U knjizi 'Sentimentalna povest britanskog carstva' čuveni srpski pisac Borislav Pekić, pišući o počecima britanske državnosti, opisuje prilike koje su ondje vladale u desetom stoljeću, prije više od tisuću godina. Bilo je to vrijeme vladavine Anglosasa, prije najezde Normana, kada se počeo formirati feudalni sustav i kada su nad tzv. slobodnim seljacima vladali plemići, iznad kojih je bio kralj. No unatoč tome i unatoč obavezi seljaka da primjerice idu u rat, postojala su i određena prava na zaštitu, vezana uz 'povrede ličnosti i imovine', piše Pekić, 'povlasticu koja se u Evropi onog vremena jedva razume, a ni danas ne priznaje'. I premda je život britanskog seljaka, izražen u novcu, vrijedio triput manje od plemićkoga, tarife su bile precizno utvrđene i podijeljene u nekoliko kategorija: tako je naknada za život roba iznosila 60 šilinga, sto šilinga je stajao otkup sina posjednika koji plaća zemljišnu rentu, a odšteta za život konjanika u kraljevoj službi bila je 500 šilinga. Ako bi u ratu izgubili život, obiteljima većih zemljoposjednika isplaćivalo se 600 šilinga. Koliko je vrijedio šiling govori i to da se u Kentu za ubojstvo plemića plaćalo 300 šilinga, što je ekvivalent vrijednosti 300 volova. Doduše, vrijednost šilinga nije svagdje bila ista.

Ima li ta poučna priča kakve veze s današnjom Hrvatskom, govori li što o ovoj državi ljudskih prava, članici Evropske unije? Nažalost, govori puno – uz ostalo i to da je Britanija i prije deset stoljeća bila naprednija od nje, barem po tom pitanju… Naime, premda je od rata prošlo 19 godina, Hrvatska još nema pojma o tome koliko je 'slobodnih seljaka', njezinih građana, u njemu oštećeno. A riječ je o civilnim žrtvama, ljudima koji su na svojoj koži osjetili najveće patnje i u vojnom sukobu platili najveću cijenu.

Svim će građanima, bez obzira na nacionalnost, konačno biti priznat status civilne žrtve ako su pretrpjeli neko zlo, a to ljudima puno znači. Sljedeći korak je obeštećenje, koje će biti u skladu sa situacijom u društvu. Napravit ćemo zakon koji je provediv - dodaje Matić

Mediji desetljećima, u militarističkom balkanskom duhu, bruje o pravima branitelja, a pravima civila, kojima je u ratu razoren život i uništena imovina, bavi se malo tko ili nitko. A i kada se bavi, govori se o žrtvama ili hrvatske ili srpske nacionalnosti – civilne žrtve rata još se ne spominju zajedno, možda i stoga što prve dobrim dijelom imaju nekakav status, a druge najčešće nemaju ni status ni prava. Štoviše, nad mnogima se pravosuđe iživljava, samo zato što su se usudili zatražiti pravdu i odštetu. Koliko je društvo osjetljivo po pitanju prava civilnih žrtava rata najbolje govori sramotan incident koji su u Vukovaru, na predstavljanju Izvještaja o pravima civilnih žrtava rata za 2013. nevladine organizacije Dokumenta, izazvali pripadnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Skup je održan u suradnji s Evropskim domom u tom gradu, a osim voditeljice Dokumente Vesne Teršelič, najviše je napadnut pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević.

- Kako to da hrvatski branitelji i civilne žrtve rata s, uvjetno rečeno, hrvatske strane, boluju od čitavog niza malignih oboljenja, PTSP-a, a to je populacija koja je dobila rat i putem Zakona o pravima branitelja uživa mnoga prava? S druge strane, imamo populaciju koja je bila na strani Krajine, koja je izgubila rat i nema PTSP, barem koliko mi znamo. U svakom slučaju, pitanje još nema odgovor, ali je vrlo važno i treba na njega odgovoriti - kazao je Glavašević u svom izlaganju, koje su uvredama prekidali pripadnici Stožera, a u danima koji su uslijedili pokrenuta je prava hajka na njega. Optužen je da je izdajnik kojeg bi se otac, ubijen na Ovčari, stidio, a pritom se stalno ponavljala teza da se zalaže za izjednačavanje prava boraca HV-a i krajinske vojske.

Ministar branitelja Predrag Matić, čiji suradnici ovih dana rade na pripremi zakona o civilnim žrtvama rata, smatra da su stožeraši preko Glavaševića zapravo napali njega.

