>

novosti logo

Piše Ana Brakus

Stier na želucu

Od početka mandata Stier je izložen utemeljenoj društvenoj osudi za poteze koje je povlačio s ultrakonzervativnih pozicija. Njegovo otvoreno neslaganje s Plenkovićevim potezima početak je mogućeg ‘rekonfiguriranja’ dobrih prijatelja u neprijatelje

Sve su vidljivije pukotine u nekad idiličnom odnosu premijera Andreja Plenkovića i ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera. Nebrojene su situacije u kojima su jedan drugom tepali da su ‘prijatelji iz Bruxellesa’ i naglašavali svoju višegodišnju suradnju i kvalitetu odnosa, a iako je takva retorika prisutna i ovih dana, ona sada služi samo kao uvod u izjave kojima novinske stupce ispunjavaju razilaženjima u mišljenju koja graniče s otvorenim sukobom.

Tjedan je započeo izjavom Davora Ive Stiera ‘Večernjem listu’ kojom je, nakon višetjedne šutnje i samo nekoliko dana prije lokalnih izbora, otkrio da je na sastanku Predsjedništva HDZ-a, održanom neposredno nakon što je Andrej Plenković tajnicu na sjednici Vlade zamolio da pripremi razrješenje tri Mostova ministra, ponudio svoju viziju razrješenja krize. Predlagao je, kaže, izlazak na izbore kao ‘najpoštenije rješenje’ i dodao da ‘žali zbog rastanka s Mostom jer je tu koaliciju dugo gradio’. Naglasio je odmah potom kako je prihvatio ‘kompromisno rješenje’ koje je želio Plenković, a to je da najprije pokušaju osigurati (dovoljno) stabilnu većinu, a tek onda izađu na izbore. Međutim, medijsko prepucavanje i iznošenje nesuglasica s Predsjedništva HDZ-a, stranke kojoj je Stier politički tajnik, a Plenković predsjednik, svakako ne govori u prilog Stierovom prihvaćanju i mirenju s odabranim putem Andreja Plenkovića, štoviše, moglo bi se reći da je tome upravo suprotno.

Na jasan Plenkovićev odgovor nije trebalo dugo čekati. U srijedu, prilikom gostovanja u radijskoj emisiji ‘A sada Vlada’, opasno je zaoštrio retoriku pa je komentiranje Stierovih istupa, koje je počelo rečenicom ‘Davor je moj prijatelj…’, zaključio nazivanjem njegova stava i mišljenja oportunističkim. Valja napomenuti i da je Andrej Plenković u intervjuu Magazinu ‘Jutarnjeg lista’, objavljenom prošlog vikenda, tvrdio da su na spomenutoj sjednici Predsjedništva HDZ-a unisono zaključili da je njegov način rješavanja krize najbolji put te da je na izravan upit sumnjičavog novinara o Stiereovoj podršci odgovorio da Davor Ivo Stier stoji čvrsto iza njega. Ne čudi stoga što su anonimni sugovornici, također članovi Predsjedništva, sada upregnuti u promoviranje tumačenja Stierovih izjava kao ‘naknadne pameti’ i demantiranje njegovog izražavanja neslaganja na spornoj sjednici.

Vlada Andreja Plenkovića mjesecima je već izložena kritikama što domaćih, što međunarodnih zagovaratelja ljudskih prava, bilo da je riječ o organizacijama civilnog društva ili politički angažiranim pojedincima, zbog promjena vanjskopolitičkih stajališta koje je gurao upravo Davor Ivo Stier. Pozicije koje zastupa Republika Hrvatska, posebno o temama poput rodne ravnopravnosti, seksualnih i reproduktivnih prava te ostvarivanja jednakopravnosti LGBT osoba, dramatično su se približile često kritiziranim ultrakonzervativnim stajalištima kakva zastupaju Mađarska i Poljska. U brojnim medijima objavljivane su i zastupane teze koje Andreju Plenkoviću sigurno nisu bile ugodne za čitanje, poput one da je velik broj stranih diplomata u Hrvatskoj razočaran Plenkovićevim prepuštanjem kreiranja vanjske politike u ruke Stieru te da je ‘postao slab premijer’.

S ništa manje kritika i buke nije prošla ni Stierova odluka da na mjesto svojeg posebnog savjetnika za ljudska prava postavi notornog Ladislava Ilčića, predsjednika ultrakonzervativne stranke Hrast. Ilčić se na mjestu posebnog savjetnika nije dugo zadržao i otišao je u ne sasvim razjašnjenim okolnostima tvrdeći da je on dao ostavku kako bi se posvetio utrci za gradonačelnika Varaždina, dok brojni drugi upućeni izvori tvrde kako zapravo nije imao izbora jer je odluka o njegovom odlasku donesena ranije.

Stier i Ilčić bili su i glavne mete ovogodišnjeg zagrebačkog osmomartovskog prosvjeda, odnosno Noćnog marša koji je okupio preko šest tisuća prosvjednica i prosvjednika koji su jasno i glasno zazivali njihove ostavke zbog politika koje provode.

Samo nekoliko tjedana kasnije Stier se ponovno našao pod napadima zbog odustajanja od dvije godine izrađivanog Nacionalnog plana za suzbijanje diskriminacije, s čijim se uvođenjem i tako kasnilo, a zbog čega su u rizik doveli povlačenje 6,9 milijardi eura iz europskih fondova. Vladin prijedlog novog Nacionalnog plana, o kojem su ‘Novosti’ prve pisale, u početnoj verziji izgledao je kao da je u potpunosti skrojen prema mjeri klerikalne desnice, da bi, prema našim saznanjima, nakon informiranja javnosti, burnih sjednica radne skupine za izradu, ali i burne sjednice saborskog Odbora za europske poslove, finalni produkt mogao izgledati značajno drugačije i zadovoljiti barem minimalne uvjete zaštite ugroženih društvenih skupina.

Od početka svojega mandata Stier je dakle izložen jasnoj i utemeljenoj društvenoj osudi za poteze koje je povlačio. Relevantne interpretacije njegova djelovanja i posljedičnog diskreditiranja i samog Plenkovića zapravo su samo dvije. Prva je da je Davor Ivo Stier sve dosadašnje odluke donosio uz znanje i suglasnost Plenkovića, dok je druga i dominantnija ona koja kaže da je Stier često iznenađivao ne samo javnost, već i Plenkovića koji bi onda bio prisiljen, u maniri identičnoj u slučajevima Barišić i Marić, podržati ono što njegovi ministri rade kako bi što duže zadržao dojam omnipotentnog premijera.

Javno percipiran kao desničar omotan u znatno finiji celofan od onoga kojim se pokrivaju Bruna Esih i njegov donedavni kolega u Predsjedništvu HDZ-a Zlatko Hasanbegović, ogoljen od celofana Stier je, ipak, značajno drugačiji i kao takav u javnosti obilježen od onoga kako se Andrej Plenković barem želi predstaviti hrvatskoj, a pogotovo europskoj javnosti: kao umjeren, centristički nastrojen demokršćanin, a ne ultrakonzervativni aktivist s radnim mjestom u Vladi.

Teško je povjerovati da bi ovako Stierovo otvoreno izražavanje neslaganja s unutarstranačkom, ali i nacionalnom politikom koju provodi Plenković moglo biti na neki način dogovoreno; puno je izglednije da svjedočimo početku kraja idilične suradnje dvojice nekadašnjih europarlamentaraca i mogućem ‘rekonfiguriranju’ dobrih prijatelja u najgore neprijatelje, čije se ambicije više međusobno ne nadopunjuju već suprotstavljaju.

1/1