Premda ga opozicija u Srbiji i brojni oponenti u zemlji i inozemstvu na sve načine nastoje uvrstiti među istočnoeuropske nacionalpopulističke lidere kao što su Putin, Erdogan, Orban, Lukašenko i slični, Aleksandar Vučić skloniji je sebe vidjeti u ulozi srpskog Emanuela Makrona. U jednome od brojnih intervjua koje je davao dok se uspinjao na predsjedničku dužnost glasno je retorički upitao zašto je Makron diljem kontinenta dočekan kao nova europska nada i spasitelj EU-a, a njega se optužuje za uvođenje diktature, iako su obojica na krilima sličnih stranaka-pokreta osvojila vlast, a i temeljni ciljevi su im slični: čvrsta povezanost Francuske odnosno Srbije s EU-om i provođenje ekonomskih i društvenih reformi koje jamče ekonomski rast i bolji život građana. Vučić se evidentno odlučio iskoristiti i nedorečenosti srpskog političkog sustava kako bi si kao predsjednik države osigurao poziciju sličnu onoj koju Makron ima u francuskom predsjedničkom sustavu. I pritom je poput Makrona glavnog partnera u provođenju svoje politike potražio u Njemačkoj. Cinici bi rekli da kakva je Srbija zemlja u odnosu na Francusku, takav je i Vučić u odnosu na Makrona, ali to se može reći i za njegovu usporedbu s Orbanom ili Erdoganom.
Odabirom Ane Brnabić za svoju nasljednicu na dužnosti predsjednice Vlade Srbije, ali i promjenama u organizaciji i sastavu nove Vlade, Vučić je još jednom demonstrirao privrženost proeuropskoj politici i eurointegracijskim procesima te ekonomskim i društvenim reformama koje su njihov sastavni dio. Prvi jasan znak da će krenuti u tom smjeru javnosti je uputio kad je odlučio onemogućiti Tomislava Nikolića da pokuša osvojiti još jedan predsjednički mandat, ne krijući da to radi zbog njegove euroskeptične pozicije, konzervativizma i snoviđenja o majčici Rusiji, odnosno zbog razmimoilaženja s politikom koju on zagovara.
Sudeći po javnim istupima prije preuzimanja premijerske dužnosti, i Ana Brnabić je svjesna uloge koju joj je namijenio Vučić, kao i činjenice da nema izborni legitimitet, odnosno da će premijersku dužnost obavljati zahvaljujući legitimitetu koji je Vučić dobio uvjerljivom pobjedom na predsjedničkim izborima i njegovoj poziciji predsjednika najbrojnije parlamentarne stranke. No u istoj je koži bila i kao ministrica državne uprave i lokalne samouprave: zato što je Vučić pustio da ministarstvo vodi kako zna i umije, ne miješajući joj se svakodnevno u posao, ona vjeruje da će na sličan način moći voditi i Vladu, pogotovo onaj dio njezinih poslova koji se tiče pristupnih pregovora s EU-om i provođenja ekonomskih i društvenih reformi, dok će klasične državne resore i vanjsku i regionalnu politiku u svojim rukama čvrsto držati Vučić zajedno sa svojim stranačkim ljudima i koalicijskim partnerima.
Ana Brnabić dakle ne sumnja da će kao premijerka ovisiti o Vučićevoj volji i podršci, ali jasno joj je i da je u njegovu interesu i do sada bilo, a vjeruje da će tako biti i ubuduće, da je pusti da svoju dužnost obavlja najbolje što zna i umije. U njezinu slučaju, kao i u slučaju nestranačkog ministra financija Dušana Vujovića, ali i naprednjačke buduće ministrice eurointegracija Jadranke Joksimović, Vučiću je prioritet da kvalitetno i efikasno obave poslove koji su nužni u pristupnim pregovorima s EU-om i suradnji s drugim moćnim međunarodnim institucijama i organizacijama o kojima ne ovisi samo međunarodna pozicija Srbije, već i njezin ekonomski i ukupni razvoj. Stoga koliko je Ana Brnabić ovisna o Vučićevoj političkoj volji, i on je poprilično ovisan o uspješnosti njezine Vlade, jer ako ona zakaže u pristupnim pregovorima s EU-om, realizaciji aranžmana s MMF-om, suradnji sa Svjetskom bankom i zdušnom sudjelovanju u Berlin plus procesu, koji se nameće kao regionalna radionica za stabiliziranje i razvoj šest balkanskih zemalja na njihovu putu u EU, Vučiću će doista preostati da diktatorski vlada Srbijom ili da on i njegova stranka budu pometeni na izborima. Kao aktivni sudionici Miloševićeve izolacionističke i konfliktne politike, Vučić i većina njegovih koalicijskih partnera već su jednom doživjeli slom i poraz na međunarodnoj i domaćoj političkoj sceni, pa ako imaju imalo soli u glavi, sve će učiniti da opet ne dožive istu sudbinu.
