>

novosti logo

Suđenje Sócratesovo

Hapšenje bivšega portugalskog premijera Joséa Sócratesa itekako će utjecati na političke procese u Portugalu, uključujući predstojeće parlamentarne i predsjedničke izbore

Usprkos tajnosti uvodnih radnji kaznenoga postupka, vodeći nacionalni tabloid bio je unaprijed obaviješten, kao i dva privatna nacionalna televizijska kanala, čiji su reporteri i snimatelji spremno na licu mjesta čekali događaj. Najširu su javnost uskoro mediji, a ne službena tijela, obavijestili o hapšenju donedavnoga premijera i glavnoga tajnika jedne od dviju vodećih stranaka bipolarne političke scene. Zvuči li nam to poznato? No riječ je o Portugalu i o Socijalističkoj partiji: José Sócrates lišen je slobode u pretprošli petak, kasno navečer, na aerodromu, po povratku iz Pariza.

Državno je tužilaštvo u zoru izdalo saopćenje da je Sócrates zadržan u prostorijama tamošnjega ekvivalenta Uskoka, s još trima osobama iz svoga kruga, uključujući vozača. Svima im se četirima stavljaju na teret kaznena djela kvalificirane porezne prijevare, pranja novca i korupcije. Potom je sudac istrage odredio istražni zatvor Sócratesu i drugoj dvojici, a četvrtom mjeru zabrane napuštanja zemlje i ‘ometanja istrage’. Istražni zatvor može trajati najviše godinu dana, a Državno odvjetništvo mora u roku od godine dana izraditi i ishoditi potvrđenu optužnicu. U nedostatku službenih informacija, mediji barataju ciframa u rasponu od 150.000 do 22 milijuna eura i spekuliraju da pravosuđe Sócratesu pripisuje djela koja su u vezi s kupnjom stana i životom u Parizu te s majčinim nasljedstvom. Najteža mjera istražnoga zatvora neusporedivo se rjeđe izriče u Portugalu nego što je to slučaj u Hrvatskoj, tako da je slučaj dobio dodatnu težinu. Prvi se put naime u četrdesetgodišnjoj povijesti portugalske demokracije dogodilo da bivši premijer završi iza rešetaka.

Kao glavni tajnik Socijalističke partije (PS), José Sócrates vodio je portugalsku vladu u dvama mandatima, od 2004. do 2007. i od 2007. do 2011. godine. Općeprihvaćeno je mišljenje promatrača da je njegova vlada bila veoma uspješna u prvom mandatu, no u drugom, u kojem ga je u punom naletu zahvatila svjetska kriza, nije uspio pronaći rješenja za zemlju opterećenu dugom i strukturalnim problemima. Za vrijeme portugalskoga predsjedanja EU-om u drugoj polovini 2007., Sócrates je kao premijer predsjedao Europskim vijećem i bio domaćin ceremonije potpisivanja Lisabonskoga ugovora koji je definirao nov institucionalni okvir EU-a.

Smatraju ga arogantnom osobom i ‘političkom zvijeri’ koja je koješta u stanju prelomiti i preživjeti u političkoj areni, no ovaj meč ne može nikako politički preživjeti, kao što nije preživio ni Paulo Pedroso, uspješan mladi ministar u Guterresovoj vladi, okrivljen 2004. u pedofilskom skandalu ‘Casa Pia’, a potom proglašen nevinim po svim točkama optužnice.

Koincidencijom ili bez nje, upravo toga dana kad je Sócrates lišen slobode održavali su se stranački izbori, na kojima je António Costa osvojio 96 posto glasova i postao glavni tajnik socijalista. On je odmah po izboru razaslao uzornu političku poruku da je šokiran neočekivanom viješću, ali da se ‘osjećaji solidarnosti i osobnoga prijateljstva ne smiju miješati s političkim djelovanjem PS-a, jer je bitno očuvati stranku, kako i priliči pravnoj državi, od miješanja u postupak koji pravosuđe mora voditi s punom neovisnošću, koju poštujemo’.

Prije no što je postao gradonačelnik Lisabona, Costa je bio državni ministar i ministar unutarnjih poslova u prvoj Sócratesovoj vladi, formiranoj nakon stjecanja apsolutne većine na izborima. Prethodnik na tom položaju bio mu je António José Seguro, jedan od bljeđih glavnih tajnika u povijesti portugalskih socijalista koji, za razliku od Coste, pripada unutarstranačkoj frakciji ‘antisokratovaca’ i koji je bio neuvjerljiva opozicija socijaldemokratskoj vladi te stoga i izgubio unutarstranačke izbore s takvim rezultatom.

