>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Slaven Tolj: Bavit ćemo se ljudima, a ne zgradama

Umjetnički direktor projekta Rijeka – europska prijestolnica kulture i ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti: Nećemo se baviti zgradama, nego ljudima koje bismo htjeli nanovo uključiti u komunikaciju o temama poput rada koje namjeravamo otvoriti. Ne o radu u smislu napuštenih tvornica koje bismo ušminkali i pretvorili u muzeje, nego u smislu ljudi koje rad i dalje određuje, bili zaposleni ili ne

Rijeci je upravo dodijeljena pozicija Europske prijestolnice kulture (EPK) 2020. godine, uz jedan irski grad koji se bira u srpnju. O konkretnim detaljima programa koji pripremate bit će još puno govora, a i dosta toga tek čeka na razradu, no možete li za ovu priliku predstaviti projekt u najkraćim crtama?

Razmišljajući o tome što Rijeka jest i što je za nju važno, nametnule su nam se tri glavne teme – rad, migracije i voda, a podijeljene su na niz programa. Rijeka je imala zanimljivu genezu, prvo su tu nastale tvornice, tek zatim grad, a migracije su bile logičan dio takvog procesa. Danas se postavlja pitanje što je od toga rada i života njime određenog uopće još ostalo i kako izaći iz aktualne situacije u vezi s tim. Voda, odnosno vodena linija od Rječine, preko Mrtvog kanala, do luke označava pak fizičku os na kojoj je nastala Rijeka, a danas je i ona zastrta, jedva primjetna. U razgovorima s brojnim akterima gradske kulturne i društvene scene došli smo do ta tri konceptualna pojma na kojima smo dalje razvijali strukturu riječke kandidature za EPK.

S obzirom na postindustrijski moment, teško je ne primijetiti da je naslov EPK-a u nekim ranijim slučajevima poput onih u Glasgowu, Linzu ili Mariboru evidentno poslužio za pokušaj ušutkavanja i pripitomljavanja traumatiziranog društva svojevrsnom ceremonijalnom lakirovkom, te njegova ne sasvim nježnog privođenja drugoj političkoj svrsi u skladu sa željama centralizirane EU. Može li kultura u okviru takve tradicije ipak (p)ostati glasom otpora, polemike, subverzije? I što bi ona značila škveranima koji su dobili otkaz ili onima koji ga nisu dobili, ali nemaju pojma zašto ga mogu već sutra dobiti?

Nemamo ambiciju ponuditi gotova rješenja za taj problem, ali nam je želja koliko-toliko promijeniti političku dinamiku na snazi. Nećemo se baviti zgradama, nego ljudima koje bismo htjeli nanovo uključiti u komunikaciju o temama poput rada koje namjeravamo otvoriti. Ne o radu u smislu napuštenih tvornica koje bismo ušminkali i pretvorili u muzeje, nego u smislu ljudi koje rad i dalje određuje, bili zaposleni ili ne, i koji stare prostore mogu osmišljavati mimo zadanih funkcija turizma ili kulturnog dekora. Možemo ih pozvati na mijenjanje kulturnog i političkog okvira u kojem se upravlja gradom, na promišljanje i sudjelovanje u tome. Zato govorimo o ovom programu kao o izgradnji ljudskih kapaciteta koji bi značili Rijeku. To podrazumijeva i razgovore s radnicima, razgovore između građana Rijeke generalno, ali i s građanima drugih sredina, o tome zašto se gradu i zemlji dogodilo to što se dogodilo i kako se prema tome aktivno odnositi ubuduće. Ne znam je li dosad itko pokušao u tolikim proporcijama i baš na taj način postaviti komunikaciju, saslušati sve te ljude, razmišljati s njima. A jasno nam je da su neke pozicije EPK-a kao međunarodnog projekta upitne, kao što je i sama Europska unija po nekim aspektima upitna, no predstoji nam pokušaj da iz ove situacije izvučemo najbolje, pa možda nešto i uspijemo.

Projekt za zajednicu

Imate dosta iskustva sa situacijama podvrgavanja kulture komercijalnim zahtjevima, gdje se ona promatra kao neka vrsta sluškinje gospodarstva i u krajnjoj liniji kao business as usual. To nipošto nije samo logika lokalnih uprava, nego i sve centraliziranije Europske unije, dakle sistema samog, pa i natjecanje u EPK-projektu djeluje kao poznata igra povlačenja sredstava iz europskih fondova. Kako izmaknuti tim odnosima?