- Nevjerojatno je da se čovjeka koji ima svoju karijeru, svoje zvanje, koji govori pet jezika i koji je odgodio doktorat samo zato da bi pomogao braniteljima optužuje za izdaju pokojnog oca. Ti ljudi, koje zovem 'dežurnim čuvarima ratne opasnosti', žele da se ovdje i dalje ratuje. Oni su i Antu Gotovinu, kada je pozvao da se okrenemo budućnosti, proglasili izdajnikom - ističe Matić.

Optužbe da se Glavašević i on zalažu za priznavanje nekakvog statusa i prava pripadnicima VSK-a, Matić smatra zlonamjernima.

- Bojan nije govorio o tim vojnicima u kontekstu priznavanja prava. Ali ako su Ivanka i Jovanka ranjene od iste granate, ne može jedna ostvarivati prava, a druga ne. Nikada nije bilo govora o pripadnicima vojske, ali za mene je svaka civilna žrtva ista, bez obzira na to kako se zove, i zato pripremamo novi zakon. Dok smo tu ja i ova Vlada, svaka će žrtva biti jednako tretirana. A poslije toga, kako bog da - kaže ministar.

Novi zakon o pravima civilnih žrtava rata tek je u pripremnoj fazi. Još se ne zna koje će sve kategorije žrtava njime biti obuhvaćene, ali najava da će se prestati s diskriminacijom po nacionalnoj pripadnosti velika je stvar za mnoge Srbe s ratnih područja, koji još ne ostvaruju nikakva prava. Ministar Matić ističe da je jako ponosan što će žrtve ratnih silovanja biti obuhvaćene posebnim zakonom.

- Naglašavam da se s time nije uhvatila ukoštac nijedna prijašnja vlada. Posebno sam ponosan što će nakon donošenja zakona svim građanima, bez obzira na nacionalnost, konačno biti priznat status civilne žrtve ako su pretrpjeli neko zlo, a to ljudima puno znači. Tu nema novca, ali ima priznanja. Sljedeći korak je obeštećenje, a ono će biti u skladu sa situacijom u društvu. Moram naglasiti da kada je bilo novca, nije bilo volje, a sada ima volje, ali nema novca. Znam da se sve vrti oko novca, ali mi ćemo napraviti zakon koji je provediv. Možda bih ispao heroj da kažem da će svi dobiti po deset milijuna kuna, ali znam da taj novac neće dobiti. Moramo biti realni u zahtjevima - kaže Matić.

Dok Ministarstvo branitelja poziva sve udruge koje se bave ovom problematikom da se uključe sa svojim prijedlozima u raspravu o zakonu o civilnim žrtvama rata i da otvore svoje arhive kako bi se konačno definirao broj ljudi koji će imati pravo na taj status, u izvještaju koji je Dokumenta predstavljala u Vukovaru je i istraživanje provedeno lani među četrdesetak civilnih ratnih žrtava hrvatske i srpske nacionalnosti. Nevjerojatno zvuči da je samo jedan sudionik istraživanja u proteklih dvadesetak godina dobio konkretnu psihološku pomoć, a samo ih je osam primalo medicinsku. Većina ispitanika ne ostvaruje nikakva prava i tek nekolicina ima status civilne žrtve. Vesna Teršelič posebno ističe očitu nacionalnu diskriminaciju.

- Kada govorimo o građanima kojima je priznat status žrtve, govorimo zapravo o građanima hrvatske nacionalnosti. Vrlo malo Srba ima taj status, a ne znam ni za jedan slučaj da je netko od onih s okupiranih područja dobio status ili ostvario kakvo pravo - kaže ona.

Dokumentu raduje najava ministra da bi se to trebalo promijeniti.

- Očekujemo da će zakonom biti obuhvaćene i osobe koje su žrtve terorističkih akata izvan zone ratnog djelovanja, od kojih su mnoge u velikim problemima jer im se, nakon što im je uništena imovina i nakon što su zatražili odštetu koju je sud odbio, sada naplaćuju izuzetno visoki sudski troškovi - podsjeća Vesna Teršelič.

Kada govorimo o građanima kojima je priznat status žrtve, govorimo zapravo o građanima hrvatske nacionalnosti. Vrlo malo Srba ima taj status, a ne znam ni za jedan slučaj da je netko od onih s okupiranih područja dobio status ili ostvario kakvo pravo - kaže Vesna Teršelič

Problem o kojem govori imaju mnoge obitelji ubijenih civila; unatoč Vladinoj najavi da će se takvi troškovi otpisati, lani se to posrećilo samo Vjeri Solar iz Siska, majci ubijene Ljubice. Pritom, brojna pravosudna tijela i danas se trude umanjiti odgovornost države za ono što mnogi nazivaju prikrivenim etničkim čišćenjem.

