Hoće li Evropa umrijeti u Austriji? Pitanje zvuči dramatično, možda i previše. No zaključak će, sigurni smo, biti drugačiji ako pogledamo što je to pitanje potaknulo. U svibnju je cijela Evropa doslovno odahnula kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora kandidat desnice, Norbert Hofer, tijesno (vrlo tijesno, za manje od jedan posto) izgubio od svojega protukandidata, nekadašnjeg čelnika Zelenih Aleksandera van der Belena. Istina je, Austrija spada u male članice Evropske unije, dakle ne one ključne, nije ni u Atlantskome paktu (jer bi to bilo u suprotnosti s Državnim ugovorom kojim joj je vraćena neovisnost nakon Drugog svjetskog rata), no istina je isto tako da bi dolazak notornog desničara na čelo zemlje članice Evropske unije, pa bila ona mala i objektivno malo važna, značio presedan, i to potencijalno vrlo opasan presedan.
Već i sama činjenica da je Hofer, čovjek koji se profilirao na antiimigracijskoj platformi koja bi se mogla prevesti na hrvatski onom poznatom frazom ‘svoj na svome’, izgubio s tako minimalnom razlikom (30.000 glasova), bila je znak za uzbunu. No uspavana Evropa, zabavljena sama sobom, propustila je vidjeti taj znak. Jednako kao što je propustila vidjeti i kako bi mogla završiti Hoferova tužba Ustavnom sudu kojom se dovodio u pitanje (zbog uglavnom formalnih pogrešaka) rezultat izbora. Govorilo se: ‘Ma da, moglo bi se dogoditi, ali nije se još dogodilo.’ E pa sada se dogodilo. Austrijanci će ponovno na predsjedničke izbore. I to u najnezgodnije moguće vrijeme.
U samoj Austriji propuštena je prilika makar naknadne mobilizacije javnosti na osnovi pitanja: A što da je Hofer pobijedio? Njegovih praktički 50 posto glasova olako se otpisivalo na protestne glasove, što će reći glasove onih koji u osnovi nisu desničari, ali, eto, glasaju za desnoga kandidata kako bi izrazili svoj prosvjed zbog postojećeg stanja – i u Austriji, i u Evropi. Ujedinjena (a svakim danom sve više razjedinjena) Evropa propustila je, rekosmo, reagirati na signal opasnosti iz Austrije, pa ni iz Brisela ni iz Berlina – koji se inače itekako vole miješati u unutarnje stvari zemalja članica, osobito kada su izbori u pitanju (ne treba ići dalje od Hrvatske) – Beču nije upućeno čak ni blago upozorenje u obliku pitanja: A što se to kod vas događa?
Evropa je propustila reagirati na signal opasnosti iz Austrije, pa ni iz Brisela ni iz Berlina – koji se inače itekako vole miješati u unutarnje stvari zemalja članica – Beču nije upućeno čak ni blago upozorenje u obliku pitanja: A što se to kod vas događa?
I onda je došao famozni bregzit. Odluka (i opet tijesne) većine građana Velike Britanije koji su izašli na referendum o izlasku njihove zemlje iz EU-a iznenadila je praktički sve, uključujući najvjerojatnije i većinu onih koji su dali svoj glas za izlazak. Ima li bolje potvrde za to mišljenje od onih više od tri milijuna potpisa prikupljenih u rekordnom roku s traženjem da se raspiše novi referendum s istim pitanjem? Britanski je parlament dužan o tome raspravljati, no ako je suditi po izjavama onih (barem nekih) koji će preuzeti kormilo Konzervativne stranke, vladajuća će većina tu inicijativu u parlamentu srušiti. Što će biti samo razlog više da uživaju ne euroskeptici, nego rigidni nacionalisti i ksenofobi koji se prilično uspješno godinama skrivaju iza izraza ‘euroskeptik’.
Da, u Evropskoj uniji mnogo je toga što u najmanju ruku izaziva skepsu. I mnogo toga treba promijeniti, postaviti na nove osnove. Birokratski model Unije, koji se nameće, mnogim članicama ne odgovara, izazivajući koliko pritajeni toliko i javni otpor. I upravo na tome otporu grade oni kojima nije na pameti Unija, nego rastakanje Unije, jedinstvenoga projekta koji je otvarao perspektivu da se Evropa, prvi put u svojoj dugoj i krvavoj povijesti, ujedini na miran način, slobodno izraženom voljom svojih građana. Točno je, svojevrsni model ujedinjene Evrope (toga vremena) bilo je Rimsko Carstvo. Bila su to i Napoleonova osvajanja, pa čak i Hitlerov plan o dovođenju cijele Evrope pod nacifašističku vlast. No i Rimljani, i Napoleon, i Hitler (mada ih se po sadržaju onoga što su radili nikako ne može uspoređivati) svoj su koncept ujedinjenja gradili na poziciji jačega, na ‘pravu’ pobjednika da stvari u okupiranim zemljama organizira po svojoj volji.
Idejni tvorci Zajednice za ugljen i čelik, preteče ovoga što je danas Evropska unija, napokon su – poučeni i iskustvom dvaju svjetskih ratova – otvorili put evropskome ujedinjenju na dobrovoljnoj osnovi, ujedinjenju suverenih država koje će svojom voljom dio suvereniteta prenijeti na organe nove integracije. I to je funkcioniralo više-manje dobro do sloma tzv. socijalizma i disolucije Sovjetskoga Saveza. Od tada stvar u svoje ruke preuzimaju Sjedinjene Države, uvodeći nepisano pravilo: tko hoće u EU, mora najprije u NATO, a onda će – gotovo kao nagradu – dobiti i članstvo u Uniji i sve blagodati (to su oni famozni fondovi o kojima hrvatska politika jedino i razmišlja) što iz toga članstva proizlaze. Tu je početak rušenja načela na kojima se Unija do tada gradila, pa i same ideje evropskoga jedinstva.
Onda je došlo, u američkoj režiji, preoblikovanje političke slike Bliskog i Srednjeg istoka s katastrofalnim rezultatom – destabilizacijom niza zemalja i cijeloga i dotad neuralgičnog područja. Krajnja konzekvenca te nestabilnosti i ratova što razdiru do tada mirne, sekularne zemlje, pretvarajući ih u uporišta terorista tzv. Islamske države, nezapamćeni je val izbjeglica koji unatrag malo manje od godine dana (dolazili su i prije, ali u neusporedivo manjem broju) zapljuskuje Evropu. I cijelo to vrijeme Evropa se ne može složiti oko jedinstvene politike prema izbjeglicama, dok iz dana u dan jačaju – ne samo na istoku kontinenta – dezintegrativni faktori i stvara se plodno tlo za ultranacionalističke, ksenofobne političare tipa Najdžela Faraža, Marine Le Pen i – Norberta Hofera.
Uspije li desničar koji nosi pištolj kada izlazi na ulicu, kako bi se ‘obranio od azilanata’, ući u predsjedničku rezidenciju u Hofburgu, to bi mogao biti okidač. I to bi mogao biti početak kraja Evrope kakvu smo znali, u najmanju ruku onakve Evropske unije kakva je bila zamišljena, ili pak znak da je Evropska unija umrla u Austriji. Vremena ima baš onoliko koliko i do izbora u Hrvatskoj. Je li to dovoljno da razum prevlada?
