U selima skradinskog zaleđa, nastanjenim malobrojnim srpskim povratnicima, nema naznaka predstojećih parlamentarnih izbora. Na mjesnim stupovima ili seoskim gumnima nema čak ni predizbornih plakata s vječito istim licima i obećanjima, nakon čega bi poslovično, u iduće četiri godine, sve ostalo po starom. Ratni tragovi ondje su gotovo iščezli, većina kuća je obnovljena – gromoglasna je jedino tišina na pustim seoskim ulicama od kojih neke imaju postavljen novi asfalt. Tek pokoji pas lavežom došljaku prepriječi put, malo ga onjuši, pa se povuče. Goricama, selu udaljenom jedanaest kilometara od Skradina, životni ton daju jednolični zvuci motornih pila iz obližnjih šuma: ljudi se, doznat ćemo, spremaju za sezonu grijanja, drugi pak, oku opet nevidljivo, čiste travu ispod stabala maslina, pripremaju se za branje. Pokraj uređenog zoga (igrališta za balote), na zidu bivšeg i spaljenog Društvenog doma u kojem je nekada bila i seoska diskoteka, stoji natpis: ‘Ne vičite’.

Dragan i Milka Lalić taman su završili s ranim ručkom: pozivaju nas u kuću, na stolu su kruh ispod peke i pladanj s pečenom janjećom jetrom. U Gorice su se vratili 2003., nakon osam godina izbjeglištva.

- Ne vidimo ni da je bolje ni gore, uvijek je isto. Ipak, meni nitko otkako sam se vratio nije ovdje ružnu riječ rekao - kaže nam Dragan.

- Svi obećavaju ono što ljudi ‘oće čuti. Vidite i sami kada u Saboru divane, što sve neki govore o Srbima - dodaje Milka.

Ne vidimo ni da je bolje ni gore, uvijek je isto. Ipak, meni nitko otkako sam se vratio nije ružnu riječ rekao – govori Dragan Lalić, koji se sa suprugom Milkom u Gorice vratio 2003., nakon osam godina izbjeglištva, koje ih je odnijelo sve do Kosova

I to je sve što nam žele reći gledajući u budućnost. Dojma smo da oni, kao ni ostali slični njima, neće podržati opciju koja ih je jednom, ne tako davno, počistila iz Hrvatske.

Dragan je prije rata radio u skladištu trgovačkog poduzeća Šibenka u Šibeniku, a cijeli je rat sa suprugom i dvoje djece proveo u Goricama. Uoči akcije ‘Oluja’ izbjegli su preko Banje Luke do Srbije, da bi na kraju završili u Banjskoj u kosovskoj općini Zvečan, gdje su godinama životarili u tamošnjem hotelu. Dragan se zaposlio u Trepči, mjestu znamenitog rudnika i brojnih pogona, gdje je radio kao dizaličar, vozač viljuškara i drugih strojeva.

- Tko god je od izbjeglica iz Hrvatske bio na Kosovu, u jednom je trenutku mogao ići dalje, u Ameriku, Australiju, Kanadu. Ipak, vratili smo se u prazne zidove, a kuću nam je obnovila jedna norveška organizacija kojoj sam puno puta slala zahtjeve dok smo bili na Kosovu - govori Milka.

Nedostaje im, kažu uglas, socijalna pomoć od ukupno 800 kuna, koja im je lani revizijom ukinuta.

- Upisali su nam da imamo za prodati 20 janjaca i da je to 13 hiljada kuna te da s tim možemo živjeti godinu dana. A koliko još treba uložiti za stoku? S obzirom na to da Draganu treba još pet godina do starosne penzije, s tom socijalnom pomoći plaćali smo struju i ostale režije. Treba još platiti veterinare, gorivo, ljeti dovesti vodu jer nemamo vodovod, da stoka ne ostane žedna - kažu Lalići, koji još drže koze, kokoši, svinje, piliće i patke.