- Poseban su problem slučajevi kada civilne žrtve traže odštetu za ubijene članove obitelji. Primjerice, na suđenju za Medački džep utvrđen je određen broj ubijenih civila, ali je tijekom suđenja postalo jasno da su ih ubili pripadnici Specijalne policije ili vojnici kojima nije zapovijedao Mirko Norac. Pravo na odštetu nakraju su ostvarile samo one osobe čije je bližnje ubio netko pod njegovim zapovjedništvom. Ostale žrtve pravosuđe ne interesiraju. Očekujemo da novi zakon ispravi te nepravde - kaže voditeljica Dokumente.

U Dokumenti i Ministarstvu branitelja su sigurni kako udruge civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti nemaju ništa protiv civilnih žrtava srpske nacionalnosti. U Slavonskom Brodu ubijeno je tijekom rata 1991. – 1995. najviše djece, kojoj se ondje uskoro podiže spomenik.

- Želim istaknuti da se taj spomenik ne podiže samo hrvatskim žrtvama nego svoj djeci, bez obzira na nacionalnost. Možda netko misli da bi se ona morala podijeliti? Ja to ne mogu, moj odgoj, obiteljski i školski, i moj svjetonazor ne dopuštaju mi da razlikujem Jovicu od Ivice, dijete od pet ili osam godina stradalo od bilo koga - kaže ministar Matić.

Eugen Jakovčić iz Dokumente posebno žali što se na skupu u Vukovaru nije okupilo više predstavnika udruga civilnih žrtava.

- Toga su dana na drugom mjestu imali svoje redovito godišnje druženje, ali je važno reći da podržavaju našu inicijativu da se zakon donese i da se definiraju sve žrtve, bez obzira na nacionalnost. Njima je dosta zavlačenja i lažnih obećanja, jer i većina civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti ne ostvaruje nikakva prava. Godinama su čekali da se riješe braniteljski problemi, a onda su prevareni i ostavljeni. Plašenje Srbima koji će im uzeti dio kolača kod njih više ne prolazi - uvjeren je Jakovčić.

Čemu se još može nadati Srbin kojem je policija ili vojska vlastite domovine digla kuću u zrak ili ubila člana obitelji, što može očekivati onaj kojem se zlo dogodilo u okupiranom dijelu Hrvatske? Za početak, dobro bi bilo da ih netko uopće spomene u zakonu, da se dvadesetogodišnja ljudska muka uoči i prizna, da im se ponudi psihološka pomoć, pruži ruka i da se napokon prestane s generalizacijom krivnje. Postigne li se barem toliko, novi će zakon imati smisla. A potom se možda netko dosjeti da bi svaku civilnu patnju i žrtvu valjalo i novčano obeštetiti, kao što su to još prije tisuću godina činili u ranom britanskom carstvu…

Matić: Zaista, zašto je toliko branitelja s dijagnozom PTSP-a?

Bojan Glavašević ne želi javno komentirati incident i svoju izjavu, ali se zato njemu nadređeni ministar ne suzdržava.

- Napravit ću sociološko istraživanje i potražiti odgovor na pitanje kako to da vojnici pobjedničke vojske, koji su dobili rat i imaju privilegije, mirovine, invalidnine, stanove, prava i priznati su u društvu koje voli svoje branitelje, boluju od PTSP-a. Na drugoj strani imate ljude koji su izgubili rat, Srbija ih je izdala a Hrvatska prezrela, i koji nemaju nikakva prava, a nitko se nije ubio. Koliko znam, nijedan iz Borovog Sela se nije ubio. Evo, i ja izražavam provokativan stav i kažem: da tamo na mjesnu zajednicu stavim natpis da ću dati tisuću eura svakome tko ima psihičkih problema, siguran sam da bi red odgovarao popisu tamošnjih stanovnika! Neka stručnjaci naprave istraživanje i kažu zašto je to tako. Bojan je o tome pričao - obrazlaže Predrag Matić. Naravno, ne misli da brojna samoubojstva branitelja nisu posljedica ratnih trauma i poslijeratnih problema, ali smatra da je broj onih s dijagnozom PTSP-a prevelik.