Cestu Glina – Dvor, poznatiju kao Žirovačka cesta, pamte mnogi Kordunaši i Banijci koji su ljeta 1995. tražili spas u izbjegličkoj koloni koja se kretala prema granici sa Republikom Srpskom. Slike sa ceste, koju su presjekli pripadnici Petog korpusa Armije BiH i pojedine jedinice Hrvatske vojske, ostavljajući iza sebe prevrnute traktore, automobile i umorena tijela, ostale su urezane u sjećanje Slavka Božića iz Gornjeg Žirovca.
- Tokom nedjelje, 6. avgusta predsjednik mjesne zajednice rekao nam je da se do mraka mora prijeći unski most. Ukuvali smo četiri kruva, natrpali slanine i šunke, a vareniku, koja se već drugi dan ukiselila, stavili smo u flaše. Bojali smo se gladi. Imali smo dvoje male djece, jedno od dvije godine i drugo od sedam mjeseci. Ponijeli smo neku ćebad da se pokrijemo noću. Krenuli smo oko ponoći. Na cesti je nastao čep. Bile su dvije kolone. Malo puste jednu, malo drugu, a sa Suve međe se već vio dim prvih zapaljenih kuća. Tek smo u utorak navečer, 8. avgusta, prešli most, do kojeg inače stignemo za 20 minuta - prisjeća se Slavko i dodaje da su izbjegle najviše morili glad i žeđ.
- Djeca su tražila jesti, toliko su drečala da to nije bilo za slušati. Srećom, naša je malena sve jela. Nasiječemo joj slanine i šunke, onako bez kruva, a ona jede i jede. Ali opet traži mlijeka. U Vanićima smo, u štali, našli jednu kravu koju smo pomuzli - dodaje Slavko.
Na Žirovačkoj cesti mnoge su porodice doživjele tragediju. Naime, 7. i 8. avgusta izbjegličku su kolonu na nekoliko mjesta presjekle ‘Crne mambe’, pripadnici izvidničko-diverzantske jedinice iz sastava Druge gardijske brigade HV-a, i ‘Hamze’ iz Petog korpusa Armije BiH. Izbjegli, koji su se tih dana zatekli u Donjem Žirovcu, Rujevcu, Trgovima i samom Dvoru, preživjeli su grozote. Vijest da je kolona presječena stvorila je paniku među narodom na vrućoj cesti.
- Srećom, mi nismo bili u tom dijelu kolone, za dlaku smo umakli. Međutim, nismo mogli ići dalje. Zaustavili su nas. Proširila se glasina da se moramo vratiti i ići pješke preko Zakope, jer je i ispred nas, u Dvoru, kolona presječena. Mi smo se, eto, zatekli u sredini. Novi, koji je bio udaljen samo pet kilometara, bio nam je tako daleko. Sa djecom u naručju, po najvećoj vrućini, krenuli smo pješke. U tom haosu ljudi su svašta uzimali u ruke. Vidio sam da neka žena u jednoj ruci nosi slaninu, a u drugoj šunku, koju je zatim svezala oko vrata. Uskoro ih je bacila jer nije imala snage. U Bosni je već bilo lakše: dijelili su nam hranu, vodu, ćebad, gorivo - objašnjava Slavko koji se, nakon što je prešao unski most, ponovno vratio u Vaniće po traktor.
- Nisu nam dali da idemo u Dvor, ali ja nisam imao druge, stisnuo sam petlju i krenuo. Nije više bilo gužve. Bilo je sablasno pusto. Nekoliko traktora je jurilo ispred, nekoliko iza mene. Vozili smo sagnute glave, meci su fijukali sa svih strana. Stoka je lutala uokolo. Rikala je, prelazila cestu, kao da plače i zna šta se događa - priča.
Izbjegličku kolonu, koja je 8. avgusta izašla iz Olujom obavijene Banije na cesti Novi – Prijedor, u selu Svodni bombardirala je hrvatska avijacija. Tom prilikom poginulo je deset osoba.
- Prvo su pogodili željezničku stanicu u Blagaju, a zatim su prešli u Svodnu i vidjeli smo da tuku kolonu. U blizini su bila parkirana vojna vozila - prisjeća se Slavko i dodaje da je njihov put po žezi i povremenim pljuskovima trajao dva tjedna.
- Tek smo u izbjeglištvu počeli osjećati teret proživljenoga. Bili smo srećni šta smo svi izašli živi, ali ništa osim traktora nismo imali. Svakoga gosta tri dana dosta, tako i nas izbjeglica. Nisam htio da budem podstanar - govori Slavko, koji se sa suprugom Janjom i sinom Zoranom u rodno mjesto vratio 2004. godine.
