U Plavnu, nekada najrazvijenijem selu kninske općine, tišina se gotovo može opipati: prostrana i nekoć plodorodna plavljanska dolina danas je obrasla korovom, na radost povećeg stada ovaca i koza koje s druge strane ceste, iz poluležećeg položaja, budno motri pastir; jednom je rukom nabio šešir na glavu, a drugom nam odmahuje.

U zaselku Bašincu, plavljanskom središtu, zatičemo mještanku koja na balkonu jednokatnice prostire rublje. Iako je proteklo dvadesetak godina od svršetka rata, njezine riječi ne ulijevaju optimizam.

- Pustinja, nigdje nikoga. Što idete dalje od centra, još je gore. Teško je, šta da vam kažem - izgovara u dahu.

Kuća naše sugovornice tik je do bivše učiteljske zgrade, od koje su preostali samo goli zidovi: žuta tabla na ulazu nijemo svjedoči da je ondje, do akcije 'Oluja', radio i poštanski ured. Nekoliko desetaka metara dalje, bivša je osnovna škola, potpuno devastirana; u sablasne prozorske i vratne otvore nagurane su bale sijena. Škola je zanavijek obilježena i time što su se u njoj 25. kolovoza 1995. mještani Plavna i Grubora prijavili UNPROFOR-u, želeći da im osigura ili odlazak u tadašnju SR Jugoslaviju ili ostanak pod kakvim krovom u Hrvatskoj. Jer civili srpske nacionalnosti koji su tog jutra ostali u svojim kućama su ubijeni, a većina kuća u mnogobrojnim plavljanskim zaselcima je zapaljena.

Sugovornica nam kaže da je u selo svoga supruga došla 2002., prije toga u njemu nisu stalno boravili.

- Živjeli smo u Zadru, pa četiri ratne godine u Kninu i potom u izbjeglištvu u Srbiji. Nakraju smo se vratili ovamo, u Plavno - tumači nam.

I njezina susjeda, iz kuće preko puta, dolazi provjeriti tko smo i odakle smo.

- Ođe je završena priča, ljuto zlo i gotovo. Šta će ti sve kad naroda nema. Da mi nije komšinice, pošizila bih - kaže nam Jela.

- Koliko je ljudi danas u Plavnu? - pitamo obje.

- Ne znam koliko nas je, o tome nisam razmišljala. Možda pedesetak - odgovara prva naša sugovornica sa svoga balkona.

- Tri iljade ljudi živilo je ođe do 'Oluje', a sada je možda 150 duša, uglavnom povratnika, razbacano po svim zaselcima - preciznija je Jela, koja odmah nadodaje:

- Jadan ti je onaj koji ikoga nosi na duši. Vjerujte meni da ne more mirno spavat. U ovom selu i zaselcima pobijeno je više od 30 ljudi. I kad netko veli zašto nisi osta u svojoj kući… jedva sam muža nagovorila da idemo, on bi osta, nikom ništa nije skrivija.

U ovom selu i zaselcima pobijeno je više od 30 ljudi. I kad netko veli zašto nisi osta u svojoj kući… jedva sam muža nagovorila da idemo, on bi osta, nikom ništa nije skrivija - govori mještanka Jela

Jelina susjeda napominje da ljudi nisu zadovoljni obnovom kuća.

- Radnici nisu dobro struju napravili, svako malo iskaču osigurači, dimnjak ne valja, kao ni kanalizacija, koja se nerijetko zaštopa - objašnjava.

U selu uglavnom nema ni telekomunikacijskog signala, valja stajati na seoskom polju da bi ga se, možda, uhvatilo. A gotovo nasred njega, seoska je ambulanta: gradili su je nakon rata, navodno Švicarci. Doktor iz Knina dolazi tek svake prve srijede u mjesecu…

Malo prije skretanja za zaselak Torbice nailazimo na zanimljiv prizor: na prikolici džipa, jedna na drugoj, leže dvije ustrijeljene i vezane divlje svinje. Pored prikolice troje-četvero lovaca, svi u sivomaslinastim prslucima. Mrko nas gledaju, valjda zbog bojazni da nismo kakvi inspektori iz Zagreba.

- Gdje će se spremati gulaš? - pitamo ih, napola u šali.

Očito nenaviknuti na takve upadice, neodređeno i zbunjeno klimaju glavama, ne odgovorivši nam na pitanje.

