André 3000: New Blue Sun (Epic)
André 3000, ekscentričnija polovica neprežaljenog hip-hop dua Outkast, višegodišnje je izbivanje iz javnosti prekidao tek pokojim gostujućim stihom, no vjerojatno nitko nije mogao predvidjeti da će njegovo prvo formalno solo izdanje biti skoro devedesetominutni instrumentalni new age/spiritual jazz album. Zasićenje rapom kao formom moglo se osjetiti još u posljednjim danima Outkasta i princeovskim eksperimentima na "Love Below" i "Idlewild", no "New Blue Sun" predstavlja zaokret kakav etablirani izvođači rijetko rade.
Naravno, može se postaviti i protuargument da i ambijentalna i new age glazba nikad nije bila prisutnija i popularnija te da su prošlih godina ambijentalna ostvarenja objavili prilično neočekivani izvođači poput Alanis Morissette ili death metalaca Blood Incantation. No "New Blue Sun" je daleko od generičkog ili kalkuliranog ostvarenja. Snimljena u suradnji s iskusnim kalifornijskim glazbenicima predvođenima perkusionistom Carlosom Niñom, ova kolekcija prigušenih, ali istodobno nepredvidljivih improvizacija na flauti i njezinim digitalnim srodnicima nosi i osvježavajuću dozu amaterizma koji dolazi s učenjem novog instrumenta. Stoga su povremena meandriranja zapravo dobrodošla jer pokazuju spontanost i autentičnost autorske namjere.
Laurel Halo: Atlas (Awe)
Briljantni novi album producentice Laurel Halo vjerno opisuje zamagljeni portret na njegovoj naslovnici. "Atlas" je kolekcija intimističkih ambijentalnih instrumentala. Dionice se sljepljuju jedne uz druge snolikom logikom zamišljenog apstraktnog neo noir filma. Ne treba ni čitati press materijal da bi se pogodilo da je Halo, koja je karijeru počela s kudikamo ritmičnijim i klupskijim materijalom, ovdje bila nadahnuta pandemijskim razdobljem.
Mračniji, zagušeni ton albuma u sjećanje priziva dark jazz Bohren & der Club of Gore ili dubinski ambient kultnog projekta Gas Wolfganga Voigta. No ekscentričnosti zvukovnih tretmana ipak ima izrazito osobni pečat, a album je najbolji kad se slušatelj prepusti njegovim krivudavim strukturama i prestane truditi razaznavati instrumente i melodije ispod reverba i drugih digitalnih efekata koji simboliziraju varljivu sigurnost ljudskog sjećanja. Oslonjen samo na takvu snažnu estetiziranost svog koncepta, "Atlas" će zasigurno biti prazan nenaviklima na prepuštanje golom zvuku kao osnovnoj emociji, no ostale čeka bogat i višeslojan "film za uši".
Kevin Richard Martin: Black (Intercarnial)
Kevin Richard Martin okušao se tijekom svoje tridesetak godina duge karijere u brojnim žanrovima pod jednako brojnim umjetničkim imenima. Koliko god eklektičan njegov opus bio, uvijek uključuje dub kao čvrsti zajednički nazivnik. Izdanja koja objavljuje pod vlastitim imenom dijametralno su suprotna agresivnom dancehallu njegovog najpoznatijeg projekta The Bug, no i dalje zadržavaju bas frekvencije kao sidro i temeljnu filozofiju zvučne slike. Tu stranu svoje glazbe Martin opisuje kao "noćni soundtrack za betonske džungle".
"Black" je posveta Amy Winehouse i fascinantno je kako šturom paletom sastavljenom uglavnom od dubokih bas tonova, ultrasporih jazz akorda i zvučnog dizajna Martin stvara emotivno rezonantnu atmosferu koja funkcionira kao prazan prostor, odnosno ono neizrečeno u proslavljenim hitovima autorice kojoj je album posvećen. Kad se i pojavi ritmički element, kao u sjajnoj "Love You Much, Love You Too Much", on prije svega služi tome da dodatno podcrta atmosferu neprekidne melankolije nadvijene nad živote okupane neumornim neonskim svjetlima. Preporučeno slušati noću, na slušalicama.
