>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Smeće zla

Tužna je pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxury resorte

‘Splitski književnik Predrag Lucić je, navodno, doživio užasnu nepravdu jer njegova knjiga Step by Step Stepinac nije otkupljena za hrvatske knjižnice(…) Ja ne vjerujem da će i knjižnice same otkupiti tu sramotu, koju neki nazivaju ‘cvijećem zla’ hrvatske književnosti, kao recimo i Dežulovićeve Pjesme iz Lore. To su anarhične i glupe knjige.’

‘Feral Tribune jedno je od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti uopće(…) Dežulovićeve brutalno domoljubne Pjesme iz Lore posve su neobične za svoj lirski žanr, jer se u zbirci na sasvim neočekivani način miješaju jezovite i parodijske pjesme, a nadasve briljira autorovim poznavanjem stihotvornih obrazaca, pri čemu je ovo pjesničko djelo više etička gesta nego estetski čin.’

Između ova dva pravomoćna suda o poetskoj etici mojih Pjesama iz Lore – ali i etičkoj poetici Feral Tribunea, pa s njim i satirične književnosti Predraga Lucića - pažljiviji će čitatelj uočiti nekoliko sitnih razlika. Prvi tako, primjerice, sudi kako su Lucićev Step by Step i moje Pjesme iz Lore ‘anarhične i glupe knjige’, samo ‘’cvijeće zla’ hrvatske književnosti’, dočim drugi Pjesme iz Lore nalazi stihotvornim briljiranjem i ‘etičkom gestom’, a Feral s Lucićevom parodijskom poezijom ‘jednim od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti’.

Fine nijanse kriju, međutim, i golemu, upravo ključnu razliku između ova dva suda: prvi je prošlog tjedna u HTV-ovoj emisiji Pola ure kulture izrekao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak, dok je drugi prije točno deset godina napisao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak. A nema golemijih od golemih međusobnih razlika Slobodana Prosperova Novaka, ive banca hrvatske književne historiografije.

Slobodan Prosperov Novak, kojemu su Pjesme iz Lore briljantno ostihotvorena ‘etička gesta’, i deset godina mlađi Slobodan Prosperov Novak, kojemu su iste te pjesme ‘anarhično i glupo ‘cvijeće zla”, samo su, međutim, dva Prosperova Novaka. Bio je tako onaj Prosperov Novak, HDZ-ov doministar kulture, što je klečao pred Tuđmanom i kao njegov dvorski rukoljubavnik potpalio lomaču za ‘vještice iz Rija’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je po Münchenu cinkario Tuđmanovu ‘komunističku osionost’ i Domovinu ‘u kojoj je časno plivati protiv struje’. Pa je bio onaj Prosperov Novak što je opet kleknuo pred Tuđmanovom sjenom, pa zaplivao niz struju i komunistički osiono ispisao optužnicu protiv ‘ljevičarskih terorista’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je iste ljevičarske teroriste himnama i laudama upisivao u svoju Povijest hrvatske književnosti.

Pa je bio na kraju i onaj Slobodan Prosperov Novak, posljednji do sad poznati, što se klečeći pred Tuđmanovom sjenom opet u kajaku jednokleku radosno prepustio struji, da u Pola ure sinekure poput nepravedno zaboravljene Branke Šeparović raskrinkava mit o jugoslavenskoj čokoladi, i ponovo - kao nekad - istjeruje duhove ljevičarskog terorizma.

‘To što Predrag Lucić radi, to je njegov problem. Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal. Ideal gospodina Lucića je Jugoslavija, komunizam, a nisam baš siguran da treba financirati takvu literaturu. S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume. Tako je on zaista postao monstrum Jugoslavije, monstrum komunizma’, rekao je u svom ekspozeu drug Slobodan Ždanov Novak, pa zaključio: ‘Mislim da otkup djela za knjižnice mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’

Zastanimo na trenutak u ovom divljem plesu izumitelja izmjenične struje u teoriji književnosti. Ima, naime, o tome – o financiranju literature, otkupu knjiga, idealima i čitateljima - zgodna jedna priča iz mog malog mista, niste čuli za njega, Pisak se zove.

Pisak se do Onoga rata zvao Vruja, jer se podno omiške Dinare i Biokova smjestio neposredno uz mitsku kamenu uvalu Vruju, u čijim su podvodnim izvorima generacije Piščana lovile ribu. Tu, na vrujanskom žalu, u vrijeme Jugoslavije i komunizma sagrađeno je izletište od nekoliko skladno ugrađenih kamenih kućica, koje je tornado hrvatske privatizacije nakon rata nježno spustio u džep našeg lokalnog tajkuna, Stipe Latkovića iz nedaleke Žeževice. Oklopljen prijateljstvima s HDZ-ovim premijerima i SDP-ovim predsjednicima, Latković je u zaštićenom prostoru Vruje udario graditi bespravni pseudohistorijski pseudodalmatinski pseudogradić, Medvedgrad na moru, sa sve bunarima, kapelicama i tradicionalnim dalmatinskim bazenima, pa na kraju pravom pravcatom kulom, s krunom i puškarnicama, provincijalnom ambicijom nazvavši taj čudovišni kompleks Vruja Resort.