José Sócrates podnio je ostavku na mjesto premijera u lipnju 2011., a ubrzo potom i na položaj glavnoga tajnika, kad je Socijaldemokratska partija (PSD), u Portugalu stranka desnoga centra, članica Europske pučke stranke, u Skupštini odbila predloženi konsenzus oko nacionalne varijante pakta za rast i stabilnost i reformskoga rješavanja pitanja javnoga unutarnjega i vanjskoga duga od 111 posto BDP-a, budžetskoga deficita od 7,4 posto i nezaposlenosti od 12,7 posto, kojim je Sócrates pokušao izbjeći pritisak EU-a da pozove trojku. Potom su održani prijevremeni izbori na kojima je pobijedio PSD i formirao vladu kojoj je Pedro Passos Coelho i danas na čelu. Socijaldemokratska je vlada odmah pozvala trojku u pomoć i spremno pristupila rasprodaji ostatka javnoga energetskoga i dijela bankarskoga sektora te nacionalnoga zračnoga prijevoznika. Tako je, doduše, smanjila deficit na 4,7 posto, no i povećala dug na 128 posto BDP-a, a stopa nezaposlenosti porasla je na više od 16 posto.

Sócrates, inženjer građevinarstva, nakon ostavke je, kako je sam izjavio, ‘da se odmori od politike’, ‘podigao kredit kod banke’ i otišao u Pariz na studij te prošle godine magistrirao političke znanosti. Potom se vratio u Lisabon i zaposlio kod švicarske multinacionalne kompanije Octalpharma kao predstavnik za Latinsku Ameriku, za plaću od 12.000 eura. Jednom tjedno je na portugalskoj javnoj televiziji komentirao političke događaje, no nije se uključio u stranačku politiku.

Premda gotovo svi političari odbijaju komentirati slučaj, navodeći da je pravosuđe jedno, a politika drugo, izvjesno je očekivati da će ovaj skandal itekako utjecati na političke procese u Portugalu, uključujući i predstojeće parlamentarne i predsjedničke izbore. Naredna je 2015. naime i godina parlamentarnih izbora. Passos Coelho vodi nepopularnu vladu koja se već gotovo posve istrošila i do Sócratesova je hapšenja bilo malo promatrača koji nisu smatrali da će socijalisti s lakoćom odnijeti pobjedu na parlamentarnim izborima. Izbori će se održati u lipnju, kad će Sócrates još ili biti u pritvoru ili će pak biti pušten na slobodu, sa ili bez optužnice, a ako do nje ni ne dođe, buknut će i pravosudni skandal. Kako se god kazneni postupak bude odvijao, skandal će odjekivati političkom i javnom scenom i utjecati na javno mnijenje.

S druge pak strane, socijaldemokrati su do sada probleme s kojima se nose rado pripisivali prethodnim dvjema Sócratesovim vladama i izvlačili se zbog neuspjeha teškom situacijom koju su zatekli kad su preuzeli vlast (uspjesi su, naravno, njihovi). Sad će se takvoga diskursa morati kloniti, da izbjegnu optužbe kako pokušavaju utjecati na sudski postupak, što im ne bi oprostila tamošnja javnost, navikla na ipak više postavljene demokratske standarde negoli što su to ovi u Hrvatskoj.

Skandal će imati utjecaja i na predsjedničke izbore. Aníbal Cavaco Silva završava svoj drugi mandat 2016. godine, kad će postupak Sócratesu, ako do njega dođe, biti u punom toku. Cavaco Silva pripada obitelji pučana, a oni sada nemaju jakoga kandidata koji bi imao jasne izglede na pobjedu. Premda je na burzi nezaposlenih političara, José Manuel Durão Barroso nepopularan je u domovini, koja mu ne oprašta servilnu ulogu Portugala u invaziji na Irak 2002., napuštanje vlade u pola mandata radi odlaska u Bruxelles, kao ni submisivno obnašanje dužnosti predsjednika Komisije.

Do ovoga su skandala socijalisti imali dva moguća kandidata za predsjednika. Prvi je António Guterres, nekadašnji glavni tajnik stranke, predsjednik vlade, predsjednik Socijalističke internacionale i sadašnji visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, no on još nije potvrdio spremnost da se kandidira. Nije je, doduše, bio potvrdio ni José Sócrates, no on je objektivno bio jedini mogući drugi izbor. Stoga se portugalski skeptici i teoretičari zavjere pitaju je li do Sócratesova hapšenja došlo baš slučajno i baš sada, s obzirom na neslavan ugled domaćega pravosuđa. Ne zvuči li nam i to poznato?

1/1