>

novosti logo

Društvo Društvo

Štrajk na meniju

Zbog nepotpisivanja kolektivnog ugovora štrajk u SC-u organizirale su podružnice četiri sindikata, uz značajnu podršku borbenog Novog sindikata. Sastanci u &TD-u jedan su od vrhunaca okupljanja štrajkaša: neobična ‘publika’ ne gleda predstavu, niti glumi samu sebe u nekom projektu o životu radnica, ona aktivno sudjeluje u drami svoga života

U toku je štrajk radnica i radnika zagrebačkoga Studentskog centra (SC), institucije bogate historije i velikog značenja za život ovoga društva. Dok ovo pišemo, sedmi je dan štrajka, a kraj mu se ne nazire jer su uključeni odlučni ustrajati do ispunjenja zahtjeva. A zahtjev je jednostavan i svodi se na jedno: kada je uprava godinama pregovarala ne bi li se došlo do teksta kolektivnog ugovora s kojim će se svi složiti, zaista nije u redu da sada taj isti ugovor ne želi potpisati. Riječima Biserke Sertić, predsjednice Samostalnog sindikata zaposlenika studentskih centara RH (SSZSC RH) i predsjednice štrajkaškog odbora: ‘Radnice žele samo sačuvati svoja stečena prava, koja bi u budućnosti lako mogla biti ugrožena, a u čemu im je kolektivni ugovor najsigurnije jamstvo.’ A sve nije počelo jučer…

- Najprije smo u siječnju prošle godine najavili opću inicijativu za pregovore. Pa smo s prošlom sanacijskom upravom imali spor jer oni nisu htjeli pregovarati. Najavili smo štrajk i u Ministarstvu znanosti, gdje spada SC, i tadašnji je ministar Vedran Mornar odredio da se mora pregovarati. Lani u lipnju započeti su pregovori, koji su prekinuti u travnju ove godine. Započeo je proces mirenja, tokom kojeg smo se 14. srpnja usuglasili oko svih članaka budućeg kolektivnog ugovora. Za to nam je trebalo 13 sjednica mirenja. Zadnja je bila 2. rujna, na kojoj je trebala pasti odluka sanacijskog vijeća hoće li ili neće potpisati. Uopće se nisu javili. U kolektivnom ugovoru piše da ukoliko se oni ne jave ili tekst negativno ocijene, mi imamo pravo crpiti sve iz Zakona o radu, čl. 205, koji regulira industrijske akcije. Kada smo zaključili da mirenje nije uspjelo, polako smo krenuli u pripremu štrajka - govori Sertić.

Šefovi sami staju na proizvodne linije, očajnički pokušavajući obaviti rad za koji nedostaje radnica. ‘Vidi se da ne znaju raditi, ako su nekada i znali. Jer neki od njih bili su radnici’, ‘Ma nisu nikada znali’, smiju im se štrajkaši

- Postojala je jedna međufaza kada nije bilo vlade, bili su izbori, trebalo je čekati da se sve formira. Tada smo se malo angažirali, tražili smo novog ministra Pavu Barišića, novog premijera i predsjednika Sabora da nam pomognu da se to riješi. Iz ureda premijera došla je predstavka, koju su oni poslali ministru Barišiću da nas on primi. Taj sastanak je održan. Međutim, na njemu nismo ništa riješili. Ministar nam nije ništa rekao, samo se upoznao sa nama, pa je riječ preuzeo Stipe Mamić, pomoćnik ministra znanosti zadužen za financije. On nam je ukratko rekao tri stvari: nema šanse da se ovaj ugovor potpiše, osim ako se ne radi o smanjenju naših sadašnjih prava. Rekao je i kako su svi drugi već izgubili svoja prava iz minulog rada i pravo na prijevoz, a mi još nismo. Iz svega toga dalo se prepoznati što slijedi. Nismo imali drugog izbora negoli najaviti štrajk - dodaje sindikalistica.

Štrajk su organizirale podružnice četiri sindikata koje djeluju u okviru SC-a, a to su uz ovaj već navedeni i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat radnika SC-a u Zagrebu i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi. Značajnu podršku štrajkaši su dobili od predsjednika i glavnog tajnika borbenog Novog sindikata Marija Ivekovića i Tomislava Kiša jer, kako to oni iz iskustva znaju, ‘solidarnost netko mora i organizirati’.