Iz Torbica pogledom obuhvaćamo gotovo sve plavljanske zaselke. Mještani se broje na prste jedne ruke, vidimo tek pokoju stariju osobu… U staroj kamenoj kući, podignutoj valjda prije dvjesto godina, sa suprugom i dva psa stanuje 56-godišnja Desanka Marinković, farmaceutska tehničarka koja je punih osamnaest godina, sve do 'Oluje', živjela u Kninu, gdje je radila u bolničkoj ljekarni. U opljačkanu kuću svojih roditelja vratila se 1997. iz izbjeglištva u Srbiji, no ni danas se, nakon nebrojenih molbi, nije uspjela zaposliti u struci.

- Školu za farmaceutskog tehničara završila sam u Sarajevu, nakon čega sam položila i državni ispit za samostalno bavljenje tom djelatnošću. Kad sam se vratila iz izbjeglištva, bila sam jedina u Kninu kvalificirana za taj posao: dakle gotov proizvod, s gotovo dvadeset godina iskustva u struci, što su svi znali. To mi nije pomoglo. Ravnatelji bolnice su se mijenjali i na to radno mjesto dovodili nekvalificirane radnike - priča nam Desanka.Nada se ukazala nakon jednog od bezbrojnih razgovora u bolnici, ali bila je kratka vijeka: posao je dobila Hrvatica iz BiH, koja je dotad radila samo u predstavništvu i nije imala ni dana apotekarskog staža.

- Ona je, navodno, bila kritičan kadar i tako je dobila stan u Kninu, iako sam i ja cijelo vrijeme tu bila prisutna. Bolnica joj je platila školovanje u Bijeljini, zbog kojega nije napustila radno mjesto. A nakon toga je sa suprugom otišla u Kanadu - kaže nam.Kada je pitamo što misli koji su stvarni razlozi da kao povratnica nije zaposlena u javnoj ustanovi, bolnici, i je li se pozivala na 22. članak Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (koji lokalnoj samoupravi propisuje obavezu zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina razmjerno njihovom udjelu u postotku stanovništva), kaže nam da su je davno upozorili kako spomenuti članak za bolnicu ne vrijedi. U bolničku je ljekarnu ipak, nakon godina muka, primljena na određeno vrijeme, na svega dva mjeseca. Nova joj ravnateljica ne želi produžiti ugovor, nego raspisuje natječaj, na koji Desanka opet šalje molbu, pa je pozivaju na razgovor.

- Ne želim ni pomisliti da je riječ o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi, ali pitam se kako to da je gospodična koja je ove godine primljena u stalni radni odnos zaposlena nakon natječaja na određeno vrijeme, premda je tada bila studentica - napominje.

Nasreću, Šibenčaninu Živkoviću, vlasniku privatne biljne ljekarne u Kninu, nije bila važna njezina nacionalnost, pa je kod njega, sve do zatvaranja ljekarne 2011., zarađivala za život.- Preporučila me bila prijateljica, Hrvatica iz Knina. Pokušavši me ohrabriti, kazao mi je: 'Možda ćemo mi imati problema zbog vas, možda vi zbog nas, ali pokušat ćemo to zajedno nadići.' I jesmo, prevazišli smo. Kninski starosjedioci Hrvati srdačno su me pozdravljali, ali je loš promet, nažalost, zatvorio apoteku - kaže Desanka, koja se ne predaje unatoč tome što je samo jedna od brojnih na dugačkom popisu Zavoda za zapošljavanje. I dalje uporno šalje molbe za različite poslove.

- Imam dva zaposlena sina, jedan je u inozemstvu, i živim zahvaljujući njihovoj pomoći. Imam i malo vrta, pa nešto sama uzgojim, imam vinograd i tri košnice pčela, pa radim sokove, džemove, ajvare… - nabraja Desanka.

Nekada je njezina obitelj, poput drugih u kraju, imala puno zemlje, na kojoj bi se radilo nakon posla u Kninu: većina je, naime, bila zaposlena u nekadašnjoj tvornici vijaka, Tviku, Kninjanci i drugim poduzećima.

- Danas je Plavno zaraslo, postalo je veliko lovište - zaključuje Desanka.

