Gotovo hiljadu kilometara u jednom danu prešle su splićanke Ana Crnjak Karlini i Željana Zekan. Potaknute pričom nedavno objavljenom u ‘Novostima’, posjetile su vremešnog povratnika Živka Roksandića iz Šaševe na Baniji, čestitale mu Uskrs i obasule ga darovima.
U zatvoru je nakon Oluje 1995. godine Živko bio zadržan šest dugih mjeseci, iako nikada nije sudjelovao u ratu ili nekom okršaju. Čitavo vrijeme bio je maltretiran i premlaćivan, a kada su ga pustili, vratio se u svoje opustjelo selo. Godinu dana čekao je da ostvari socijalnu pomoć od 600 kuna mjesečno koja je tek nedavno povećana na 900 kuna, no za potpuno devastiranu i opljačkanu drvenu kuću nikada nije ostvario obnovu. Prije desetak godina gotovo ga je ubio moždani udar i od tada je gotovo nepokretan. Kada zbog neimaštine tri mjeseca nije platio pretplatu za poluraspadnuti radio prijemnik, dobio je opomenu u kojoj ga iz HRT-a upozoravaju da mu slijedi ovrha od 700 kuna, ako za sedam dana ne plati 240 kuna.
Uskrs je ove godine pravi kršćanski, istoga dana. Slavimo ga ovdje u banijskim brdima, zajedno, ne kao ‘mi i oni’ već samo kao ljudi čista srca - kaže Ana Crnjak Karlini
- Ne mogu to platiti, ne mogu doći do Gline da odjavim taj radio i ne znam što ću. Neka me stave u zatvor da taj dug odležim. Imam iskustva, već sam bio u zatvoru - rekao nam je tada Živko.
Članak o gorkoj sudbini 85-godišnjaka mnoge čitatelje ‘Novosti’ nije ostavio ravnodušnima. Među prvima se javila Ana Crnjak Karlini iz Splita i izrazila želju da na bilo koji način pomogne junaku naše priče. Zamolila je da ponovo posjetimo Živka i da ga pitamo što mu je najpotrebnije.
- Ništa meni nije potrebno, sve imam. Jedino me muči ona krntija od radija i kako da se toga riješim. Ako ta gospođa iz Splita želi, samo neka dođe. To će mi biti najveći poklon jer meni nitko ne dolazi, pogotovo ne izdaleka. Meni je važnije čeljade da ljudujem nego sve bogatstvo ovog svijeta - skromno je poručio samotnjak Živko.
Rečeno, učinjeno. Dan uoči Uskrsa, zapetljanim i blatnjavim šumskim putevima do Živkove kuće na osami, probio se automobil kojim su se u središte Banije, dovezle Ana Crnjak Karlini te njena prijateljica i kolegica s posla, Željana Zekan. Očekivao je Roksandić njih dvije, jer su dolazak najavile, ali nije očekivao da će istovar darova iz automobila potrajati gotovo deset minuta. S nevjericom je zurio u pozamašnu hrpu stvari koju slobodno možemo nazvati ‘nema da nema’. Što je hrpa postajala veća, Živku je postajalo sve neugodnije, sve dok preplavljen emocijama nije sagnuo glavu i gorko zaplakao.
Splićanke su donijele posteljinu, odjeću za sva godišnja doba, pune vreće hrane i voća, sanitarne potrepštine, novi TV prijemnik i radio, te još mnogo toga što jedva može stati u malu Živkovu kuhinjicu, a kamoli u ovaj članak. Predana mu je kuverta s 800 kuna i kratkim pisamcem, što ih je poslao Anin prijatelj Gojko Sušak, također dirnut pričom, ali i Aninom inicijativom. Ana se obavezala će da nekoliko mjeseci uzastopno slati i nešto novaca zbog dugova za pretplatu da domaćin slobodno uživa u TV programu i pjesmama na radiju.
- Kada sam pročitala članak o Živku Roksandiću, odmah sam odlučila pomoći ovom hrabrom čovjeku čija me sudbina u dobroj mjeri dirnula. Lakše bi bilo sve to poslati poštom, ali osjećala bih se nekako prazno. Željela sam upoznati čovjeka koji je toliko prepatio, ali toliko je skroman da smatra kako mu ništa ne treba, samo ljudska riječ, odnosno ljudovanje, kako on kaže. Shvatila sam ga vrlo dobro. Važnije mu je da mu dođem u posjetu, nego poslati darove. Slanjem darova postigla bih dosta, ali ne ono najvažnije, a to je upoznati divnog, skromnog čovjeka i steći prijatelja. Pričala sam kolegama i kolegicama na poslu što sam odlučila i Željana je odmah izrazila želju da pođe sa mnom. Zamislite, Uskrs je ove godine pravi kršćanski, istoga dana. Slavimo ga ovdje u banijskim brdima, zajedno, ne kao ‘mi i oni’ već samo kao ljudi čista srca, davno cijepljeni od zloćudnih bolesti nacionalnih razlika, političkih i vjerskih uvjerenja. Te su veze čvršće od bilo kakvih krsnih ili rodnih listova, domovnica, ličnih, osobnih karata i iskaznica, krstova i križeva. Dodamo li k tome da je dan ranije, kako smo saznali, bio Živkov rođendan, eto susreta i doživljaja koji će se pamtiti dok smo živi. Ako mislite da je samo naš domaćin dobio vrijedan poklon za Uskrs, prevarili ste se. Više od njega dobile smo Željana, Gojko i ja, te mnogi prijatelji koji su, znajući gdje idemo, uputili pozdrave Živku. Sve ovo nas je oplemenilo. Postoje rijetki trenuci u životu svakog čovjeka kada se osjeti velikim, poput gorostasa. E, to je za nas upravo ovaj trenutak. Ne znam da li će to uopće netko moći razumjeti, ali zahvalni smo ovom usamljenom starcu što nam je omogućio da se ovako veličanstveno osjećamo - pojasnila nam je Ana.
- Kada mi je kolegica Ana dala da pročitam članak u ‘Novostima’, bila sam dirnuta i odmah smo skovale plan da dođemo na Baniju, u ove vrleti, gdje nikad još nismo bile. Slike Banije u proljeće su fascinantne, baš kao i naš domaćin. Susret s ovim čovjekom neću nikada zaboraviti. Znam da ću doći opet - rekla je Željana Zekan koja je toga dana provela za volanom više od 10 sati, kako bi učinila dobro djelo koje ju je u potpunosti ispunilo.
Od Ane i Željane saznajemo da je ovo prva, ali nikako zadnja njihova posjeta Živku. Doći će opet, vidjele su što mu je potrebno i već sljedeći put stići će možda krevet i nešto namještaja. Trebalo bi, kažu, okrečiti kuhinju i sobu, makar običnim krečem. A Živko? On je sve to vrijeme šutio, tek tu i tamo prozborio pokoju, prosto ne vjerujući što se to događa, uz sav trud ne mogavši sakriti suze. Preplavile su ga emocije. Kao da ga je dotaknuo svetac. Odjednom je kuća bila puna dobrih ljudi uz spoznaju da nije sam. A radio pretplata, opomena i ovrha postadoše sitniji od zrnca pijeska u pustinji.