Vučićeva predsjednička inauguracijska fešta, koja se medijski u Srbiji krsti i kao politički vašar, ako se ostavi po strani njezina populistička funkcija u autoritarnom društvu poput srpskog, imala je praktičnog političkog smisla utoliko što je Vučić njome još jednom poručio da je spreman svoju proeuropsku politiku dokazivati ponajprije na regionalnoj, balkanskoj razini. Dodatni motiv da sa svoje inauguracijske fešte pošalje takve poruke uoči novog samita Berlinskog procesa u Trstu crpio je i iz sve glasnijih poruka da je EU sve sklonija u najnoviju verziju tog procesa uložiti čak 50 milijardi eura kako bi u narednih desetak godina šest zapadnobalkanskih zemalja temeljito pripremila za punopravno članstvo. Kako se istovremeno između redova učestalo spominje da pojedinačnog primanja više neće biti, nego svih šest država u paketu, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji i Kosovu je u interesu da više ne gube vrijeme, pogotovo ako se protive paket aranžmanu i vjeruju da pojedinačno mogu i prije desetogodišnjeg roka ispuniti sve kriterije za punopravno članstvo u EU-u.
Stoga će vladi Ane Brnabić glavna zadaća biti da već u prvom petogodišnjem Vučićevom predsjedničkom mandatu pokuša pripremiti Srbiju za članstvo u EU-u. Ritam će im on osobno udarati, a to je već i počeo činiti u protokolarnim razgovorima što ih je vodio s regionalnim čelnicima, koji su se redom pojavili na njegovoj inauguraciji, osim kosovskih i albanskih koji su još uvijek zaokupljeni izborima u svojim zemljama. S crnogorskim i makedonskim predsjednicima razgovarao je o zajedničkim infrastrukturnim i inim projektima, istovremeno deklarirajući nemiješanje u unutarnje procese i međusobno poštivanje državnog suvereniteta, a s članovima Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i Mladenom Ivanićem dogovorio je da će se osim zajedničkim infrastrukturnim projektima pozabaviti i definiranjem državne granice između BiH i Srbije kao najvećim problemom u međusobnim odnosima.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Vučić zazvali su pak svoj lanjski Subotički sporazum u kojemu su popisali sporne točke u hrvatsko-srpskim odnosima i opet najavili njihovo rješavanje. Kako je Vučić pritom u prvi plan gurnuo rješavanje pitanja stradalih i nestalih, vlada Ane Brnabić dobit će mandat da stavi sve karte na stol u hrvatsko-srpskim odnosima, ako ni zbog čega drugoga onda da bi smanjila ucjenjivačke kapacitete koje Hrvatska kao članica EU-a ima u pristupnim pregovorima Srbije s Unijom. S Vučićem kao predsjednikom i Anom Brnabić kao premijerkom članstvo u EU-u u Srbiji je promovirano u prvorazredni cilj, a ovisno o tome hoće li ga i koliko uspješno ostvariti, koristi bi osim njezinih građana mogli imati i svi susjedi Srbije. Ako je vjerovati procjenama Kolinde Grabar Kitarović i Bakira Izetbegovića koje su izrekli u Beogradu, onda će tako i biti, unatoč suprotnim glasovima koji dolaze iz redova Vučićevih oponenata u Srbiji i regiji.