Unutarnji ustroj SC-a sastoji se od Ureda ravnatelja, Djelatnosti studentskog smještaja, Djelatnosti studentske prehrane, Djelatnosti kulture i triju službi: zajedničkih poslova, gospodarskih poslova i financijskih poslova. Teško je sve te ljude ujediniti i mobilizirati u zajedničkom interesu, naročito kada shvatimo da se na primjer prehrana u menzama, kao najjači adut obustave rada, ne događa samo na poznatoj lokaciji u Savskoj ulici, nego i u studentskim domovima u raznim dijelovima Zagreba. Takvih lokacija je pet, a najznačajniji su domovi Cvjetno naselje i Stjepan Radić na Savi. Trebalo je tjedan dana i uvjerenost da nema razloga za strah i negativnih posljedica po radnice, pa da se i neke od njih na Savi pridruže štrajku. Pošto je mobilizacija, barem u prvih nekoliko dana, uspjela obuhvatiti oko 40 posto zaposlenih, nije došlo do obustave rada u menzama. Po mišljenju mnogih s kojima smo razgovarali, to je otupilo oštricu štrajka i onemogućilo da proizvede željeni efekt koji bi imao da su menze, barem na nekoliko dana, zatvorene. Jer jedna je stvar dobiti svu silu načelne podrške izvana, koju je ovaj štrajk doista i dobio, a druga je stvar unutrašnja snaga koja ide baš iz obustave rada i nanošenja direktne štete poslodavcu. Što se tiče podrške, ona je došla iz 14 sindikata diljem Hrvatske, a možda je najznačajnija ona željezničarskih sindikata (Sindikat infrastrukture , Sindikat željezničara Hrvatske, Sindikat hrvatskih željezničara), koji su u svojoj borbi, dok je ovaj štrajk trajao, uspjeli potpisati kolektivni ugovor i time poslati poruku da je takav ishod moguć. Stigla su i pisma podrške Plenuma Filozofskog fakulteta i Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu te simbolični štrajk podrške SC-a u Splitu i Požegi.

Ispostavilo se da u igri živaca, koja se u ovakvoj situaciji razvija, stotinjak ljudi koji su prodrli u zgradu Uprave u Savskoj ulici, vičući ‘Hoćemo ugovor!’ i stvarajući buku i galamu, a kao reakciju na ranojutarnji obilazak radnih jedinica i pogona sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka, gdje je pokušao pritiscima i govorom iznuditi kraj štrajka, nije bilo dovoljno. Iako, nekog je efekta ipak bilo.

- Trećeg dana, ranom zorom, saznali smo da sanacijski upravitelj obilazi naše radne jedinice, pogone, održava sastanke i pokušava prisiliti štrajkaše da budu prisutni, iako smo im mi javljali da to ne moraju slušati… Tada je primio štrajkaški odbor i pokušao se postaviti na način da bi oni u upravi to tako silno htjeli, ali im Ministarstvo ne da. Pritom stalno ističu kako to znači neka sredstva u proračunu Ministarstva. To nije točno, jer nismo proračunska tvrtka. Mi živimo od svoga rada ili od kupaca-studenata ili od onog dijela države kojim subvencioniraju studente. Dakle oni prema nama nemaju takvih obaveza. Mi sada jesmo pod Ministarstvom znanosti, jer je na djelu sanacija, oni jesu dali određena sredstva, oko 15 milijuna kuna. Ali kada su taj novac davali, ni prije ni danas nemaju plan kako će to riješiti. Naše su uprave toliko sposobne da su probleme uvijek rješavale tako da uzmu malo od plaće - govori Biserka Sertić.

Dan ranije zabavni hepening događao se u dvorištu SC-a.

- Dan nakon početka štrajka ovdje je bilo otvorenje Smotre sveučilišta. Znali smo da je svečano otvorenje u Francuskom paviljonu, pa smo ispratili gospodina rektora Damira Borasa i sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka na domjenak u &TD. Malo smo tamo skandirali, tražili da nam se obrate. Boras nam se obratio i, naravno, zatražio da imamo mjeru, jer smo im bili preglasni, nismo im dali da jedu na miru. Sanacijski se nije usudio izaći pred nas, iako smo ga zvali da nam se obrati. Valjda nam ima nešto za reći, pa da onda i mi njemu nešto kažemo. Kada su krenuli iz &TD-a prema šatoru za smotru, također smo ih malo popratili. I opet nas je Boras zaustavio ispred šatora, pred samim ulazom, zabranivši nam da ulazimo unutra. Jer navodno ometamo buduće studente, jer da je to prostor sveučilišta gdje oni imaju autonomiju itd. i sl. A u stvarnosti je SC taj koji je platio šator. Ukratko, rektor je djelovao vrlo zbunjeno, pokušavajući nam objasniti zašto tu sveučilište ništa ne može. Sve je to iz njegovih usta djelovalo vrlo zbrkano. Tada nam se napokon obratio i sanacijski, koji nam je poručio da imamo redovite plaće, a mi smo kao Hrvatska, pa moramo biti sretni da dobijemo plaću za svoj rad - prepričava Sertić.

