, kad je do nas došla priča o zločinu u selu. Te ljude smo poznavali, bili su nam susjedi, dijelili smo s njima dobro i zlo, pomagali jedni drugima, a netko ih ubi, ni krive ni dužne. Kako sada da se vratimo? Što će biti s nama? Sve je to brujalo u glavama moga muža i mene. I unijelo strah kojega se još uvijek, evo već više od petnaest godina nakon povratka, nisam oslobodila. Prošlo je nekoliko besanih noći, a onda je moj Mirko donio odluku: vraćamo se, pa što bude! I zeca svuda otjeraju, pa se on uvijek vrati svome brlogu. – prisjeća se Evica Rašić.
U proljeće 1999. Mirko i Evica vratili su se u Baniju, svojoj kući u zaselak Rašići Velikog Šušnjara. Kuća oštećena i opljačkana do temelja, u zaseoku nigdje nikoga i nigdje ničega. Mirko je ubrzo ostvario mirovinu jer je prije rata radio kao cestar. Čekajući obnovu proveli su dvije godine u nekakvoj drvenoj potleušici u dvorištu u kojoj su nekad odlagali poljoprivredne alatke. Tu i tamo dolazili su ljudi iz UNPROFOR-a, donosili nešto ulja i makarona, a jednom zgodom u dvorištu su istovarili krmaču i život je polako počeo ići svojim tokom. Tako je bilo sve do prije tri godine kada je Mirko umro. Od tada je Evica sama pa rasteže naslijeđenih 1000 kuna Mirkove mirovine, snalazi se kako zna i umije, ali se ne žali.
- Uvijek se može preživjeti ako paziš na svaki dinar. Jednostavno stisneš. Prvo platim režije pa mi ostane dvadesetak kuna dnevno za trošak. Dovoljno. Trgovina je daleko, pa mi jedan mladić petkom doveze kruh i još ponešto ako mi treba. Bez njega ne znam što bih i kako bih. Imam desetak kokošiju, ali broj im se mijenja jer vrebaju lisice i kune. Koke snesu poneko jaje, obrađujem vrt, sve je puno voća i gladi nema. E, da, imam tamo u šupi jedan cirkular, ajde molim te, napiši da ga jeftino prodajem, možda netko naleti. Zdravlje me kako, tako služi, jedino što mi dvije stvari svakodnevno teško padaju. Prva je saznanje da se nedaleko moje kuće dogodio zločin i da su ubijena dva sumještana koje sam dobro poznavala. Svakog dana prođem kraj tog mjesta i uvijek me nešto zazebe u srcu. Drugo što mi teško pada je samoća. Rijetko tko zaluta u ovaj zaselak, a ja sam željna čeljadeta. Suze mi navru na oči kad se sjetim kako je ovdje nekada bilo. Pod ovaj krov došla sam 1955. kad sam se udala za Mirka. Veliki Šušnjar živio je punim životom i disao punim plućima. Selo je brojalo više od pedeset numera, u svakom domaćinstvu najmanje šest, sedam članova, pa vi brojite. Djeca su išla u školu, ljudi su se ženili, zajedno se radovali i tugovali. Sada je ovo pustinja s nekoliko staraca i to je sve. A, i nas će ubrzo nestati. – vjeruje Evica Rašić.
Ništa bez Žarka
Bez Žarka Vujaklije iz Begovića, Evici Rašić bilo bi teško. Naime, ovaj mladić zaposlen je u jednoj privatnoj pekari u Petrinji i svakoga petka Evici donosi kruh za cijeli tjedan. Ako Evica naruči, Žarko kupi mlijeko, ulje, šećer i sve što treba.
- Nije meni teško pomagati baki Evici, ali to mi u dobroj mjeri otežavaju loši seoski putevi o kojima nitko ne vodi brigu. Za ovih kišnih dana jedva se probijem do njene kuća, a nazad moram par stotina metara voziti u ‘rikverc’. Nije mi jasno, ako već u Petrinji znaju da ovdje ima živih ljudi, da povremeno ne naspu puteve koji su propali. U proljeće i jesen gotovo je nemoguće proći. Što da, ne daj Bože, zatreba sanitetsko vozilo? – pita se Žarko.
I sam povratnik, Žarko vrlo dobro razumije teškoće i probleme u ovim banijskim krajevima. Ne vjeruje da će se više itko vratiti u napuštene kuće. Naprotiv, vjeruje da će, ako već nije, započeti odlazak i onih koji su se vratili. Na sreću, našao je stalan posao pa ga to drži ali, kako kaže, da nema ovaj posao, otišao bi i on.
