Malo se zna o vjekovnom postojanju Srba oko Zeline i Vrbovca na sjeveroistoku Zagrebačke županije?
Prošlost Srba u tom kraju vezana je uz selo Salnik koje su u 15. vijeku osnovali vojnici iz pratnje Kantakuzine Katarine Branković, supruge Ulriha Celjskog, koji su se poženili ovdašnjim djevojkama. Oni su nastanjivali više sela u širem području koje je bilo u sastavu tadašnje Vojne krajine, odnosno varaždinskog generalata. Selo Lipnica nastalo je kasnije, negdje između 1700. i 1750. od Srba koji se protivili unijaćenju, ali je tu bio i jedan broj porodica prebjeglih iz Bosne koja je tada bila pod Turcima. Zbog tihe asimilacije, u Salniku je s vremenom bilo sve manje Srba, a sredinom januara 1945. u selo su upale ustaše i pobile 14 mještana. Nakon rata preživjeli odlaze u druge sredine, pa u samom selu Salnik zadnjih decenija osim sada pokojne Jovanke Ranilović, nikog od Srba više nije bilo.
Kakvo je stanje danas?
U Lipnici danas ima 15 srpskih domaćinstava, nekih 40-ak ljudi, dok Hrvata ima desetak u četiri domaćinstava. U Zelini su dva domaćinstva, a u Vrbovcu ima nekih 20 ljudi. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima čiji članovi primaju poljoprivredne mirovine, ali ima ih mlađih i koji se aktivno bave poljoprivredom ili idu na posao u PIK Vrbovec.
Za smanjenje broja stanovnika nije kriv rat, nego prirodno osipanje i odlazak na rad. Odlazilo se u Zagreb, nešto ljudi ima u Njemačkoj i Americi, a jedan čovjek je odselio u Beograd i umro, a porodica koju je tamo zasnovao, ostala je tamo. U selu nema ničega, pa nam dolaze dvije pokretne trgovine, a po potrebi autom dođu veterinar ili liječnik. Za sve se mora ići u Zelinu, Vrbovec ili u Zagreb. Dobro je da su ljudi povezani susjedski pa pomognu jedni drugima. Ni politika ni rat nisu mogli razoriti te dobrosusjedske odnose. Nešto življe bude za vjerske praznike i slavu crkve kad se skupi do 50 ljudi. Dolaze ljudi iz Vrbovca i bliže okoline.
Pravoslavne crkve su praktički jedini kulturno historijski spomenik. U kakvom su stanju i kakva je briga o njima?
Crkva posvećena Trnovoj Petki u Salniku sagrađena je 1570. godine, prvo od pletera i brvna, da bi na njenom mjestu 1720. bila sagrađena zidana crkva koja je sadašnji oblik dobila 1932. Godinu dana kasnije osveštao ju je tadašnji zagrebački mitropolit Dositej Vasić. Tokom 1992., u nju je ubačena bomba. Prije nekoliko godina počela je obnova koju su financirali ministarstvo kulture i Eparhijski odbor, ali je veliku donaciju dala i Jovankina kćerka Dragica Ivanović koja živi u Švicarskoj i povremeno navraća u selo. Uređeni su potpornji zbog klizišta, a iznutra je sve generalno uređeno, tako da je ostala samo vanjska fasada i prozori. Prva crkva posvećena Svetom ocu Nikolaju u Lipnici sagrađena je u prvobitnom obliku 1750., a 1795. dobiva sadašnji oblik te je tokom 19. vijeka obnavljana svakih 20-ak godina. Obnovljena je i 1979. kao i zadnjih godina. Stavljena je pod preventivnu zaštitu Ministarstva kulture, a nakon cjelokupne obnove crkvu je 2012. osveštao zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan.
Da li su mještani ikako organizirani?
Jedan mještanin i ja smo zvonari i bavimo se tim poslovima nekih 25-30 godina. Moj susjed Ratko Krajnović se aktivirao oko manastira Lepavine i nešto oko crkve u Lipnici. Obično se skupljamo kad je neki vjerski praznik u Lepavini ili u Velikom Pogancu, dok se u našim crkvama služi liturgija po dva tri puta godišnje. Zato bih volio da kod nas dođe novi mitropolit Porfirije jer bi to bila značajna podrška malobrojnim mještanima. U manjinskom smislu nitko nije aktivan, jer nas ima premalo da bi mogli osnovati vijeće, ali dobro surađujemo sa manjinskim vijećima i srpskim organizacijama. Tako nam je vijeće Zagrebačke županije financiralo ugradnju reflektora.
Ima li budućnosti za Srbe u Lipnici?
Izgleda da budućnosti nema. Neki dan su mi rekli da sam posljednji Mohikanac, ali možda to ipak ne bude tako.
