>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Nikola Bajto

Sve laži Jakova Sedlara

Nije lažna samo naslovnica ‘Vjesnika’. Lažna je fotografija četnika iz mjesta Jasenovac. Lažna je i fotografija nogometne momčadi logoraša. Premontiran je intervju logoraša Zdravka Macure. Laž je da je dirigent Milan Sachs pušten iz Jasenovca i da je poduzetnik Lazar Bačić pobjegao u Srbiju. Laž je cijeli Sedlarov film ‘Jasenovac – istina’

Da tzv. dokumentarni film ‘Jasenovac – istina’ režisera Jakova Sedlara i koscenarista Hrvoja Hitreca sadrži pojedine uistinu primitivne falsifikate otkrio je već na portalu Lupiga Lovro Krnić dokazavši da je tobožnja naslovnica ‘Vjesnika’ iz svibnja 1945. godine traljava montaža. Nastala je tako što je originalni naslov o uspostavi partizanske vlasti ‘U Trstu, Istri i Slovenskom primorju’ amaterskom kompjuterskom obradom zamijenjen naslovom ‘Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba!’ To je učinjeno kako bi autori filma mogli ustvrditi, kroz glas glumca Dragana Despota, da su se poslijeratne vlasti služile ‘nakaradnim tvrdnjama i nevjerojatnim lažima o onome što se zbivalo u Jasenovcu’, jer Sava, naime, teče od Zagreba prema Jasenovcu.

Međutim, upravo su Sedlar i Hitrec oni koji se služe nakaradnim tvrdnjama i nevjerojatnim lažima o onome što se zbivalo u najvećem ustaškom logoru smrti. Naslovnica ‘Vjesnika’ nije njihova jedina bezočna podvala u filmu. On se naprosto sastoji od gomile takvih falsifikata, najjeftinijih laži, neprovjerenih i pogrešnih podataka, manipulacija fotografijama i dokumentima, selektivnih prikaza knjiga i premontiranih izjava svjedoka, nabacanih u toliko krivotvorenom povijesnom kontekstu da je začuđujuće što su naratori Dragan Despot i Sanja Marin bili u stanju za sat vremena izgovoriti toliko gluposti.

Već na početku filma kaže se da se brojke koje govore o stradalima ‘razlikuju od izvora do izvora u tolikoj mjeri da su sa znanstvenog stajališta potpuno neprihvatljive’, a onda i da su brojke kojima raspolaže Spomen-područje Jasenovac ‘nevjerodostojne’. To je obična laž, jer se poimenični popis Spomen-područja sa 83.145 žrtava danas približno poklapa s brojkama beogradskog Muzeja žrtava genocida (80.022), kao što se procjene hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića (80.000 do 90.000) poklapaju s procjenama srpskog demografa Bogoljuba Kočovića, a jednako tako i s podacima Jad Vašema i Centra Simon Wiesenthal (85.000) te procjenama Holocaust Memorial Museuma u Wahingtonu (između 77.000 i 99.000). Sve ozbiljne institucije i znanstvenici slažu se da su te brojke, iako nisu konačne, blizu stvarnih, a negiraju ih samo diletanti i mistifikatori.

Sedlarov film umanjuje i poriče ustaški zločin genocida nad Srbima, Romima i Židovima. Pravim zločincima se proglašavaju komunistički partizani, a hrvatske Srbe se demonizira ponekad i eksplicitnim govorom mržnje

Sedlar i Hitrec snimili su film koji umanjuje i poriče ustaški zločin genocida nad Srbima, Romima i Židovima, u kojem se pravim zločincima proglašavaju komunistički partizani i u kojem se ponekad i eksplicitnim govorom mržnje demonizira Srbe, naročito hrvatske Srbe, brojčano najveće žrtve Jasenovca, kako bi se stvorilo opravdanje za zločinačku politiku Ante Pavelića. Oni u filmu kažu da ‘početkom 20. stoljeća srpska manjina u Hrvatskoj sustavno iskazuje netrpeljivost prema Hrvatima’, pa pripovijedaju o atentatu na Stjepana Radića 1928. u beogradskoj skupštini i represiji u tadašnjoj državi kako bi pokazali ‘kolika je bila srpska mržnja prema svemu hrvatskome’. Ta stravična optužba služi im da bi mogli ustvrditi kako su ustaše ‘nastali isključivo kao antisrpski pokret koji je želio zaštititi hrvatske interese’. Koliko je taj kontekst krivotvoren dovoljno govori u filmu prešućena činjenica da je od 1906. do 1918. vodeća hrvatska politička snaga bila upravo Hrvatsko-srpska koalicija, da je sam Radić u vrijeme atentata bio vođa Seljačko-demokratske koalicije zajedno s liderom hrvatskih Srba Svetozarom Pribićevićem, koji je i sam bio progonjen od strane režima.