U tom, kao i ostalim okolnim selima, ne postoji trgovina, već im nužne namirnice dovoze iz Skradina tzv. pokretnom trgovinom. Gorice danas imaju 21 stalnog, dok su pred rat brojale blizu 190 stanovnika, kaže nam mještanka Svemirka Lalić, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Skradina. Ona živi u obnovljenoj djedovini sa 85-godišnjom majkom Milijom, koja se nagledala izbjeglištva: nakon Drugog svjetskog rata bila je u izbjegličkom logoru El Shatt na egipatskom poluotoku Sinaju.

- Živim od muževljeve penzije i ići ću glasati - kaže nam Milija i nastavlja presti vunu.

- Njima je to događaj kao što je nekome u gradu otići jednom mjesečno u kazalište. Ipak, i njih se nešto na taj dan pita - dodaje Svemirka.

Veliki problem za povratak ljudi vidi u, između ostaloga, lošoj komunalnoj infrastrukturi. Osim nepostojanja vodovoda, muku muče sa slabim mobilnim signalom, pa često imaju loše ili nikakve telefonske veze. Političari pričaju o revitalizaciji zemlje, natalitetnoj politici, ali nitko u ovim malim sredinama nije stvorio uvjete da se djeca i tu počnu rađati.

- Hoćemo li se svi preseliti u Zagreb? Rekla bih da smo mi ovdje ugroženi, ali u smislu da smo izgubljeni, da nam nedostaje korpus ljudi iz nekih sretnijih vremena. Ovo je malo i siromašno selo, tek je malo prije rata jedan čovjek ovdje otvorio privatni dućan, nemamo školu, crkvu. Potekli smo iz Bratiškovaca i njihovo smo otpadničko pleme, tamo nam je groblje, parohija, škola - priča Svemirka, koja je godinama radila u Njemačkoj.

- U selo sam došla sedam dana nakon ‘Oluje’ i našla svoju kuću kako gori. Mrtva stoka bila je bačena na đubrenjake i polivena krečom. Rublje se još sušilo u nekim dvorištima, ali unatoč očekivanju, nigdje nije bilo nikoga. Petero ljudi je ostalo u selu, među njima i dva moja brata, oba su ubijena - govori Svemirka s tugom.

- A Franjo (Tuđman) je govorio, slušala sam ga kada je rekao da nitko nikuda ne bježi tko nije okrvavio ruke - uzrujala se majka Milija.

Bratiškovci, nekada jedno od najnaseljenijih sela šibenske općine sa srpskim stanovništvom, za vrijeme rata bilo je na samoj liniji razgraničenja s tzv. Krajinom. Poznata je bila seoska zadruga koja je kasnije postala braniteljska i koja danas otkupljuje smilje, a tražene su bogme i suhe smokve, kako smo vidjeli na jednom oglasu u selu. Upravna zgrada bila je za našeg posjeta zatvorena, kao i zadružna benzinska crpka koju, kako nam je kazala Svemirka Lalić, povremeno netko uzme u najam, ali očita je njezina nerentabilnost, pa je trenutno zatvorena.

U dvorištu jedne obiteljske kuće igra se čak troje djece. Čuvaju ih majka Sandra i njezina svekrva, 67-godišnja Perka Pjevalica, povratnica od 2000. godine.

- Jedan sin je ovdje, drugi u Surčinu, a kćer na Floridi, kamo je otišla nakon izbjeglištva na Kosovu - izvještava baka Perka.

Pokazuje nam okućnicu i mjesto iza kuće gdje je, kako kaže, smrt našao njezin suprug, koji je godinu i pol dana nakon povratka doživio srčani udar. Sve što joj je ostalo od njega su uspomene i 1.200 kuna penzije.

