Pavao Trkulja i njegova nevjenčana žena Stanka žive u trošnoj drvenoj kućici na kraju Podgorja, kordunaškog sela južno od Vrginmosta. Preživljavaju od 800 kuna socijalne pomoći, nemaju struje i nisu zdravstveno osigurani, no sve to nije im najveća briga. Mnogo je gore što su tek nedavno saznali da trošna kuća u kojoj se rodio Pavlov otac i djed, a prije više od 100 godina ju je sagradio njegov pradjed, nije zapravo na njihovoj zemlji, već na državnoj. To im u velikoj mjeri zagočava život i stvara gotovo nerješive probleme.
Sredinom sedamdesetih, Pavao je otišao na rad u Sloveniju, trbuhom za kruhom, a u kući su ostali majka, otac i brat. U Oluji, obitelj Trkulja pobjegla je glavom bez obzira prema Bosni, kasnije u Srbiju, a Pavao, koji je rat proveo u Sloveniji, vratio se odmah iza Oluje, 1996. godine u rodno Podgorje sa svojom životnom odabranicom Stankom. Kuću su zatekli potpuno devastiranu i pokradenu, bez prozora i vrata.
- Nastavio sam živjeti na svome, zauvijek zaboravio Sloveniju i pokušavao nekako preživjeti bez ikakvih primanja, bez struje i vode. Kad mi je dozlogrdilo i kada sam shvatio da jednostavno ne mogu preživjeti, počeo sam obilaziti urede u općini Gvozd i tada otkrivam da je roditeljska kuća na državnoj zemlji, što me zaprepastilo. Saznao sam da je roditeljska kuća, za vrijeme ovog zadnjeg rata ili odmah po njegovu završetku, uknjižena na Republiku Hrvatsku. Kažu mi da su za sve krivi djedovi koji prije 100 godina nisu kuću sa zadružne zemlje prepisali na sebe. Tada se sve zakompliciralo, jer zbog te činjenice nemam pravo na ništa, a pogotovo ne na obnovu. Moj zahtjev da mi se kuća obnovi glatko je odbijen. Kucao sam i na druga vrata, ali svugdje sam odbijen. Tu i tamo netko bi, na jedvite jade, obećao pomoć, ali od toga uglavnom nikada ne bi bilo ništa. Svi mi kažu da živim na državnom vlasništvu, pa mnoga prava ne mogu ostvariti. Ja se pitam, gdje sam ja? Pa valjda sam i ja nekakvo državno vlasništvo, a svi se ponašaju kao da ne postojim! - ogorčeno objašnjava Pavao Trkulja.
Da supruga Stanka, inače rođena Piroćanka, nije toliko vješta sa uzgojem povrća u vrtu, Trkulje bi bili gladni
Krenuo je nakon povratka obilaziti stare porušene kuće u širem kraju, dovlačio crijep, ciglu, razbijene prozore i vrata te krpao devastiranu kuću koliko je mogao. Veliki problem je i put do kuće, koji od glavne ceste do kuće vodi 700 metara kroz polja, pa se veći dio godine do nkuće jednostavno ne može doći vozilom. Usput, Pavao je odmah počeo pisati zahtjeve za obnovu, no do današnjeg dana - ništa. Tek nedavno je iz nadležnog ministarstva obavješten da se nalazi na spisku za dodjelu građevinskog materijala, a kad će materijal stići, i da li će ga uopće dobiti, nitko ne zna.
Počeo je pisati pisma važnim ljudima u kojima je potanko objasnio svoj problem. Obratio se Ivi Josipoviću, tadašnjem predsjedniku države, bivšem predsjedniku vlade Zoranu Milanoviću, kratkotrajnom predsjedniku Hrvatskog Sabora Željku Reineru, te sadašnoj predsjednici, Kolindi Grabar-Kitarović. Nitko od njih mu nije za odgovor poslao ‘ni a, ni b’. Tek je od predsjednice dobio odgovor da ona ‘za to nije nadležna’.
- Električna energija je posebna priča. Ova kuća imala je struju još od 60- ih godina. Moj otac i majka masno su platili priključak i dali stotine dobrovoljnih radnih sati. U Elektri su mi od početka govorili da nemam pravo na priključak, a onda sam se požalio Hrvatskoj regulatornoj agenciji i nedavno sam dobio rješenje da imam pravo na priključak, no moram ga platiti 7.500 kuna. Kako nemam taj novac, niti ću ga ikada imati, ništa od struje neće biti dok sam živ. Kome da se god obratim, stvar zapne. U Crvenom križu me ‘ne šljive ni dva posto’, ništa od njih nisam dobio osim jednog paketa, a čujem da ih drugi dobivaju malo češće - jada se Pavao.
Sve što je Pavao, nakon povratka uspio ostvariti je socijalna pomoć od 800 kuna mjesečno. Da supruga Stanka, inače rođena Piroćanka, nije toliko vješta sa uzgojem povrća u vrtu, Trkulje bi bili gladni. Ovako, ostava je puna tegli s kiselim krastavcima, paprikama, soka od paradajza, krompira, kiselog kupusa, turšije od voća i povrća. Na tavanu vise pokoja slanina i kobasica, pa gladi nema.
- Nije nam lako, ali ako se ljudi slažu, sve se može prebroditi. Možda je za neke gospođe iz grada ovakav život nezamisliv. Pranje robe na ruke, kupanje u lavoru, grijanje vode za pranje suđa na peći, peglanje na žar i još mnogo toga što neki misle da je odavno nestalo. E, u mojoj kući nije. Mučim se, pa opet dobro, nismo prljavi, nismo neuredni i nismo gladni. Što više poželjeti - pita se Stanka uz osmijeh.
Usprkos svim teškoćama kroz koje prolaze Stanka i Pavao, ne možemo se oteti dojmu da su ipak sretni ljudi. Uvijek su nasmijani, pravi domaćini i veliki optimisti. Osmijeh im ne silazi s lica ni kada pričaju o onom najgorem - nisu socijalno osigurani.
- E, to je veliki problem, moj prijatelju. Ja ne znam zašto nemam zdravstvenu knjižicu, a moja Stanka je nema jer je državljanka Republike Srbije i vjerovatno se mora, kad je zaboli, javiti liječniku u Pirot. No, i taj smo problem, barem za sada, riješili. Ne idemo liječniku. Kad nas zaboli, nekako prepinjemo sami. Znam da će doći dan kad će se sa mnom morati baviti doktori, možda i u bolnici. Ja to platiti ne mogu, a oni neka me strpaju u zatvor, ima valjda i tamo lijekova. Nekako ću dug otplatiti, ako treba gulit ću krompir - kroz smijeh pojašnjava Pavao.
Od jednog činovnika HZZO-a saznali smo kako se neki od ovakvih slučajeva rješavaju kroz rupu u propisima. Osoba koja nema zdravstveno mora pronaći bilo kakvog poslodavca i dogovoriti se s njim da ga prijavi kao radnika na nekoliko dana. Ne mora ni dolaziti na posao. Tada je dužan poslodavcu platiti onaj iznos koji mu je poslodavac uplatio kao doprinose za njegov rad. Bilo bi dobro platiti nešto poslodavcu osobno za uslugu i jednostavno dobiti otkaz, savjetuje naš izvor. Nakon toga, može se slobodno, sve po zakonu, prijaviti na Zavod za zapošljavanje, pa opet, sve po zakonu, ostvariti socijalno osiguranje. Da ne povjeruješ!
