Obrisi jutra naziru se iz neudobnog minibusa u koji smo netom iz šibenskog vagona presjeli u (pjesniku dragom) Perkoviću, otkuda smo nastavili put u društvu nekolicine šutljivih putnika, dio kojih se ukrcao usput na seoskim stanicama i za koje se teško može reći kojim poslom su ustali usred noći.

I oni su pomireni s bijedom nekoć velike željeznice; neslužbeno smo načuli da vlakove nema tko voziti i zato se veći dio puta truckamo minibusom do našeg odredišta, do kojeg vozi valjda tek jedna vlačna linija dnevno. Činjenica je da Hrvatske željeznice ipak pripadaju boljoj prošlosti – premda je kondukterka naša suputnica i kao takva nadasve profesionalna i brižna, što ona može učiniti?

Knin, željeznički kolodvor malo iza šest i trideset: prometni ured spava, to glomazno prometno čvorište čini se danas nepotrebnim, nema nigdje čovjeka, ni mačke ni psa u blizini, tek se smješkajući približava sa svih strana svijeta još jedna omara.

Malo dalje, u ulici Doktora Franje Tuđmana (doista tako piše, i u tom prenaglašavanju patriotizma neupućenome je lako pomisliti da je Franjo srednje ime) kafići su već prilično ispunjeni; tri u nizu ulice izgledaju kao tri pobratima, u kojima se susreću svakodnevna lica tog dijela svemira, a jedva je sedam sati i radni dan.

Kroz projekt "Demokratizacija kulture sjećanja" vidjelo se da ljudi uopće ne žele razgovarati o ratnim vremenima, naročito mladi, oni su se odmakli od toga. Imamo srednjoškolce od kojih većina nije porijeklom iz Knina – ističe Spomenka Martić

Nešto dalje, bliže trgu u centru, desno od table s osmrtnicama koja je obavezno jutarnje štivo svake varoši i manjeg grada, jer valja nam živjeti i s mrtvima, čak i mnogo lakše nego sa živima, na terasi jednog ispunjenog kafića u lahoru povjetarca pijemo kavu i slušamo o čemu govori svijet.

Nitko usput ne čita novine, kao što nitko ne lamentira o politici: ne spominju se ministri ni plinska afera, nema govora o inflaciji (ovdje je kava 1,30 euro), nitko ne spominje sudački štrajk ni petokolovoški praznik koji se kao ljepilo isključivo veže za taj grad kao da drugo i ne postoji; ne čuju se planovi ni za jednu Gospu, samo odnekud ispadaju banalni životni štosovi i čovjek im se mora nasmijati, jer nije važno što govornik kaže, već je važna boja njegovog glasa i način na koji je taj događaj ispričao.

Najlakše je, kako smo mogli nešto kasnije čuti, pa je pravo vrijeme da to odmah spomenemo, o Kninu pričati iz beogradske Knez Mihajlove ili iz zagrebačke Ilice.

I da ne bismo u prazno zborili, put pod noge i na staru tržnicu u centru, koja broji svega dvoje prodavača na bancima, dvije vješte prilike u preslagivanju robe. Koja se danas, kako možemo čuti i kako znamo, češće kupuje pod celofanom u trgovačkim centrima. Da je tako, govori nam i Snježana, prodavačica za bankom koja je, iako ne želi pretjeranu reklamu, itekako razgovorljiva. Kada je pitamo kako se Kninjani nose sa skupoćom, odgovara:

- Bore se, što da kažem. Nekad mjerkaju, ali ipak kupe domaći proizvod. Mi smo tek neznatno podigli cijene, ako se zna da nam je sve poskupjelo, od poljoprivredne apoteke do gnojiva, mada ja nastojim koristiti samo prirodna gnojiva. Čak smo više puta jeftiniji od velikih trgovačkih centara koji otkupljuju na veliko - kazuje nam.

Kada bi njezin banak kao svjedok vremena znao govoriti, on bi ponovio riječi prodavačice i kazao: "Izgubila se ta neka duša koju je Knin imao."

- A kakva je to duša?

"Ne može se to riječima opisati, bilo je ljudi, dućani su bili puni, bilo je svijeta, radilo se, bilo je bezbrižnije. Sada je neka tjeskoba ušla u ljude, zavist i ljubomora."

Prodavačica Snježana: Jeftiniji smo od velikih trgovačkih centara (Foto: Dragan Grozdanić)

- Priča mi jedna prijateljica, medicinska sestra s interne, da je u zadnja tri mjeseca pet sestara otišlo s odjela, što je znak da odljev ljudi i dalje traje - secira Snježana grad.

Ipak, nešto se događa, nešto što ga tjera naprijed. Ulice su sada još življe, grad izranja iz prošlosti i tako ga valja promatrati; prije petnaestak godina o Kninu se govorilo kao o najmlađem gradu u državi. Ali on je i (o)tada živio isključivo unutar strogo određenih državnih protokola i "Oluja", pa se često prikazivao u javnosti kao grad slučaj, pri čemu je zbrajao povremene incidente kao relikte devedesetih, a koji pak sa samim stanovnicima nisu imali nimalo veze. I to je sve što ćete ondje čuti na tu temu.