Uz potpuno krivotvorenje povijesti, njihov je film prepun konkretnih laži i mistifikacija kojima se Srbima želi pripisati autentični antisemitizam, uz opravdavanje ustaškog kao nametnutog od strane nacista. Tome služi i priglupa primjedba o sprovodu kralja Aleksandra Karađorđevića 1934., naime da su mu bila prisutna ‘i dvojica bliskih suradnika Adolfa Hitlera, Petain i Goering’. Ona je priglupa zato što su na kraljevskom sprovodu naprosto bili tadašnji predstavnici evropskih država, ali je praćena fotografijom i eksplicitno lažnom tvrdnjom: ‘Taj podatak kao i njihove fotografije sve do danas se brižno sklanjaju.’ Ne da se ne skrivaju, nego se upravo u srpskim medijima o tome može pronaći hrpa tekstova.

Sotoniziranju je u filmu podvrgnuta i srpska obitelj Bačić, na čijem su zaplijenjenom industrijskom kompleksu ustaše uspostavili Logor III (Ciglana), najzloglasniji u jasenovačkom sistemu. Zagrebačkog poduzetnika Lazara Bačića blati se i optužuje za predratna ubojstva Hrvata u Jasenovcu, da bi se onda ustvrdilo kako su ‘Lazar Bačić i njegov sin Ozren pobjegli u Srbiju i ondje podupiru kvislinški Nedićev režim koji će, između ostalog, potpuno uništiti Židove na srbijanskom teritoriju’. Međutim, autori filma ne znaju o Bačićima ništa. Ne znaju čak ni to da Ozren nije bio Lazarov sin nego nećak, kao ni to da je Lazar umro već u prvim danima nakon uspostave NDH, i to u svojem stanu u Zagrebu, kako govore dokumenti i kako je ovdje potpisanom novinaru potvrdila Ozrenova kći Ljubica Bačić.

Fantazirajući nadalje o četničkim bandama koje ubijaju Hrvate u samom mjestu Jasenovac, autori su prikazali i fotografiju skupine mladića s crnom kosturskom zastavom, što je falsifikat gluplji i od onog s naslovnicom ‘Vjesnika’, jer na toj zastavi četnički slogan piše na slovenskom: ‘Svoboda ali smrt’. Tu su fotografiju slovenskih četnika naprosto skinuli s interneta. Na sličan će način, jedva malo pažljivije, kasnije u filmu manipulirati fotografijom govoreći o tome kako se koncerti i nogometne utakmice u Jasenovu taje ‘jer bi to moglo izazvati dojam komfora’. U trenutku dok narator izgovara ‘Premda je sve to istina’, vidimo fotografiju logoraša u dresovima. Međutim, kako nam je potvrdila Nataša Mataušić, istraživačica jasenovačke foto-dokumentacije, takva fotografija ne postoji. Sedlar je tu naprosto podvalio fotografiju neke momčadi, a zasad imamo samo indicije da bi se moglo raditi o jasenovačkom NK Balkanu iz 1970-ih. Jednako tako je čitav niz tvrdnji o funkcioniranju logora potkrijepljen fotografijama postrojenja, objekata i ljudi koji pripadaju nekim drugim prostorima i vremenima. Lažnih fotografija i lažnih tvrdnji u filmu je previše da bi bile slučajne. Još jedan primjer teškog sukoba s činjenicama je kada se popustljivost ustaša prema Židovima pokazuje na slučaju navodnog puštanja dirigenta zagrebačkog HNK-a Milana Sachsa iz Jasenovca. Sachs je, međutim, kako u svojoj knjizi ‘Država i njeno kazalište’ i u usmenoj potvrdi ‘Novostima’ kaže Snježana Banović, doista bio pošteđen progona, ali nikada nije bio u Jasenovcu.

Manipulacija je kada se navodi da su židovski svijećnjaci na vrhu jedne zagrebačke zgrade preživjeli cijeli rat, jer je sinagoga srušena do temelja, kao i još 21 sinagoga na području NDH

Sedlar je manipulirao i sugovornicima. Svjedočenje Zdravka Macure, koji je kao dječak s obitelji bio zatočen u Jasenovcu, selektivno je prikazano samo u dijelovima koji ublažavaju logorski režim, a to znamo zato što smo pronašli da Macura nije dao izjavu Sedlaru, nego 2012. intervju Igoru Šaponji iz Istarskog povijesnog društva, što nije navedeno ni na jednom mjestu u filmu. Usporedbom s originalom uočili smo da je Sedlar dio Macurinih izjava premontirao tako da bi što efektnije zazvučalo kako su mu selo spalili četnici. Dio u kojem su selo po drugi put spalili Nijemci i ustaše je izostavljen. Na sličan način falsificirana su i pisana svjedočanstva bivših logoraša, poput Đorđa Miliše ili Milka Riffera, vađenjem dijelova u kojima se ‘govori o stanovitoj slobodi, o knjižnici, utakmicama, koncertima i priredbama’, a potpunim prešućivanjem opisanih zvjerstava i masovnih ubojstava.

