Otkako je propao pokušaj Cjelovite kurikularne reforme kao prvi i posljednji hepening javne (obrazovne) "politike odozdo" u povijesti Hrvatske, na horizontu se ne naziru razumne pretpostavke za reprizu sličnog tipa. Podsjetimo, bila je 2015. a zatim i 2016. godina kad je više stotina profesionalaca prakse i teorije domaćeg obrazovanja pod vodstvom Borisa Jokića iskušalo kapacitete političke volje za totalnom reformom obrazovanja. Reforma je propala, a učinak tog poraza osjetili smo kao imploziju demokratskog društva. Bilo je to posljednje hrvatsko javno razočaranje u političku snagu nekog demokratičnog alata.

Iz perspektive aktualnog trenutka, ispada da je to bio i čin gotovo revolucionarnog društveno-političkog eksperimenta čiji bi se javni odjek danas mogao (dokoličarski) mjeriti tek u nekim razlikama domaće meritokracije pri interpretaciji nijansi obrazovnih politika. Recimo, dok Jokić koristi svaku javnu priliku da stvari nazove pravim imenom (reformskim porazom) i obavijesti nas o sporadičnim mjerenjima aspekata obrazovnih statusa u zemlji sa svojih alter-institucionalnih pozicija, reprezentacije resornog ministarstva devet godina uporno parfimiraju činjenicu propale reforme prikladno hadezeovskim marketingom po čemu je "kurikuralna reforma itekako uspjela – ali ovako i ovako".

Drugačije kazano, ono što kao praktični građani danas vidimo i osjećamo u ishodu pokušaja obrazovne reforme Jokića i ostalih je apatični status kvo. Figura depresivnih činjenica, gdje se granice razlika domaćih tabora u polju obrazovnih strategija čine sve mutnijima, a situacija na živom tlu škole biva sve gora. A kad je u školi grozno, sve postaje ljudski neizdrživo. I ako je škola u Hrvatskoj po vertikali i horizontali "grozna", riječ je o ljudski važnoj činjenici zbog čega je svaka ambiciozna analiza stanja institucionalnog obrazovanja najmanje dobrodošla.

Kad, naime, isti profesionalci godinama iznova pokušavaju s raznih pozicija i metodologijama "dobrih europskih praksi" poboljšati kruto-trom sistem hrvatskog obrazovanja, znači li da je popravak po horizontali negdje ipak moguć? Vječiti popravak umjesto reforme, mini krpanja u očekivanju velikog zahvata ili nešto između, po običaju? Bez cinizma, interes za "nešto između" već je dokaz akcije. Čak i uz cinizam dojma akademizirane "analitike u leru" kakav u pravilu pripada žanru "istraživačkih mjerenja u ime zagovaračkih praksi", korak u progresiji nekog aspekta obrazovnog stanja u Hrvatskoj neusporedivo je bolji od pasivno agresivnog nerada u tom polju ili prijetnje u regresiju čitavog resora kojom ovih dana maše politička desnica.

Uglavnom, u tonalitetu ovakvih činjenica i dojmova prilazimo novim rezultatima projektnog istraživanja koje je objavio Institut za razvoj obrazovanja iz Zagreba. Riječ je o projektu "Tematska mreža: Cjeloživotno obrazovanje dostupno svima" što je sufinanciran sredstvima iz Europskog socijalnog fonda (85 posta) i sredstvima državnog proračuna RH (15 posto), ukupne vrijednosti od oko tri i pol milijuna kuna. Projekt je održan između 2020. i 2023., a rezultati koje ovom prilikom vrlo kratko i slobodno interpretiramo (analize i stručni radovi istraživanja su javno dostupni) zanimljivi su u prvom redu zbog široko postavljenog radijusa, po čemu vrijedi usporedba s pokušajem "Jokićeve" reformske provedbe.