Ali mi tražimo njegovo drugo lice, izvanprotokolarno: svakodnevno, urbano, umjetničko, i tako nas s tržnih banaka eto uzduž i poprijeko grada – mesari, raznosači gajbi, kamioni svako malo tutnje i snagom motora tresu središnje ulice, zatim srećemo neka čak poznata lica, pa krećemo uzbrdo prema tvrđavi, gdje treba prebrojati kuće oglašene na prodaju, čiji vlasnici, prema dostupnim kontaktima, očito obitavaju u Srbiji. U tom dijelu stare zaštićene jezgre neke kuće izgledaju poput ljetnikovaca, sa starinskim dvorištima i raskošnim oleandrima, gotovo s nekom mediteransko-šekspirijanskom notom.

Na upoznavanje s tangom došlo je 150 ljudi, uz organizaciju Pučkog učilišta. Imam u planu da za godinu-dvije na tvrđavi napravimo festival tanga – govori Milan Zoričić

Nadali smo se kako bi gradonačelnik Marijo Ćaćić, koji tu dužnost obnaša volonterski i s kojim smo zakazali polusatni sastanak, mogao čitatelju približiti krvnu sliku grada. Nije bježao od činjenice da se Knin dugo vremena percipirao upravo kao grad slučaj, no sada je rezolutan da su unazad nekoliko godina ipak uspjeli promijeniti takvu percepciju.

Kaže da to pokazuju brojke: nakon lokalnih izbora 2017., kada ga je zapala dužnost isprva zamjenika gradonačelnika, a nakon desetljeća vladavine kontroverzne Josipe Rimac, što se danas čini gotovo kao eksces, u gradu je bilo sveukupno 2.920 zaposlenih.

- Sada ih prema podacima ima oko 3.500, odnosno porast je otada do danas ukupno 20 posto. Od 2017. naovamo otvoreno je 600 novih radnih mjesta - kaže Ćaćić.

Ne slaže se s konstatacijom da ljudi odlaze, prije nas uvjerava da je, prema službenim podacima, već 2020. zaustavljen odljev, što ne umanjuje činjenicu da je Knin prije toga, u međupopisnom razdoblju, izgubio čak 26 posto stanovništva. Izračunao je da je od 2013. do 2020. grad godišnje gubio od 750 do 850 stanovnika.

- Mi već tri godine zaredom imamo rast i porast novorođene djece. Prošle godine je broj novorođenih bio zamalo 40 posto veći u odnosu na 2021. godinu. Knin po novom popisu ima 11.655 stanovnika, dok je 2011. brojao 15.407 stanovnika. Najgore je što smo u početku izgubili najvrednije – mlade i stručne, koji su prvi otišli, ne samo iz Knina. Na Zavodu za zapošljavanje je 650 osoba, dok je u Centru za socijalnu skrb smanjen broj korisnika u zadnje vrijeme, no egzaktnije podatke oko toga nemam - govori Ćaćić.

Gradonačelnik Knina Marijo Ćaćić (Foto: Dragan Grozdanić)

- Kako se to može vidjeti? - pitamo.

- To se vidi prilikom organizacije rada za opće dobro, jednom godišnje, u kojem sudjeluju osobe na socijalnoj skrbi, a koje nemaju neke bitne zdravstvene razloge zbog koji ne bi doprinijeli svojoj zajednici - odgovara Ćaćić.

Knin očekuje veliko zapošljavanje – priča se o 300 radnih mjesta – u novosagrađenoj tvornici industrijske ambalaže koju je već pomalo pokrenula austrijska tvrtka PicoPack Group na mjestu nekadašnje Kninjanke, na čijem prostoru radi čak devet tvrtki. Pedantni Ćaćić, inače viši predavač ekonomske grupe predmeta na zagrebačkom Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, izračunao je da je tih 300 radnih mjesta ekvivalentno tome da netko u Zagrebu otvori tvornicu u kojoj bi zaposlio dvadeset tisuća radnika.

- Postoji li i kako izgleda drugo lice Knina? - nešto kasnije pitamo profesoricu filozofije Spomenku Martić, inače predsjednicu udruge Porta osnovane 2017. u svrhu promoviranja filozofije, kulture i umjetnosti.

- Za Kninjane koji u njemu žive 365 dana to je sve jedan te isti grad. Percepcija i stav prema njemu intrigantniji su za ljude izvan njega - govori Spomenka.

Njezin je životni put sudbina selice: ova majka troje djece, rođenjem Drnišanka i povratnica u Knin od 2016., početkom rata 1991. otišla je iz Knina u majčino Jajce, nakon čega je živjela u Prištini, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu, gdje je studirala filozofiju i diplomirala na temi odnosa filozofa Martina Heideggera i Emmanuela Levinasa, židovskog filozofa rodom iz Litve koji je prošao golgotu koncentracijskog logora, pri čemu je jedini od svoje obitelji preživio. Boravila je u Americi, Holandiji... i eto je najzad u – Kninu.