Za dokumentaciju uzetu iz Spomen-područja početkom rata autori filma kažu da su je opljačkali četnici. ‘Sve je poslano u Beograd, gdje se točno nalazi, da li je nešto uništeno ili krivotvoreno ne zna se.’ Zatim se, kako bi se umanjio broj žrtava, nastavlja s mistifikacijom o postojanju nekakvih bilježnica u kojima su bila zapisana imena svih koji su prošli kroz logor, tobože njih samo 18 tisuća. Građa iz Spomen-područja nije, najprije, poslana u Beograd, nego je 1995. odnesena u Republiku Srpsku, gdje je sačuvana i odakle je posredstvom Muzeja Holokausta u Washingtonu 2001. u bitnom dijelu vraćena u Jasenovac uz stručni komisijski pregled, a mistične bilježnice nikada nisu bile dio nje. Tom mistifikacijom autori se služe kako bi opravdali činjenicu da ne postoji baš nijedan dokaz za centralnu tvrdnju filma da je u Jasenovcu od 1945. do 1951. bio operativan komunistički logor smrti.

U filmu se na više mjesta kaže da ‘dokumentacija o partizanskom komunističkom Jasenovcu nije dostupna ili je uopće nema’. Bez obzira na to što i sami tvrde da nikakvih dokaza nema, autori se upuštaju u sumanutu kontradikciju tvrdeći s pouzdanjem da je Jasenovac nakon 1945. postao ‘mjesto za masovne likvidacije’ i to ‘ponajviše osoba hrvatske nacionalnosti’. Ne postoji baš nijedno ime nijedne navodne žrtve navodnog partizanskog Jasenovca, nasuprot poimeničnom popisu 83.145 žrtava ustaškog Jasenovca, pa ipak u filmu imamo i tvrdnju da su u Jasenovcu ‘komunisti likvidirali znatno više ljudi nego ustaše u svom razdoblju’. Bez ama baš ijednog dokaza Sedlar i Hitrec u filmu kažu: ‘Domobrani, ustaše i civili masovno su masakrirani u partizanskom jasenovačkom logoru.’ Ne samo to. Oni bez ijednog dokaza kažu da su skupine zarobljenika ‘prevožene preko Save i ondje ih je pobilo srpsko pučanstvo’. I kažu da su u ubijanju ‘sudjelovali i Srbi nastanjeni na području Pakraca, Novske i Okučana. Oni su klali Hrvate iz zabave, a dolazili su neradnim danima’. To nije samo neutemeljeno, to je potpuno sumanuto širenje mržnje prema hrvatskim Srbima.

To sotoniziranje Srba ide zajedno s tezom da je antisemitizam ustvari nametao Beograd, dok su Hrvati uvijek bili u prijateljskim odnosima sa Židovima, pa je i sam Pavelić, kojem je žena tobože bila židovskog porijekla, simpatizirao s njihovim patnjama. Da bi to potkrijepio Sedlar je ekskluzivno objavio dva nikad ranije viđena Pavelićeva pisma Mili Budaku, čija je vjerodostojnost jednaka vjerodostojnosti lažirane naslovnice ‘Vjesnika’. Ubacio je i laž da ‘NDH jest primijenila njemačke rasne zakone, ali oni su doneseni i primijenjeni godinu dana ranije u Beogradu i cijeloj Jugoslaviji’. Posebno je istaknuo kako je to ‘važno reći jer o ovome nikada do sada nije javno govoreno’. Međutim, općepoznato je da je Jugoslavija 1940. usvojila dvije uredbe kojima se onemogućava židovsko poslovanje u veletrgovinama s hranom, a upis Židova u škole ograničava razmjerno udjelu u stanovništvu. Pa ipak, to je neusporedivo s ustaškim rasnim zakonima kojima su Židovi lišeni svih građanskih i ljudskih prava kako bi ih se sistemski istrijebilo.

Nemamo, nažalost, više prostora da prikažemo sve manipulacije i laži, pa ćemo ih, koliko još stane do kraja teksta, samo nabrajati. Manipulacija je kada se navodi da su židovski svijećnjaci na vrhu jedne zagrebačke zgrade preživjeli cijeli rat, jer je sinagoga srušena do temelja, kao i još 21 sinagoga na području NDH. Laž je da je zagrebačka Židovska općina ‘jedina u Evropi preživjela nacističku okupaciju’. Laž je da su nakon Bleiburga ‘ubijene i bačene u jame stotine tisuća Hrvata’. Laž je da je radna grupa zatvorenika koja je nakon rata čistila porušeni logor ustvari izgrađivala komunistički Jasenovac. Laž je da je ‘jedna od postaja Križnoga puta bio i Jasenovac’ i da je bio ‘mjesto za masovne likvidacije koje su trajale do 1948.’ Laž je da je ‘Jasenovac pretvoren 45. u partizanski logor za masovno istrebljenje Hrvata i svih stvarnih ili mogućih ideoloških protivnika’. Laž je da je ‘smisao ovog filma pokušati doći do najbliže istine’. Laž je cijeli film ‘Jasenovac – istina’.

1/2