Projekt "Mreže" zapravo obuhvaća seriju istraživanja na nacionalnoj razini o nejednakostima u obrazovanju u Hrvatskoj od rane i predškolske do odrasle dobi koju je provelo šezdesetak profesionalaca najšireg spektra obrazovnih politika. Uz desetke stručnih radova, istraživanja su obuhvatila više od 2500 anketiranih sudionika i oko tri stotine sudionika fokus grupa. Projekt je 2020. godine inicirao sastanak ministara obrazovanja iz 48 zemalja Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA), ovakvim zaključkom o uklanjanju društvenih nejednakosti u obrazovanju: "Uključivost čitavog obrazovnog sustava trebala bi se poboljšati razvijanjem koherentnih politika od ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, kroz školovanje do visokog obrazovanja i tijekom cjeloživotnog učenja. Važno je stvoriti sinergiju sa svim razinama obrazovanja i srodnim područjima javnih politika (poput financija, zapošljavanja, zdravstvene i socijalne skrbi, stanovanja, migracija itd.) kako bi se razvile mjere javnih politika koje će stvoriti uključivo okruženje u cijelom obrazovnom sektoru za potrebe šire zajednice."

Rezultati ovog hrvatskog istraživanja o karakteristikama nejednakosti u obrazovanju i planu uključivosti svih kategorija stanovništva u kontinuiran proces obrazovanja, raspoređeni su u dokumentima za preporuku javnih politika, pa čine platformu za zagovor nacionalnog plana. Zaključci preporuka javnih politika identični su citiranoj izjavi europskih ministara visokog obrazovanja, a mjere za njihovu primjenu ne razlikuju se od uobičajenih (u značajnom dijelu postojećih iako neprovedenih) pozitivnih domaćih primjera obrazovnih politika na lokalnoj i nacionalnoj razini.

U realitetu višestrukih društvenih mehanizma što proizvode čitav spektar nejednakosti suvremenog hrvatskog društva, rezultati široko postavljenog istraživanja o stepenicama pravedne uključivosti u obrazovanje od najranije dobi nadalje ne samo da široj javnosti nisu zanimljivi nego takvoj javnosti uglavnom nisu ni namijenjeni. Razinu domaće provedivosti poboljšanih linija javnih politika jamči isključivo politička volja i moć, a sve dok su razlike u etapama i kategorijama institucionalnog obrazovanja tako drastične, nikakve verzije strateških planova ne mogu pokrenuti nužnu reformu sistema.

Iz tog je razloga najširoj javnosti dragocjen onaj dio istraživanja "Mreže" što se odnosi na rezultate fokus grupa profesionalnih dionika domaćeg obrazovnog sistema: od lokalne zajednice preko nevladinih organizacija, predavača u obrazovnim institucijama i istraživačkih platformi, do nacionalne administracije.

Pravilno pretpostavljate da u skladu sa življenim iskustvom i logikom spojenih posuda rezultati istraživanja uključivosti obrazovanja u domaćoj društvenoj hijerarhiji ukazuju da se prioritet popravaka prema totalnom remontu organizma obrazovne politike mora posvetiti ranom, predškolskom i osnovnoškolskom obrazovanju, a onda i srednjoškolskom. Zatečene nejednakosti unutar domaćeg visokog obrazovanja s jedne, kao i status vrlo niskog stupnja uključivanja odraslih u nastavak obrazovanja u Hrvatskoj (tek 3,2 posto za razliku od 9,2 posto što je prosjek EU-a) s druge strane rezultata ovog istraživanja izgledaju kao kozmetičke, lako rješive greške sistema – u usporedbi s hororom ranog, predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog institucionalnog odgoja i obrazovanja.

Profesionalci te najfragilnije kategorije obrazovnog sistema znaju što, gdje i kako treba uvesti gipkost u kičmu obrazovne politike u Hrvatskoj. U tom smislu oni zahtijevaju reformu nastavničkog studija, općenitu debirokratizaciju nastavničkog posla i dodatnu edukaciju svog kadra o temeljnim pojmovima Konvencije prava djeteta. Zalažu se za promjenu smjera (europejskih) obrazovnih politika od notornih "ishoda učenja" prema "procesima učenja", što bi bio kopernikanski obrat za tektoniku postojeće obrazovne strukture. Odgojitelji u vrtićima, nastavnici u osnovnim i srednjim školama su prvi protagonisti pravednih obrazovnih politika svih epoha i sistema. Ako je ijedno dijete gladno, škola ne valja ništa.