Spomenka Martić, predsjednica udruge Porta (Foto: Dragan Grozdanić)

Krenimo od priče vezanu uz udrugu, govori Spomenka i nastavlja o programu "Filozofija s djecom" koji provode i koji je u odnosu na akademske krugove prilično anarhističan. Program polazi i nadovezuje se na fenomenologiju i njezinog osnivača, njemačkog filozofa Edmunda Husserla – Husserl kao pravac i metoda. Kaže da se trebamo vratiti nekim izvornim stvarima, odmaknuti od svih nabacanih termina, riječi i simbolike za koje s vremenom nismo svjesni njihovog značenja.

Kninjani se okupljaju na filozofskom caffeu, pretežno u udruzi Atribut i pripadajućem klubu A3 ili negdje drugdje, pri čemu je tema najčešće određena unaprijed: kultura, obrazovanje, religije, proslava Božića, znanje, odnos kiča i kulture ili pak kako se u današnje vrijeme baviti umjetnošću.

- Nema tu recepta, već istinska upitanost i problemski pristup. Pokušavamo se odmaknuti od školskog sustava u smislu da bi se neki filozof posebno obrađivao, jer izbjegavamo vid predavanja, akademski pristup i utjecaj moderatora na ljude. Dolaze nam ljudi od srednjoškolaca do umirovljenika, što i jest naš cilj. Uključena su i djeca, kod koje različiti programi – muzejska pedagogija, predstave i sl. – potiču kreativnost i slobodu – priča nam.

A realiziran je i projekt Zidne novine – Stari grad, osmišljen tijekom rada na projektu "Demokratizacija kulture sjećanja" u kojem je sudjelovalo šire građanstvo u kreiranju kolektivnog sjećanja o raznovrsnim aspektima života u gradu: o pojedinim lokalitetima, zgradama, objektima, događajima koji su se snažno utisnuli u osobni i društveni život grada.

- Kroz taj projekt se vidjelo da ljudi uopće ne žele razgovarati o ratnim vremenima, naročito mladi, oni su se odmakli od toga. Imamo srednjoškolce od kojih većina nije porijeklom iz Knina, jer je grad od 1995. naseljen različitim ljudima, od Bosne i dalje, što je dobro, nije dobra kultura koja je zatvorena - ističe Spomenka.

Milan Zoričić i Dragan Škundrić (Foto: Dragan Grozdanić) 

Milan Zoričić, slikar i arhitekt, igrom slučaja je još 1991. izlagao u Milanu i zatim u njemu ostao narednih dvadeset godina. U to vrijeme, u prvoj polovici 1990-ih, na sjeveru Italije radili su brojni dizajneri, slikari. Oslikavao je Milan talijanske interijere, dizajnirao namještaj, svladavajući usput domalo sve slikarske tehnike. Bio je blizak filozofiji Grupe Memphis njezina osnivača Ettorea Sottsassa, dizajnera i arhitekta, i toj vrsti revolucije u dizajnu, lepršavih boja, forma i struktura. Radio je Milan u ono vrijeme i interijere za aerodrom Malpensa, ali i započeo plesati tango.

- A kako?

- Držao sam školu za crtanje Argentincu koji je pak držao školu tanga. Trajala je ta suradnja godinama. Iskonski tango je životna filozofija. Tango nije samo pokret, nego osjećaj kad se isključiš i krećeš s partnerom, a da nisi ni svjestan toga. Recimo, 150 ljudi u Kninu je došlo na upoznavanje s tangom, uz organizaciju Pučkog učilišta. Imam u planu da za godinu-dvije na tvrđavi napravimo festival tanga - govori Milan.

Pri povratku iz Italije frapiralo ga je da nitko od djece iz Knina za dvadeset godina nije upisao likovnu akademiju ni arhitekturu – započeo je tako raditi s djecom različite programe u bivšoj preuređenoj stolariji svog oca. Otada priprema i srednjoškolce za upis na akademiju, arhitekturu i dizajn: ove je godine, kaže, potencijalnih desetak upisnika. A kako tango dobro ide u kombinaciji s teatrom, uz pomoć gitarista Dragan Škundrića rade i scenske stvari.

- Pitao sam Milana treba li mu dati ruku oko te djece. Dođi, sviraj, rekao mi je. Uzeli smo samo akustične gitare, prilagodili jazzy aranžman i dok se pleše tango, gospodo, mi sviramo. Sviramo nas petero - govori Škundrić, prekaljeni roker i bluzer koji predvodi i bend Black Hole.

U Kninu sviraju i dva dječja benda, jer u spomenutoj udruzi Atribut postoje radionice za učenje instrumenata. A grad je, treba li podsjećati, bio poznat po rock sceni, posebno 1980-ih: Machine Gun, Todor Todor, Krčma kod Đure seljaka, grupa Džep. Grad je to urbanog lica, umjetnika i filozofa, to je dojam koji se odavde može ponijeti.