Znam da su ljudi s kojima surađujem na ovom projektu svjesni tih činjenica, a s njima na terenu imamo tvrdu situaciju u kojoj se kultura doživljava kao pokretač promjena. Imamo dijelove grada koji su nepopravljivi u fizičkom, urbanističkom smislu, i tamo imamo ljude s kojima nemamo kuda drugdje nakon te godine u kojoj ćemo biti EPK. Rijeku je stoga gotovo nemoguće osmišljavati kroz nekakve unosne nekretnine ili procese u koje bismo uložili tzv. kulturu i dobili novac, ako uopće govorimo o cjelini Rijeke. Probat ćemo okrenuti stvari i uvući te ljude u projekt kroz koji bismo na kraju godine izašli drukčiji kao zajednica, izgrađeniji, aktivniji.

Jasno nam je da su neke pozicije EPK-a kao međunarodnog projekta upitne, kao što je i sama Europska unija po nekim aspektima upitna, no predstoji nam pokušaj da iz ove situacije izvučemo najbolje, pa možda nešto i uspijemo

Nemojmo zaboraviti gubitnike, gradove koji su otpali u utrci za naslov EPK-a, poput Osijeka koji je mnoge dugoročne nade polagao u to ili Dubrovnika za koji se vjerovalo da ga taj projekt može spasiti od sadašnje tržišne ekonomske i kulturne prakse uslijed koje ste, uostalom, i vi potražili angažman u Rijeci. No čini se da je baš Dubrovnik kao EPK bio nemoguća misija, ako imamo na umu npr. viši interes golfa na Srđu?

Naravno, dubrovački projekt je bio vrlo dobro osmišljen, ali problematična je činjenica da je iza njega morao stati čovjek koji je, barem što se mene tiče, izgubio svaki kredibilitet da upravlja gradom. Radi se, naravno, o gradonačelniku Andri Vlahušiću. Baš ništa ne ulijeva povjerenje da bi on promijenio svoj odnos prema razvoju grada. Njegovo svakodnevno poslovanje sasvim je suprotno onome što su zamislili autori prijave Dubrovnika za EPK. Pozicija grada na tom natječaju gubi vjerodostojnost upravo zbog njega, jer je preočito da on nastoji paralelno vući dvije priče, a jasno je da jedna neminovno stradava. I jasno je pritom da to što će stradati ne bi bio golf. Pa, nemoguće je s njegove pozicije biti uvjerljiv s programom koji je osmišljen za dubrovačku prijavu, a Stradun iznajmiti kao salon za Mercedes, ta kontradikcija je jednostavno preočita. Kao što je i Pula govorila o demilitarizaciji, a znamo da joj u tim istim, oslobođenim prostorima slijedi turistizacija, ma koliko da njezini političari lijepo pričali o javnom interesu. Rijeka se u tom pogledu ipak osjetno razlikuje, kako po odnosu vlasti prema gradu tako i prema kulturi, a svakako još uvijek u nekoj barem malo većoj mjeri posjeduje i određenu političku svijest u bazi koja uključuje i razne socijalne modele organiziranja, čak jedan socijalistički način društvenosti.

Topovsko meso

Riječka pobjeda logično je u Hrvatskoj stavljena i u kontekst odnosa između kulturne i političke pojave Olivera Frljića, intendanta tamošnjeg HNK-a i člana vašeg tima za EPK koji uživa potporu gradskih vlasti, i nove Vlade, s druge strane, koja predstavlja suprotni svjetonazorski pol. No teško je povjerovati da je upravo to donijelo čak i prevagu Rijeci?

Nije donijelo prevagu, komisija je napadno hladno i temeljito razmatrala prijave i okolnosti na terenu, pa je uzimala u obzir sve ono što čini kulturne i političke osnove za prijavu, kao i samu ideju koncepta. Svjestan sam da je neizbježno sada dovoditi s ovime u vezu i svu histeriju koja se dizala oko Frljića, sve ono kroz što je on primoran prolaziti, osobito u novije vrijeme, ali ne treba to interpretirati s viškom efekta. Njemu je potrebno omogućiti da slobodno radi, kao i čitavom krugu suradnika na ovom projektu, iako ne sumnjam da će biti još kojekakvih odjeka iz redova onih marginalaca koji su posljednjih mjeseci isplivali na površinu zahvaljujući svojim nacionalističkim istupima. I koji su bili sami najbolje svjesni koliki su marginalci, pa su sad spremni na sve da bi zadržali novostečene pozicije. Ali još im nije jasno da su u biti i sami topovsko meso za nečiji jači interes u pozadini i da je riječ o priči koja nadilazi njihove ulične preokupacije.

1/1