Osim u dane vikenda ili agitacije dijeljenjem letaka po studentskim domovima, na kojima piše da je ‘svaki vaš novi obrok lomljenje kičme radnicima SC-a u Zagrebu’ (što je za većinu radnica bilo prvo takvo životno iskustvo – jedna je rekla da se isprva osjećala poput Jehovina svjedoka, ali ih je uglavnom pozitivan odaziv studenata okuražio), svakodnevna dramaturgija štrajka izgleda ovako.

- Okupljanje se događa u prostoru SC-a u Savskoj u 11 sati. Zadatak je tog okupljanja pokazivanje snage, činjenice da je veći broj ljudi pristupio štrajku nego prethodnog dana… Nakon okupljanja štrajkaša, demonstriranja njihove snage, rasta broja u štrajk uključenih, a time i onemogućavanja funkcioniranja rada Studentskog centra, povlačimo se u dvoranu teatra &TD da bismo tamo napravili plan za taj dan - kaže Tomislav Kiš iz Novog sindikata.

A baš su ti sastanci u kazalištu jedan od vrhunaca ovih okupljanja. Neobična ‘publika’ sada ne gleda predstavu, pa čak ni ne glumi samu sebe u nekom kazališnom projektu o životu radnica. Ona aktivno sudjeluje u drami svoga života. Međusobno se bodreći i šaleći prepričavaju nezgrapnosti koje se neiskusnima u takvoj borbi neminovno događaju. Čujemo priču o čistačicama koje su u štrajku, ali ne mogu zamisliti da ne bi istovremeno i čistile prostore za koje su zadužene, ‘kada je sve prljavo’, kao da baš to i nije svrha obustave rada. Priče o onima koji dolaze na štrajkaške skupove, ali se onda popodne vraćaju u svoju radnu smjenu jer se ne usude da ne rade. Ili misle da će tako bolje proći, pošto poslodavac obećava stimulacije za prekovremeni rad. Smiju se šefovima koji sami staju na proizvodne linije i blagajne menza, očajnički pokušavajući obaviti rad za koji im nedostaje radnica. ‘Vidi se da ne znaju raditi, ako su nekada i znali. Jer neki od njih bili su radnici’, ‘Ma nisu nikada znali’, padaju komentari. Da će ih ova situacija podsjetiti što znači rad i da ga trebaju više cijeniti, u to prosvjetljenje šefova okupljeni ne vjeruju. Raspoznaje se da su neki pogoni u većini sudionici štrajka, iz nekih drugih sudjeluje manjina, a iz trećih dođe po jedan čovjek, kojemu je puknuo film, za što treba hrabrosti, jer sutra se mora vratiti među svoje. Mario Iveković iz iskustva im govori: ‘Kada sve ovo prođe, bez obzira na konačni ishod događaja, na to hoćete li se izboriti za kolektivni ugovor ili ne, oni koji su se postavili osjećat će se bolje od onih koji nam se nisu usudili ili htjeli pridružiti.’

Jedan od oblika sukoba je i ratovanje priopćenjima. Tako je 21. studenoga sanacijski upravitelj izašao s ‘Obavijesti radnicima’, u kojoj je pisalo da su sindikati neodgovorni i da ovime ‘pokušavaju puniti blagajnu konkurencije – privatnih studentskih restorana’. U centru dopisa stoji vapaj: ‘Vrijeme je zapitati se: kakva je budućnost SC-a Zagreb ako nam studenti okrenu leđa?!’ Odgovor na svoj dopis dobio je već isti dan: ‘Sindikati svojim aktivnostima ne pokušavaju neodgovorno puniti blagajnu konkurencije, jer ste ovakvu situaciju izazvali Vi, odbijanjem potpisivanja usuglašenog teksta Kolektivnog ugovora… Ugled, o kojem konstantno govorite ne narušavamo mi, već Vi, koji ste nekoliko mjeseci pregovarali, ne namjeravajući ugovor potpisati. O kojem i čijem ugledu govorimo?’

Radikalni kulturnjaci

O iznimnom slučaju da je Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, podružnica SC-a, jedan od suorganizatora ovog štrajka, pa i više od toga, i da je za razliku od radnica u menzama stvarno uspio obustaviti svoje planirane djelatnosti, razgovaramo s povjerenicom Ladom Čikarom. ‘Naš sindikat obuhvaća sve djelatnosti kulture u SC-u i zaposlenike koji su mu članovi… Kultura nema programa, barem je za sada tako’, kaže. Navikli smo da kulturnjaci prosvjeduju i pišu izjave, ali rijetko idu u štrajk zajedno s ‘običnim’ radnicama. ‘Prvi put je tako. I prvi put je uopće kultura u štrajku, u situaciji da se bori solidarno, ali i sama za sebe. Ne znam da su do sada kulturnjaci, udruženi i neudruženi, ikada napravili štrajk. Prosvjede da, ali štrajk, pa da nije bilo programa u Gavelli, to nismo doživjeli.’

1/4