Kakav je generalni položaj građana srpske nacionalnosti na području Hrvatske Kostajnice?
Nekad je po biračkom popisu ovdje živjelo 1.400 Srba, a danas je svega tristotinjak onih koji mogu izaći na biračka mjesta. Stanovništvo je staro, prosjek je oko 70 godina; što je i bilo mlađih, iselilo je radi nezaposlenosti i loše ekonomsko-socijalne situacije uglavnom u Njemačku, pa i preko bare, u Kanadu. Učinili su to mnogi s Banije, među njima i moj sin. Preostali, osim u Kostajnici, uglavnom žive po selima, od kojih je najveće Čukur, kamo se vratio najveći broj povratnika. Riječ je pretežito o stanovništvu seoske provenijencije, koje se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Eko-proizvodnjom se baš i ne može baviti, jer je ona zahtjevnija, traži puno ruku, a domaćinstva su ponajčešće mala.
Kakve su mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta u sklopu OPG-ova, industrijskih pogona, obrta i zanata?
Svi su industrijski pogoni zatvoreni, a oni koji rade su u susjednim općinama, koje su 90-ih izdvojene iz sastava Kostajnice. Tu je i vrlo apsurdna situacija vezana uz nisku obrazovnu strukturu: ovdašnjem birou za zapošljavanje prijavljena je svega jedna osoba s fakultetom, dvije s višom školom, a 80 posto ih je sa završenom osnovnom školom, pa i bez nje. Ti ljudi ne mogu odgovoriti na dinamiku tržišta. U šali sam jednom kazao da kad bi nam netko poslao satove u dijelovima, ne bismo imali obrazovanih i stručnih ljudi da ih sastave. Uz ovoliku privrednu neaktivnost teško je imati budućnost, pa bi se država napokon trebala izjasniti o tome što zapravo želi učiniti s ovim područjem. Nekad su tu bila područja posebne državne skrbi, danas ih zovu potpomognutim područjima, no ništa po tom pitanju nije definirano usvojenim Zakonom o regionalnom razvoju; štoviše, nikada nas nisu posjetili ministar gospodarstva i ministar regionalnog razvoja, a kamoli ministar poljoprivrede.
Što se tiče pomoći gradske vlasti pri otvaranju novih radnih mjesta i novom zapošljavanju, tu se može reagirati samo u skladu s visinom proračuna – ne može se tek tako izdvojiti za mjere koje bi potaknule zapošljavanje, ma koliko bi to bilo u interesu cjeloga kraja. Međutim, moram reći da ima nekih privatnih inicijativa: navraćali su ovamo neki Kinezi, pričalo se o pogonu u kojem bi radilo dvadesetak ljudi… No, ponavljam, živimo u vremenu dinamičnog tržišta, koje se mijenja iz tjedan u tjedan i na čije je zahtjeve teško odgovoriti, pogotovu ako nemate dovoljno osposobljene radne snage. U tim je uvjetima vrlo teško prilagoditi se pozitivnim trendovima.
Imaju li djeca mogućnost pohađati pravoslavni vjeronauk i dodatnu nastavu materinskog jezika i kulture?
Vjeronauk postoji u osnovnoj školi i s time problema nema, no problematični su bili pokušaji uvođenja nastave srpskog jezika i kulture po svim modelima, pa i dopisno-konzultativnom. Ljudi se očito boje stigmatiziranja, pa nisu za takav oblik obrazovanja svoje djece. No, zato SKD Prosvjeta ima ovdje aktivan pododbor, djeluje manjinsko vijeće i zastupljeni smo u izvršnoj vlasti, što znači da se bar u tom dijelu poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
P. Kakve je izlaznost građana srpske nacionalnosti na izbore?
Što se parlamentarnih tiče, izlaznost je u prosjeku oko deset posto, no na posljednjima se osjetila zasićenost politikom. Na lokalne ih izbore izlazi puno više, no kad se održavaju manjinski izbori za članove vijeća, izlaznost je poražavajuća - ispod deset posto. Ljudi misle da se tom prilikom izravno moraju izjasniti o tome koje su nacionalnosti. Iz istog je razloga prilikom parlamentarnih izbora mnogima problem uzeti rozi, odnosno ‘manjinski’ listić, jer se u tom slučaju vidi kome ‘pripadate’. Premda je međunacionalni sukob odavno završen, mnogi se još osjećaju stigmatiziranima i plaše se iskazivati svoju nacionalnu pripadnost.
