Antun Kožar jedan je od ukupno 30 zagrebačkih tramvajaca koji su svoje živote ostavili u ustaškom logoru Jasenovac. O njima, ali i o drugim zaposlenicima ZET-a koji su poginuli kao ilegalci ili partizani, govori knjiga ‘Zagrebački tramvajci u koncentracijskom logoru Jasenovac’ višeg kustosa Spomen područja Jasenovac Đorđa Mihovilovića. Knjiga je povodom Dana sjećanja na žrtve holokausta predstavljena 28. januara u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH.

- Ova knjiga je doprinos uspomeni na tramvajce koji su ubijeni u Jasenovcu, ali i doprinos bogatoj literaturi o NOB-u - rekao je predsjednik SABA RH Franjo Habulin, ističući suradnju njegove organizacija sa Spomen područjem Jasenovac.

Nataša Jovičić, ravnateljica Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, podsjetila je da je Mihovilović zadnjih godina bio autor četiri knjige i pet izložbi na temu zatočenika i žrtava ovog logora.

- Naš cilj je pokazati da su žrtve Jasenovca imale svoja imena - kazala je Jovičić te je najavila objavljivanje knjiga o prosvjetnim radnicima koji su tamo ostavili živote.

Prema riječima Nataše Mataušić, predsjednice Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, knjiga predstavlja višeslojno istraživanje.

- U knjizi postoje tri cjeline. Prva je o povijesti ZET-a, od momenta kad je 1891. prvi tramvaj na konjsku vuču počeo voziti putnike po Zagrebu, preko 1910. kad su stigli električni tramvaji, do početka 40-ih godina. Druga o onom što se radnicima ZET-a dešavalo tokom rata, prije svega o masovnim hapšenjima provedenima u dva vala, u kolovozu 1941. i u studenom 1944., kada su pohapšeni spomenuti tramvajci koji su kasnije stradali u Jasenovcu - rekla je Mataušić te naglasila da je ova knjiga spomenik žrtvama budući da se ni danas ne zna gdje su im ostaci.

- To je knjiga koja govori i o sadašnjosti jer je žrtvama Jasenovca, ali i ostalim ZET-ovcima koji su poginuli boreći se za slobodu 1946. u ZET-u postavljena spomen ploča koja je 1990. srušena, kao i biste trojice narodnih heroja iz redova tog društva. Uništena je i spomen ploča u logoru Krapje, čiji su ostaci kasnije nađeni i sastavljani fragmenti nalaze na naslovnoj strani knjige - kazala je Mataušić i dodala da je knjiga štampana i na engleskom kako bi se građa približila i stranim čitateljima.

Sam autor naveo je da je istraživanje bilo teško i dugotrajno te da su korišteni brojni izvori, uključujući i arhivu ZET-a, policijske kartone iz Hrvatskog državnog arhiva, pa i iskazi rodbine i potomaka.

- Susretali smo se s njihovom nepovjerljivošću jer su nas pitali zašto im se obraćamo tek sada, a često je bilo teško doći do članova obitelji - rekao je Mihovilović.

Podsjetio je i da su radnici ZET-a zbog napornih i loših uslova rada bili snažno sindikalno, a onda i partijski organizirani. U periodu od 1897. do 1940. radnici ZET-a su 26 puta pregovarali s upravom o uslovima rada i plaćama, a deset puta su štrajkali, pri čemu su štrajkovi 1936. i 1940. bili najmasovniji. Većina potonjih žrtava Jasenovca tada je bila pohapšena i dobila je policijske kartone, pa ih je ustaškim vlastima bilo lako pronaći.

- Knjiga sadrži i biografske podatke svakog od stradalih tramvajaca pojedinačno, uključujući vrijeme i uzrok smrti. Neki od njih bili su umoreni glađu i žeđu u čuvenoj ‘ćeliji smrti’ u logoru Stara Gradiška - rekao je kustos spomen područja.

Uz brojne arhivske fotografije, u knjizi je objavljena i zanimljiva prepiska. Uprava ZET-a, praveći se da ništa ne zna, 30. aprila 1945. zatražila da se Antun Kožar vrati na posao, iako je on početkom augusta 1942. umro od gladi i žeđi u ‘ćeliji smrti’. Da se Kožar nalazi u Jasenovcu, službeno im je 3. maja 1945. potvrdila i njegova supruga Paula.

- Žao mi je što istraživanjem nisu obuhvaćeni tramvajci u Osijeku i Sarajevu, kao i drugim gradovima - rekao je u razgovoru za ‘Novosti’ Mihovilović i dodao da se bavio idejom da napiše knjigu o željezničarima stradalim u Jasenovcu koji su često bili veza između partizana i ilegalaca.

- S obzirom na široku željezničku mrežu, to bi zahtijevalo veliki trud - kazao je kustos i dodao da bi se mogla napraviti i knjiga o 58 logoraša iz ‘ćelije smrti’ koji su zaključani ostavljeni da umru bez vode i hrane.

Iako ploča i poprsja ZET-ovaca još uvijek nisu vraćeni na mjesto gdje su postavljeni 1946., knjiga je u 500 primjeraka izišla upravo zahvaljujući podršci ZET-a, Grada Zagreba i Ministarstva kulture.