>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Slavs and Tatars: Pismo ne može biti odgovorno za rat

Odustajanjem od jednog od svojih pisama, kao što je ćirilica, osiromašujete vlastiti multiplicitet. Riječ je o golemom intelektualnom naslijeđu. Slično je i u Poljskoj, gdje ljudi ne žele komunicirati s Rusijom na ruskom jeziku

Payam Sharifi 41-godišnji je iransko-američki pisac, umjetnik i predavač koji je studirao komparativnu filologiju na Sveučilištu Columbia i Royal College of Arts u Londonu. Suosnivač je umjetničkog kolektiva Slavs and Tatars (Slaveni i Tatari) koji se fokusira na područje između bivšeg Berlinskog zida i Velikog kineskog zida – područja Istočne Europe, Kavkaza i centralne Azije. Njihov rad se uvelike odnosi na jezik te je našao svoje mjesto u stalnoj postavi njujorškog muzeja MoMA. Regija ima priliku vidjeti njihov rad ‘Nose Twister’ (‘Zatvarač nosa’) na 32. grafičkom bijenalu u Ljubljani. Sharifi je u sklopu otvaranja bijenala u lipnju predstavio ‘The Tranny Tease for Marcel’ (‘Transvestitno zadirkivanje za Marcela’), jedno od predavanja Slavs and Tatarsa koje objašnjava kako se provode politike korištenja različitih pisama i kako funkcionira transliteracija, prijenos iz jednog pisma u drugo. U studenome ove godine svoj rad će predstaviti i u salonu beogradskog Muzeja savremene umetnosti.

Kako je nastao umjetnički kolektiv Slavs and Tatars? Koje probleme pokušavate adresirati u svom umjetničkom radu?

Naš kolektiv je osnovan 2006. godine, izvorno kao neka vrsta kluba književnika. U suštini smo jedni drugima slali različite materijale za čitanje koji više nisi bili dostupni u tisku ili prodaji. U početku smo bili grupacija koja se bavila publiciranjem i za otprilike dvije ili tri godine naša se aktivnost razvila u tri smjera. Osim izdavaštva, počeli smo raditi izložbe, instalacije, skulpture – aktivnosti na koje bismo mogli gledati kao na umjetnost s velikim ‘u’. Treća os su predavanja.

Politički islam je naslijedio pristup koji je ranije bio u vlasništvu komunizma, a to je izazov zapadnoj, liberalnoj demokraciji. U tom smislu, ako pogledate politički islam kao nasljednika komunizma, onda Iran ima položaj SSSR-a

Postoje razni razlozi zašto smo osnovali Slavs and Tatars. Osjećali smo potrebu da se fokusiramo na regiju (centralna Azija i Kavkaz) koja je prečesto ‘klizila kroz pukotine’. To je uglavnom muslimanska regija, ali nije riječ o Bliskom istoku. Uglavnom se govori ruski jezik, ali nije Rusija. Istočna Europa je u to vrijeme bila rebrendirana kao Srednja Europa i nalazila se u maršu prema Zapadu. Također smo pokušali ispitati hegemoniju engleskog jezika i prosvjetiteljstva. Smatramo sumnjivima da je bez obzira na to gdje studirate, u Teheranu, Moskvi, Jakarti ili na Harvardu, vaš kurikulum ili vaš pristup pedagogiji u osnovi isti, što znači da uvijek učite prosvjetiteljski pogled na povijest. Nije riječ o tome da se mi ne slažemo s time, već samo želimo reći da postoje drugi oblici znanja, drugi filozofski pristupi koji zbog ovog monopola ne dobivaju priliku. Budući da je humor važan dio naše prakse, ime Slavs and Tatars je parodija na očekivanja koja ljudi imaju o našoj regiji. Na Zapadu Slaveni i Tatari šalju sliku ‘barbara pred vratima’. Htjeli smo se igrati sa slikom divljeg Drugog.

Kritika prosvjetiteljstva

U svojem radu ‘’79, ‘89, ‘09’ uspoređujete retoriku koja se koristila u kampanji boljševika tijekom Oktobarske revolucije i onu koju su revolucionari koristili za revolucije u Iranu. Kako Zapad generalno gleda na Iran od revolucije?