Onda je žeževički neimar u starom dalmatinskom Vruja Resortu uredio luksuzne apartmane, pa ih naumio staviti na tržište dokolice za ruske oligarhe, arapske šeike i startup-milijardere. Za taj pothvat njegovu je čudovišnom čardaku na Vruji nedostajala samo još jedna stvar: historijski certifikat. Raspitao se onda graditelj svratišta za bogatu djecu Instagrama tko izdaje te, kako se zovu, historijske certifikate, i tako je - da skratim priču - prošle godine nastala luksuzna monografija Grad vjetra i vode, najdublja do sad izmjerena točka sunovrata Slobodana Prosperova Novaka, što je plivajući niz struju i doslovno završio u kraškim podzemnim vodama hrvatske kulture, izronivši na koncu svoje tužne biografije u virovima Vruje, kao naplavina smeća što će ga zla južina nanijeti na obale bazena obijesnog lokalnog gazde.

Tako završava tužna pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxury resorte, kojemu će tajkun iz Žeževice s par krupnijih novčanica platiti monografiju za svoje poslovne partnere, kupusaru što će – ne zajebavam se - početi tajkunovom pjesmom o Vruji, a sav smisao, osim onoga marketinškog, iscrpiti u dobro honoriranom historiografskom i intelektualnom autoritetu Slobodana Prosperova Novaka, cijelom uloženom u dokazivanje kako Vruja ne pripada Pisku, već Žeževici. O jebem te, slavna katedro hrvatske književnosti!

Kao svaka dobra priča i svaki dobar horror, ni ova ne završava kad se užasnutom čitatelju čini da završava, već završava Otkupom knjiga Ministarstva kulture za prošlu godinu, istim onim u kojemu nema monstruma Jugoslavije i komunizma, ali ima - s lijepom, debelom cijenom od 350 kuna komad - dvadeset primjeraka monografije Slobodana Prosperova Novaka i žeževičkog pjesnika Stipe Latkovića. Obične dakle brošure za turističke sajmove i poslovne partnere, a od sad, eto, i za hrvatske knjižnice. Toliko o ‘otkupu djela za knjižnice’ koji ‘mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’ Svakako, lijepo je znati da je jebenih sedam tisuća kuna, umjesto za dvije plaće u nekoj maloj izdavačkoj kući, završilo na računu beskrupuloznog poduzetnika, koji samo jedno noćenje u Presidental suite King Tomislav svoga Boutique Hotela Vruja Resort naplaćuje cijelih deset hiljada.

Potresnu priču, istinabog, jebe samo providan i očekivan, upravo prvoloptaški kraj: naravno da u Hasanbegovićevom Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, koje je sastavljalo listu naslova za otkup i otkupilo dvadeset komada skupe brošure o fićfirićkom resortu, sjedi - Slobodan Prosperov Novak.

Ima njih, rekoh, kao banaca. Jedan je, recimo, u istoj turi za trideset tisuća kuna otkupio osamdeset pet Zlatnih knjiga bokeljskih književnika iz obiteljske monografske manufakture Viktorije Franić-Tomić i njenog partnera - ne biste vjerovali - Slobodana Prosperova Novaka. Koji je, nota bene, još stotinu primjeraka iste knjige uvalio i zagrebačkim knjižnicama, o trošku zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. Koji mu je, nota bene, godinu ranije uplatio i stotinu četrdeset hiljada kuna za knjigu Split: mjesta, ljudi, sudbine. Svega koji tjedan - nota bene, ali to je već dosadno – nakon što je pristupio stranci zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

S jedne strane, to što Slobodan Prosperov Novak radi - da citiram jednog od njih - ‘njegov je problem’: ‘Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal.’ Zato Slobodan Prosperov Novak nema ideala. Prostitutke nemaju ideale, one svoje usluge naplaćuju na ‘pola ure’, pa ideale u mjenjačnicama razmjenjuju za čvrstu valutu. Njihove grijehe otkupljuje Ministarstvo kulture, po tristo pedeset kuna.

’S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume.’ Tako je jeftina intelektualna prostitutka Slobodan Prosperov Novak, sve tražeći monstruoznost Predraga Lucića, na koncu ‘zaista postao monstrum’. Monstrum klajnburške, sitnograđanske Hrvatske, monstrum sitnog žeževičkog kapitalizma.

Smeće zla.

1/1