Nažalost, lovci koji dolaze u selo ne vode računa o malobrojnim ljudima koji uzgajaju usjeve i vinograde: postavljaju zamke za divljač gdje im se svidi, a vikendom, kad ih je najviše, čovjek treba dobro pripaziti da ga ne zamijene za kakvu životinju, kažu nam u selu. Kako bi se mještani opskrbili najnužnijim namirnicama, u Plavno dolazi pokretna trgovina, u kojoj posebno treba naručiti kukuruz i mekinje za stoku, kažu nam supružnici Dušanka i Vidosav Dubajić, oboje na pragu osamdesetih.

- Nama je lijepo ovdje, na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije, ali nema mladih. Narod raselio, uvatila kriza. Vidiš, ja sam hrvatski Srbin i šta imam tražiti u Srbiji ili drugoj državi - govori Vidosav Dubajić, povratnik od 1997. godine.

Kad sam se vratila iz izbjeglištva, bila sam jedina u Kninu kvalificirana za posao farmaceutske tehničarke: gotov proizvod, s gotovo dvadeset godina iskustva u struci. No ravnatelji bolnice dovodili su nekvalificirane radnike - kaže 56-godišnja Desanka Marinković

Kao strojovođa manevra radio je pune 42 godine u Kninu i danas ima tri tisuće kuna penzije. Gleda u daljinu, nabraja zaseoke: Đurići, Zorići…, pa ga uhvati nostalgija za minulim vremenima, kad se ovdje pjevalo, družilo, živjelo. Prisjeti se i toga kako su u onom davnijem ratu partizani iz jednog dijela ovoga kraja gonili četnike iz drugoga… No politika ga danas ne zanima, svi su mu isti, tko god da je na vlasti. Najviše ga muči što u zaselku nema vanjske, javne rasvjete, jer je netko, navodno, isključio prekidač u trafostanici.

Dubajićev zet Zoran, porijeklom iz obližnjeg Golubića, i danas živi u Srbiji, u Rakovici kraj Beograda. Za njega i njegovu obitelj, kaže, nema uvjeta da se vrate u rodni kraj.

- Imam ovdje starog ćaću, pa ga dođem obići. U Srbiji nešto radim, povremeno, i tako - ne otkriva previše Zoran; tek šturo domeće da se 90 posto Plavljana nije vratilo svojim kućama, pa selo živne samo ljeti.

Dok baka Dušanka odnekud dovodi magaricu, gotovo zaboravljenu životinju, kako bi je prije noći sklonila u tor, mi se spuštamo cestom Plavno – Knin, pazeći dobro da u tih dvadesetak kilometara do prvih gradskih svjetala ne doživimo još i odron kamenja…

Željko Džepina: Nismo zadovoljni dinamikom zapošljavanja

Problem javne rasvjete u Plavnu tehničke je prirode i uskoro će biti riješen, jer odnedavno imamo novoga koncesionara za taj dio općine - kaže Željko Džepina, član SDSS-a i zamjenik kninske gradonačelnice.

Zanimao nas je i slučaj Desanke Marinković, vezan uz zapošljavanje povratnika, pripadnika nacionalne manjine, što je regulirano člankom 22 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Džepina smatra da je implementacija toga članka, koji je na papiru dobar i optimističan, u stvarnom životu nezadovoljavajuća.

- Odgovorne osobe u lokalnoj samoupravi dio Ustavnog zakona tumače proizvoljno, jednim dijelom zbog određene nedefiniranosti jednog stavka predmetnog članka, pa po tome ispada da se prednost pri zapošljavanju povratnika ne odnosi na trgovačka društva i javne ustanove, poput bolnice čiji je osnivač lokalna samouprava, odnosno Grad Knin. No to je zatečeno stanje i mi činimo sve što možemo da se ono popravi. U bolnici imamo oko tridesetak zaposlenih, uglavnom medicinskih sestara i tehničara, kadra kakvog nedostaje na tržištu radne snage, pa su na ta mjesta zapošljavani i Srbi. Ostalih je jako malo: imamo dvojicu vatrogasaca, u Dječjem vrtiću jednog, a u Pučkom otvorenom učilištu nijednog iz redova manjina - kaže Džepina.

Dodaje da je Srba po posljednjem popisu u Kninu i cijeloj općini bilo 23,05 posto, pa je i u tom smislu zastupljenost srpske manjine u gradskoj upravi nezadovoljavajuća: trebalo bi ih biti zaposleno devetero, a trenutačno ondje radi svega četvero.

- Velik je problem i to što već dugo nema novih natječaja. No, ponavljam, takvu se sliku trudimo ispraviti gdje god se otvore mogućnosti - zaključuje Džepina.