Zanimljivo nam je kako je politički islam naslijedio pristup koji je ranije bio u vlasništvu komunizma, a to je izazov zapadnoj, liberalnoj demokraciji. U tom smislu, ako pogledate politički islam kao nasljednika komunizma, onda Iran ima položaj SSSR-a. Do Arapskog proljeća Iran je stajao kao jedina alternativna ideologija zapadnjačkom konzumerizmu. Opet, to nije ideologija koju prihvaćamo, ali je činjenica da nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i komunizma u Istočnom bloku nije bilo alternativnog narativa američkom, zapadnjačkom liberalnom konzumerizmu. I tako se Iran uistinu i pozicionirao u posljednjih 30 godina. Iran je rekao: ‘Mi smo jedini antiimperijalisti, mi smo jedini protiv SAD-a.’ Hugo Chavez je bio sličan, ali nije imao ideologiju, on je samo bio snažan vladar. Iran ima koherentnu ideologiju. Ne slažem se s njom, ali takve stavove ona prilično dobro artikulira i implementira. Unatoč tome što ga ljudi vide kao homogen i monolitan, iranski režim je iznimno raznolik unutar teokratske strukture. Stvar je ista kao kad biste rekli da je Katolička crkva monolitna: ondje ima ljudi koji vjeruju kako žene trebaju biti svećenice i kako bi se homoseksualci trebali vjenčati u crkvi, ali imate i one koji misle da su homoseksualci grješni i kako bi trebali ići u pakao…

Usporedba komunista i iranskih revolucionara dio je vaše tehnike kombiniranja pojmova u jednoj rečenici, a koji obično ne dolaze zajedno. Koja je svrha takve tehnike?

To je kritika prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo koristi binarno čitanje još od Kantova odvajanja misli i tijela. Ono što stalno pokušavamo učiniti je premostiti ovu neprirodnu podjelu. U osnovi, vjerujemo kako se stvari mijenjaju tek kad se ljudi promijene, ali ne kroz politiku koja ide od vrha prema dnu.

U tom smislu, koliko vaš posao ulazi u polje politike: može li potaknuti ili stvoriti politike? Može li utjecati na ideologije?

Definitivno smo zainteresirani za politiku. Zanima nas ono što antropolog James Scott naziva ‘infrapolitika’. Upotrebljava pojam infracrvenog zračenja kako bi opisao politiku koja se ne vidi golim okom. Ako promatramo kako se kroz povijest politička aktivnost bilježi i širi, ljudi se usredotočuju isključivo na prosvjede, zakone. Ovo je normalno, ali postoji cijelo jedno polje politike koje se nalazi ispod radara, koje se naziva infrapolitika: glasine, anegdote, šale, šaputanja. Riječ je o politikama o kojima se danas ili šezdesetih godina šapuće u Rusiji ili je riječ o vicevima koji se pričaju o tuniskom čelniku krajem 2000-ih.

Mislim da smo se kao kolektivno tijelo, kao društvo, sposobni promijeniti i razmotriti stvari koje prije nisu razmatrane. Smatram da je važno posvetiti se onim mislima i idejama s kojima se ne morate slagati. Esencijalna ideja Slavs and Tatarsa je posvetiti se stvarima koje možebitno ne razumijemo, s kojima se ne slažemo. Tu dolazi do prave transformacije. Ljudi prečesto gravitiraju k onome s čime se slažu. Čak i na sveučilištu, čak i ako ste kreativna osoba, čitate Majakovskog i Rodčenka i započnete romantizirati marksizam i ljevicu. Jedini način na koji se stvarno možete promijeniti jest ako čitate i drugu stranu.

Promjena pisma kao politički čin

U velikoj mjeri se bavite transliteracijom, transkripcijom iz jednog pisma u drugo. Gdje vidite važnost ovog procesa?

To je ‘tamni kutak’ jezičnog prevođenja. Riječ je o području jezika koje ljudi smatraju čisto transakcijskim. To je proces u kojem se pismo mijenja samo kako bi se mogli čitati mailovi ili kako bi turisti mogli pročitati znakove. Ali zainteresirani smo za ono što stoji iza toga, riječ je o nečemu dubljem od same transakcije. Uvijek postoji neka priča iza pisma, iza slova. Promjena pisma često je politički čin.

Smatram da je važno posvetiti se onim mislima i idejama s kojima se ne morate slagati. To je jedini način na koji se stvarno možete promijeniti

U Hrvatskoj postoji problem implementacije ćirilice u javnom prostoru Vukovara, grada koji je proživio teška stradanja 1991. Prema Ustavnom zakonu, srpska manjina ima pravo koristiti ćirilicu, ali njihovi glavni protivnici, grupa lokalnih hrvatskih ratnih veterana, tvrdi da je za njih to isključivo pismo neprijatelja. Što mislite o tome, može li se čitavo pismo promatrati kao pismo neprijatelja?

