Novosti

Kultura

Smiješna maškarada

'Amadeus' u Dramskom kazalištu Gavella: Sve je isto kao i prije više od 30 godina - napudrana lica glumaca, kićeni kostimi, tračevi s bečkog dvora…

Gs03ilegd762wi1msz6oujisv85

Dramski komad 'Amadeus' suvremenoga britanskog pisca Petera Shaffera o odnosu Wolfganga Amadeusa Mozarta i netalentiranoga dvorskog kompozitora Antonija Salierija (koji, zbog ljubomore, slavnoga muzičara nakraju otjera u bijedu i smrt) eksploatiran je obilato u posljednjih 35 godina i u kazalištu i na filmu. Priča potječe još od Puškina, s početka 19. stoljeća, i nazvana je 'Mozart i Salieri', da bi 150 godina kasnije završila i u londonskom Royal National Theatreu i na njujorškom Broadwayu; poznati svjetski glumci koji su igrali Salierija i Mozarta bili su Paul Scofield i Tim Curry, kod nas Pero Kvrgić i Božidar Boban (u izvedbi Dramskog kazališta Gavella iz 1981.), a pregršt Oscara i zvjezdanu slavu pobrao je godine 1984. film 'Amadeus' u režiji Miloša Formana.

Novi 'Amadeus', ovih dana premijerno izveden u Gavelli, ne razlikuje se, nažalost, puno od predstave u istom kazalištu prije više od trideset godina: ista napudrana lica glumaca, isti kićeni kostimi, u pozadini Mozartova muzika i tračevi s bečkog dvora… S obzirom na to da je od prvih izvedbi prošla čitava vječnost i da je danas neko sasvim drugo vrijeme, sadašnji 'Amadeus' djeluje prije kao smiješna maškarada, a ne kao ozbiljna predstava. Mozart (glumi ga Filip Križan), trčkarajući po sceni kao navijen te kreveljeći se i cmizdreći, djeluje kao infantilni i razmaženi dječačić kojem su oteli igračku, a Salieri (Enes Vejzović), sa smrtnim bljedilom i podočnjacima do brade, izgleda kao čudovište iz močvare iza kojega skakuće nekakvo jato rokoko sponzoruša, čija je jedina uloga da se kikoću i nešto šapuću sebi u bradu.

Očito je da se 'Amadeus' često igrao kao neka vrsta (jeftinoga) spektakla, ali suvremeno pitanje glasi kako ga se može igrati danas, ako ga se uopće hoće igrati. Opet kao spektakl ili kao ozbiljnu dramu? Sudar Salierijeve ljubomore i Mozartove genijalnosti spada u krug tipičnih sukoba osobnosti, na čemu se temeljila svaka drama na pozornici u posljednjih četiristo godina, ali današnji je problem što takav sudar karaktera više nije presudna odrednica stanja duhova 21. stoljeća. Današnji moderni moćnici i 'dvorski kompozitori', menadžeri i direktori, više ni na koga nisu ljubomorni dok žele biti genijalniji nego što jesu – njihova pokretačka energija upravo je u tome što njima kultura i lucidnost više uopće ne trebaju. Stoga bi današnjoj predstavi trebalo dodati dimenziju problema koja u izvornom tekstu ne postoji: moderni 'Amadeus' može biti promotren jedino kao sukob kulture i svega onoga što je, kao nekakvo strano tijelo, danas želi uništiti. Zamislite današnjeg Salierija koji više ne zapomaže zato što ne može napisati savršenu operu kao Mozart, nego koji, obratno, govori bezbojnim glasom vjerujući da je upravo to njegova prednost. Čuvena je scena u komadu kada se nemoćni Salieri svađa s Bogom na temu 'zašto on, a ne ja?', a sukob završava Salierijevim potpunim rastrojstvom i odbijanjem daljnje poslušnosti nebesima (u Formanovom filmu Salieri čak baca križ u vatru). U takvoj svađi možemo plastično zamisliti indolentni prezir današnjeg mediokriteta koji ima moć, no taj hladni, nezainteresirani i amoralni ton, koji određuje naše vrijeme i koji je primjeren današnjem Salieriju, nismo čuli na pozornici Gavelle.

To kazalište ponekad uspijeva dobaciti do temeljnih dilema, ali počesto i ne uspijeva; no pravo je pitanje koliko nas danas takve dileme uopće zanimaju. U ovom slučaju, redateljica Dora Ruždjak Podolski spremala je prvotno 'Amadeus' za Ljetni festival u Budvi, što znači da je ljude trebalo zabaviti nekim srcedrapajućim šljokicama, a ne ubiti ih u pojam civilizacijskim dvojbama. Danas je ipak vrijeme spektakla, a ne posljednjih pitanja…

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više