- Supruga sam upoznala dok je bio u izbjeglištvu u Šimanovcima blizu Beograda, gdje sam dotad živjela. Rođena sam u Zemunu, a u Bratiškovce smo došli krajem 2003. godine. Dvoje od troje djece rodila sam u Šibeniku. Iako sam u Hrvatskoj 12 godina, još nisam stekla hrvatsku domovnicu, ali očekujem je svaki dan, vrlo brzo. Zadnji put su tražili da baba ima na računu tri hiljade eura kako bih mogla predati zahtjev za domovnicu. To im je garancija da nisam socijalni slučaj - priča Sandra.

U njezinim Šimanovcima danas je stacionirano preko trideset velikih firmi iz Srbije. Tamo su bili podstanari, tako da je bilo logično da krene sa suprugom u njegovo rodno mjesto.

Gorice danas imaju 21 stalnog, dok su pred rat brojale blizu 190 stanovnika, ističe Svemirka Lalić, predsjednica VSNM-a Grada Skradina, koja živi sa 85-godišnjom majkom Milijom. ‘Živim od muževljeve penzije i ići ću glasati’, kaže kratko Milija i nastavlja presti

- Jest, bilo mi je malo teško, ali ovdje nemam nikakvih problema. Sada me moji zezaju i kažu dolaze nam Hrvati. Ipak, a oni to dobro znaju, ako smo mi normalni, i oni su normalni, trebaš samo biti čovjek - priča Sandra.

Po struci je frizerka, ali aktivno traži bilo kakav posao. No dok ne dobije papire može raditi samo na crno. Iako zbog papira još nema pravo glasa u Hrvatskoj, kaže da je glasanje važno.

- Malo nas je Srba ovdje i drugdje, pa se trebamo držati zajedno. Iako, slabo pratim politiku i nisam nešto upućena - priznaje.

Na samom rubu tog kraja, gotovo izolirano čini se selo Međare. Ratne posljedice ovdje su dosta vidljivije, nekako je sve mračnije i hladnije. Selo se čini potpuno pusto, ne čuju se čak ni motorne pile. Ipak, zatičemo jednu gospođu.

- Kako se živi u Međarama?

- Niđe nikoga, onda znaš kako. Nema nikoga, pustolovina - govori 60-godišnja Slavka Macura, koja je sa suprugom Boškom među svega osmero stalnih mještana.

Za politiku je uglavnom nije briga, pa tako nije sigurna ni hoće li glasati – politika je, kaže, ajme majko.

- Ni sa kim nemam veze, čuvam ovo što imam i od toga živim, drugo me ne interesira. Radim dan i noć i sve što imam stvaram sa svojih deset nokata, tako da mi nitko ne može reći da mi je nešto dao. I moj sin kaže da smaknem ovce, da će me on financirati. Ne, dok majka ima u svom briktašu, dobro je - uvjerava nas.

Slavka živi od prodaje ovaca i janjadi, a drži i drugu stoku za obiteljske potrebe. Kuća joj je u ratu bila zapaljena pa obnovljena, ali obnova je mjestimice bila traljava, tako da joj je lani procurilo s krova i sve u kući poplavilo, da je barka mogla ploviti.

- Dobro nas struja nije pobila. Tako da smo opet na vlastiti trošak morali sanirati štetu - kaže Slavka, povratnica od 2002. godine.

Govoreći o današnjoj pustoši, naša nas sugovornica podsjeća da su žene u ovim selima nekada rađale po desetero djece, tako da su ona prije rata vrvjela mladima.

Nešto niže, u selu Cicvarama, ljudi je manje nego u Međarama, a življe je jedino u ljetnom periodu. Spomenik u znak sjećanja na pale borce NOB-a iz Međara, Žažvića i Cicvara, na čijem je vrhu jugoslavenski grb od bijelog mramora, također nije preživio Domovinski rat. Netko je razbio veliki dio ploče s imenima boraca iz tog kraja. Poznato je da takve spomenike obnavljaju uglavnom srpska i druga nevladina udruženja na svoju inicijativu i o svom trošku, pa i u ovom slučaju također ispada da su isključivo Srbi ratovali u Drugom svjetskom ratu…