Ne vjerujem da pismo može biti odgovorno za rat, ali je razumljivo da ga ljudi povezuju s njim. Ono što je zanimljivo je da pismo može postati emocionalno nabijen prenosilac. O tome piše lingvist David Damrosch, koji govori kako bismo stvarno trebali proučavati ili razmišljati o ideji da postoji svijet nekog pisma, da živimo u svjetovima pisma ili svjetonazorima pisma; da smo odgojeni u svjetonazorima koji su dosta pod utjecajem pisama. Često ne uzimamo u obzir da bi netko mogao biti podignut u svijetu ćiriličnog pisma ili svjetonazoru ćiriličnog pisma, koji se jako razlikuje od latinskog ili arapskog svjetonazora. I to bez obzira na jezik kojim govore ili bez obzira na njihovu kulturu. Jedan od najvažnijih trenutaka je kad ljudi susreću jezik, a način na koji će im on biti prezentiran, odnosno kroz pismo, iza sebe će ostaviti naslijeđe.

Koliko bi srpska manjina, koja se bori za demografski opstanak, izgubila odustajanjem od svog pisma, ćirilice, čuvajući samo latinicu? Bi li izgubila svoj ćirilični svjetonazor?

Mislim da bi time puno izgubili. Prije svega, Slavs and Tatars vjeruju u teoriju višestrukih jastva. U svakom od nas postoje različite subjektivnosti s kojima moramo pregovarati. Smatramo da je samouprava važan koncept jer mislimo da se ideja upravljanja obično promatra makronacionalno, dok je samoupravljanje usredotočeno na pregovaranja o različitim elementima vlastitog identiteta. Odustajanjem od jednog od svojih pisama osiromašujete vlastiti multiplicitet. Riječ je o golemom intelektualnom naslijeđu, a takav čin bi spriječio lakši susret s drugim jezicima i kulturama kao što su ona grčka i ruska. Slična je situacija i u Poljskoj. Tamo ljudi ne žele komunicirati s Rusijom na ruskom jeziku, ali činjenica je da imate zemlju s više od sto milijuna ljudi odmah do vas, koji uvijek imati želju postati ekonomska ili politička snaga u vašoj zemlji. Stoga možete odabrati da govorite taj jezik ili si namjerno pucati u nogu ignoriranjem tog jezika i učenjem samo engleskog.

Postoje čak i neki koji tvrde da je prelazak na latinicu praktičan jer je to dominantno pismo na Zapadu. Kako se nositi s tim idejama ‘praktičnosti’ i ‘pragmatičnosti’?

Ono s čime se mi pokušavamo baviti jest taj iznimno pragmatičan pristup jeziku. Jezik je, naravno, jedna vrlo pragmatična i transakcijska stvar, ali nije samo to. To je vrlo loš način promatranja jezika.

S druge strane, neki lingvisti i političari nisu pozitivno reagirali na ovdašnju Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pokrenutu od intelektualaca koji tvrde da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik samo četiri različite varijacije jednog policentričnog jezika. Političari su ovu inicijativu vidjeli kao jasan neprijateljski potez iako potpisnici nisu zagovarali da se ljudima zabrani da nazivaju svoj jezik kako žele ili da se izbrišu različite specifičnosti svake od tih varijacija, već isključivo da se zaustave daljnji pokušaji umjetnog međusobnog udaljavanja varijacija. Kako to komentirate?

Koliko sam shvatio, mislim da je riječ o situaciji u kojoj postoji jednostavna jasnoća, informacija koju svi znaju, ali je nisu službeno priznali. Kao kad nekoga suočite s evidentnim problemom koji ima, njegova će reakcija biti burna. Ne samo da su suočeni s problemom, već i s činjenicom njegove očiglednosti. U ovoj situaciji je ta očiglednost ono što vrijeđa ljude. Ne samo da im nabijaju na nos govoreći da je to zajednički jezik, već im ukazuju na nešto što je očito istinito, isključivo jer to nitko nije priznao, jer je to javna tajna koja je nakon toliko godina postala gotovo nepobitna. Nije da se ta inicijativa protivnicima Deklaracije nameće odozgo, već im to nameće sama logika.

Može li jednostavno priznanje da su ta četiri jezika samo četiri varijacije istog policentričnog jezika načiniti štetu ovim jezičnim varijacijama?

Nisam kompetentan da odgovorim na ovo pitanje, ali ne vidim kako bi priznavanje uloge različitih jezika moglo biti štetno.

1/2